stdClass Object
(
[id] => 1318957
[title] => ‘Hendrix akustične gitare‘ zvijezda je festivala Split At Night: ‘Stvaram glazbu koja će zagrliti ljude oko mene‘
[alias] => hendrix-akusticne-gitare-zvijezda-je-festivala-split-at-night-stvaram-glazbu-koja-ce-zagrliti-ljude-oko-mene
[catid] => 287
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Na Split At Night Jazz festivalu, koji se ove godine održava po četvrti put, i to u velikoj dvorani Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika od 10. do 13. rujna, osim Filipa Pavića i njegova kvarteta, potom sastava Black Coffee i njihovih gostiju te dua Sara&Jappa, također s gostima, prvi put u Split dolazi talijansko-britanski gitarist Antonio Forcione.
Upravo on opravdano nosi epitet zvijezde festivala budući da ovaj 63-godišnji glazbenik iza sebe ima impresivnu karijeru i 21 objavljeni album te ga smatraju “Jimmijem Hendrixom klasične gitare”.
Antonio Forcione već skoro 40 godina živi i radi u Londonu no i njegov je životni put, preko trnja do zvijezda, više nego zanimljiv. Rođen je u malome mjestu Montecilfone, koje ni danas nema ni tisuću i pol stanovnika i koje se nalazi u pokrajini Campobasso, u talijanskoj regiji Molise na jugu zemlje. Kao dječak, prvo je pokazao da voli ritam pa su mu udaraljke svih vrsta postale prvi “instrument”, no tvrdi da ga je od udaraljki i bubnjeva uspio odvratiti postolar iz susjedstva koji više nije mogao podnositi njegovu buku.
- Bubnjevi su bili moja prva strast i to me svakako odredilo i prema kasnijem pristupu gitari i skladanju – kazao je Forcione u jednom intervjuu.
- Tako sam s deset godina počeo s akustičnom gitarom, pa s električnom, slušajući sve, od Jimija Hendrixa do Black Sabbatha, od Deep Purplea do Santane, koji mi se odmah dopao svojom melodijsko-ritmičkom stranom. Svirao sam u bendu s bratom i drugima, dakle s ljudima koji su bili od pet do 15 godina stariji od mene.
S velikom strašću sam jako puno vremena posvetio instrumentu i pjesmama. Tada su sve moje obveze bile usmjerene na glazbu i na nogomet! Više od same glazbe, bio sam zadivljen atmosferom. Ta ideja da stvaraš glazbu tako da zagrliš, gotovo s terapeutskim učinkom, ljude oko sebe, nikad me nije napustila, toliko da još uvijek često upravo to tražim, kazao je Forcione, koji je prve poduke u glazbi dobio od – mjesnog brijača.
---
---
Studij u Rimu
- Iznikao sam iz jedne seljačke kulture, koja je tisućljetna i fascinantna i koja podrazumijeva poštivanje bližnjega, poštivanje starijih. Stvari koje su nama južnjacima očite, ali ne svima - kaže ovaj umjetnik.
- To su aspekti koji su karakterizirali, po mome mišljenju, ne samo moj način postojanja i djelovanja, već i moju glazbu. Moj prvi učitelj gitare, zapravo moj mentor, bio je 20 godina stariji od mene. Uvijek sam puno učio od starijih, zrelijih ljudi i mislim da je takav stav dio kulture sela. Također, uvijek sam znao da moram biti fizički i psihički dobro, pa sam se klonio droga, nikad nisam pušio, a i to mi je pomoglo. Vidio sam mnoge kako se gube usred droge i alkohola... Sada mogu uživati u najjednostavnijim stvarima, baš kao nekada, i nisam zaboravio užitke svog djetinjstva, ona mjesta u kojima sam toliko uživao - kaže Antonio Forcione.
S niti 13 godina mladi Forcione na mjesec dana odlazi kod svog ujaka, profesionalnog harmonikaša, u Castelfidardo, gdje je naučio svirati valcere i druge plesove. Želio je upisati Konzervatorij u Pesaru, ali nije uspio pa je otišao na Institut za umjetnost u Anconi, gdje je s nekih 16 godina upoznao glazbenog kritičara koji je imao fantastičnu kolekciju ploča, zahvaljujući čemu se upoznao s glazbom Johna McLaughlina, Coltranea i mnogih drugih.... Upijao je sve. S jedne strane je slušao jazz, s druge Nuova Compagnia di Canto Popolare. Čak je počeo svirati i mandolinu! Potom je otišao u Rim studirati jazz.
- Živio sam izvan grada i da bih otišao na nastavu, morao sam putovati skoro dva sata autobusom – kaže Antonio Forcione.
- Proživio sam razdoblje intenzivne usamljenosti bez novca i s puno nedoumica oko svog života i svoje profesije. Tada sam upoznao glazbu Egberta Gismontija, Paca De Lucije, Ralpha Tawnera, Jana Garbareka, Keitha Jarretta, odnosno granične stilove koji će na mene dosta utjecati. Puno sam učio i vježbao, ali sam jako malo nastupao. Jednostavno, nisam nalazio angažmane, pojavljivao sam se sa španjolskom gitarom tamo gdje su ljudi htjeli čuti električne gitariste.
---
‘On je umjetnički intenzivan i nevjerojatno inventivan, izvođač koji čini istinsku razliku: uvijek nepredvidljiv, slavlje neočekivanih elemenata u životu, on je glazba rijetke delikatnosti, humora i glazba strasti‘
Privatni album
---
Londonska nagrada
Da bih platio satove jazza, radio sam i kao zidar. Bilo je teško, ustajao sam u šest ujutro, radio solfeggio, pa dva sata autobusom do Rima, vježbao na klupi u parku, pa sam se osjećao manje sam. Bilo je to vrijeme studija, frustracija i usamljenosti.
Jedan mu je prijatelj ponudio put u London. Besplatno su, zahvaljujući trećem prijatelju koji je radio u turističkoj agenciji, dobili karte u jednom smjeru, spakirali se i otišli. Tamo je poznavao samo jednu djevojku, svoju bivšu, a engleski gotovo uopće nije znao.
- Bio je svibanj ‘83. Svirao sam svoje skladbe i skladbe Djanga Reinhardta u podzemnoj željeznici, a nekoliko mjeseci kasnije sam čuo za Covent Garden – prisjeća se Forcione.
- Za razliku od stanice metroa, gdje su me ljudi plaćali iz samilosti ili solidarnosti, u Covent Gardenu ljudi dolaze slušati glazbu jer vole glazbu i poštuju je. Naravno da sam odmah otrčao tamo i to je za mene bio pravi proboj. Svirao sam tamo čak i prilično teške komade Paca De Lucije, Al Di Meole i Johna McLaughlina, te neke svoje skladbe. Zatim je u srpnju BBC organizirao natjecanje uličnih umjetnika, baš tamo u Covent Gardenu. BBC!
Dakle, skupile su se tisuće ljudi, pet ili šest kamera, svakakvih umjetnika - glazbenika, komičara, plesača, pantomimičara, bila je tamo i ocjenjivačka komisija i nas trista sudionika! S prijateljem Španjolcem svirao sam tarantelu na mandolini i jedno djelo Paca De Lucije. To je dosta dugo trajalo pa sam se vratio u svoj kut, daleko od kamera, i nastavio svirati kao i obično. Bližilo se vrijeme za platiti stanarinu...
Nakon sat vremena dolazi djevojka i pomalo uplašena pozove me da pođem za njom. Bio sam zbunjen. Odvela me je do žirija i tako sam saznao da sam osvojio nagradu! 120 funti! Plus snimanje samo za kamere... Nakon tri jadne godine provedene u Rimu bez ikakve šanse, bez ijednog nastupa, osvojio sam BBC-jevu nagradu samo dva mjeseca otkako sam u Londonu, pripovijeda Forcione.
---
---
Izvođač razlike
Nagrada nije bila samo jedna nova mogućnost, samo jedna otvorena vrata. Bila je, kako kaže sam glazbenik, puno više od toga, ta mu je nagrada otvorila oči, bila je znak da ga London simbolički grli te da upravo tu možda može postići umjetničku i egzistencijalnu slobodu i neovisnost. On kaže da je sviranje na ulici veliko iskustvo i da to iskustvo jest jako teško jer ne treba samo svirati, treba se potruditi i privući pažnju, prenijeti svoju poruku, prevladati rastresenost... Ali...
- Osjećam se danas pomalo privilegirano što sam imao i takvo iskustvo. Ali mislim da sada, zahvaljujući i tome iskustvu, imam puno više zrelosti, posebno sa skladateljskog gledišta. Međutim, jako mi je teško definirati svoj stil, osjećam da sam upio toliko glazbe i toliko utjecaja da me sve to navodi da kažem da uopće nije na meni da definiram svoj stil, moje je samo da sviram i da skladam - kaže Antonio Forcione.
Njegov stil, međutim, definirali su drugi. Kako piše u jednoj nedavnoj recenziji, on je umjetnički intenzivan i nevjerojatno inventivan, izvođač koji čini istinsku razliku: uvijek nepredvidljiv, slavlje neočekivanih elemenata u životu, on je glazba rijetke delikatnosti, humora i glazba strasti. Ukratko - Jimmy Hendrix akustične gitare.
‘On je umjetnički intenzivan i nevjerojatno inventivan, izvođač koji čini istinsku razliku: uvijek nepredvidljiv, slavlje neočekivanih elemenata u životu, on je glazba rijetke delikatnosti, humora i glazba strasti‘
Privatni album
)
)
[bgPosition] =>
[text] => {OCMSplitter}
Na Split At Night Jazz festivalu, koji se ove godine održava po četvrti put, i to u velikoj dvorani Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika od 10. do 13. rujna, osim Filipa Pavića i njegova kvarteta, potom sastava Black Coffee i njihovih gostiju te dua Sara&Jappa, također s gostima, prvi put u Split dolazi talijansko-britanski gitarist Antonio Forcione.
Upravo on opravdano nosi epitet zvijezde festivala budući da ovaj 63-godišnji glazbenik iza sebe ima impresivnu karijeru i 21 objavljeni album te ga smatraju “Jimmijem Hendrixom klasične gitare”.
Antonio Forcione već skoro 40 godina živi i radi u Londonu no i njegov je životni put, preko trnja do zvijezda, više nego zanimljiv. Rođen je u malome mjestu Montecilfone, koje ni danas nema ni tisuću i pol stanovnika i koje se nalazi u pokrajini Campobasso, u talijanskoj regiji Molise na jugu zemlje. Kao dječak, prvo je pokazao da voli ritam pa su mu udaraljke svih vrsta postale prvi “instrument”, no tvrdi da ga je od udaraljki i bubnjeva uspio odvratiti postolar iz susjedstva koji više nije mogao podnositi njegovu buku.
- Bubnjevi su bili moja prva strast i to me svakako odredilo i prema kasnijem pristupu gitari i skladanju – kazao je Forcione u jednom intervjuu.
- Tako sam s deset godina počeo s akustičnom gitarom, pa s električnom, slušajući sve, od Jimija Hendrixa do Black Sabbatha, od Deep Purplea do Santane, koji mi se odmah dopao svojom melodijsko-ritmičkom stranom. Svirao sam u bendu s bratom i drugima, dakle s ljudima koji su bili od pet do 15 godina stariji od mene.
S velikom strašću sam jako puno vremena posvetio instrumentu i pjesmama. Tada su sve moje obveze bile usmjerene na glazbu i na nogomet! Više od same glazbe, bio sam zadivljen atmosferom. Ta ideja da stvaraš glazbu tako da zagrliš, gotovo s terapeutskim učinkom, ljude oko sebe, nikad me nije napustila, toliko da još uvijek često upravo to tražim, kazao je Forcione, koji je prve poduke u glazbi dobio od – mjesnog brijača.
---
---
Studij u Rimu
- Iznikao sam iz jedne seljačke kulture, koja je tisućljetna i fascinantna i koja podrazumijeva poštivanje bližnjega, poštivanje starijih. Stvari koje su nama južnjacima očite, ali ne svima - kaže ovaj umjetnik.
- To su aspekti koji su karakterizirali, po mome mišljenju, ne samo moj način postojanja i djelovanja, već i moju glazbu. Moj prvi učitelj gitare, zapravo moj mentor, bio je 20 godina stariji od mene. Uvijek sam puno učio od starijih, zrelijih ljudi i mislim da je takav stav dio kulture sela. Također, uvijek sam znao da moram biti fizički i psihički dobro, pa sam se klonio droga, nikad nisam pušio, a i to mi je pomoglo. Vidio sam mnoge kako se gube usred droge i alkohola... Sada mogu uživati u najjednostavnijim stvarima, baš kao nekada, i nisam zaboravio užitke svog djetinjstva, ona mjesta u kojima sam toliko uživao - kaže Antonio Forcione.
S niti 13 godina mladi Forcione na mjesec dana odlazi kod svog ujaka, profesionalnog harmonikaša, u Castelfidardo, gdje je naučio svirati valcere i druge plesove. Želio je upisati Konzervatorij u Pesaru, ali nije uspio pa je otišao na Institut za umjetnost u Anconi, gdje je s nekih 16 godina upoznao glazbenog kritičara koji je imao fantastičnu kolekciju ploča, zahvaljujući čemu se upoznao s glazbom Johna McLaughlina, Coltranea i mnogih drugih.... Upijao je sve. S jedne strane je slušao jazz, s druge Nuova Compagnia di Canto Popolare. Čak je počeo svirati i mandolinu! Potom je otišao u Rim studirati jazz.
- Živio sam izvan grada i da bih otišao na nastavu, morao sam putovati skoro dva sata autobusom – kaže Antonio Forcione.
- Proživio sam razdoblje intenzivne usamljenosti bez novca i s puno nedoumica oko svog života i svoje profesije. Tada sam upoznao glazbu Egberta Gismontija, Paca De Lucije, Ralpha Tawnera, Jana Garbareka, Keitha Jarretta, odnosno granične stilove koji će na mene dosta utjecati. Puno sam učio i vježbao, ali sam jako malo nastupao. Jednostavno, nisam nalazio angažmane, pojavljivao sam se sa španjolskom gitarom tamo gdje su ljudi htjeli čuti električne gitariste.
---
‘On je umjetnički intenzivan i nevjerojatno inventivan, izvođač koji čini istinsku razliku: uvijek nepredvidljiv, slavlje neočekivanih elemenata u životu, on je glazba rijetke delikatnosti, humora i glazba strasti‘
Privatni album
---
Londonska nagrada
Da bih platio satove jazza, radio sam i kao zidar. Bilo je teško, ustajao sam u šest ujutro, radio solfeggio, pa dva sata autobusom do Rima, vježbao na klupi u parku, pa sam se osjećao manje sam. Bilo je to vrijeme studija, frustracija i usamljenosti.
Jedan mu je prijatelj ponudio put u London. Besplatno su, zahvaljujući trećem prijatelju koji je radio u turističkoj agenciji, dobili karte u jednom smjeru, spakirali se i otišli. Tamo je poznavao samo jednu djevojku, svoju bivšu, a engleski gotovo uopće nije znao.
- Bio je svibanj ‘83. Svirao sam svoje skladbe i skladbe Djanga Reinhardta u podzemnoj željeznici, a nekoliko mjeseci kasnije sam čuo za Covent Garden – prisjeća se Forcione.
- Za razliku od stanice metroa, gdje su me ljudi plaćali iz samilosti ili solidarnosti, u Covent Gardenu ljudi dolaze slušati glazbu jer vole glazbu i poštuju je. Naravno da sam odmah otrčao tamo i to je za mene bio pravi proboj. Svirao sam tamo čak i prilično teške komade Paca De Lucije, Al Di Meole i Johna McLaughlina, te neke svoje skladbe. Zatim je u srpnju BBC organizirao natjecanje uličnih umjetnika, baš tamo u Covent Gardenu. BBC!
Dakle, skupile su se tisuće ljudi, pet ili šest kamera, svakakvih umjetnika - glazbenika, komičara, plesača, pantomimičara, bila je tamo i ocjenjivačka komisija i nas trista sudionika! S prijateljem Španjolcem svirao sam tarantelu na mandolini i jedno djelo Paca De Lucije. To je dosta dugo trajalo pa sam se vratio u svoj kut, daleko od kamera, i nastavio svirati kao i obično. Bližilo se vrijeme za platiti stanarinu...
Nakon sat vremena dolazi djevojka i pomalo uplašena pozove me da pođem za njom. Bio sam zbunjen. Odvela me je do žirija i tako sam saznao da sam osvojio nagradu! 120 funti! Plus snimanje samo za kamere... Nakon tri jadne godine provedene u Rimu bez ikakve šanse, bez ijednog nastupa, osvojio sam BBC-jevu nagradu samo dva mjeseca otkako sam u Londonu, pripovijeda Forcione.
---
---
Izvođač razlike
Nagrada nije bila samo jedna nova mogućnost, samo jedna otvorena vrata. Bila je, kako kaže sam glazbenik, puno više od toga, ta mu je nagrada otvorila oči, bila je znak da ga London simbolički grli te da upravo tu možda može postići umjetničku i egzistencijalnu slobodu i neovisnost. On kaže da je sviranje na ulici veliko iskustvo i da to iskustvo jest jako teško jer ne treba samo svirati, treba se potruditi i privući pažnju, prenijeti svoju poruku, prevladati rastresenost... Ali...
- Osjećam se danas pomalo privilegirano što sam imao i takvo iskustvo. Ali mislim da sada, zahvaljujući i tome iskustvu, imam puno više zrelosti, posebno sa skladateljskog gledišta. Međutim, jako mi je teško definirati svoj stil, osjećam da sam upio toliko glazbe i toliko utjecaja da me sve to navodi da kažem da uopće nije na meni da definiram svoj stil, moje je samo da sviram i da skladam - kaže Antonio Forcione.
Njegov stil, međutim, definirali su drugi. Kako piše u jednoj nedavnoj recenziji, on je umjetnički intenzivan i nevjerojatno inventivan, izvođač koji čini istinsku razliku: uvijek nepredvidljiv, slavlje neočekivanih elemenata u životu, on je glazba rijetke delikatnosti, humora i glazba strasti. Ukratko - Jimmy Hendrix akustične gitare.
‘On je umjetnički intenzivan i nevjerojatno inventivan, izvođač koji čini istinsku razliku: uvijek nepredvidljiv, slavlje neočekivanih elemenata u životu, on je glazba rijetke delikatnosti, humora i glazba strasti‘
Antonio Forcione prošao je doslovce put od trnja do zvijezda
Privatni album
Na Split At Night Jazz festivalu, koji se ove godine održava po četvrti put, i to u velikoj dvorani Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika od 10. do 13. rujna, osim Filipa Pavića i njegova kvarteta, potom sastava Black Coffee i njihovih gostiju te dua Sara&Jappa, također s gostima, prvi put u Split dolazi talijansko-britanski gitarist Antonio Forcione.
Upravo on opravdano nosi epitet zvijezde festivala budući da ovaj 63-godišnji glazbenik iza sebe ima impresivnu karijeru i 21 objavljeni album te ga smatraju “Jimmijem Hendrixom klasične gitare”.
Antonio Forcione već skoro 40 godina živi i radi u Londonu no i njegov je životni put, preko trnja do zvijezda, više nego zanimljiv. Rođen je u malome mjestu Montecilfone, koje ni danas nema ni tisuću i pol stanovnika i koje se nalazi u...
