stdClass Object
(
[id] => 1271783
[title] => ‘Vježbao sam oskarovski govor od 12. godine, s bocom šampona‘: za ‘Slobodnu‘ govori redatelj filma iz utrke za Oscara
[alias] => vjezbao-sam-oskarovski-govor-od-12-godine-s-bocom-sampona-za-slobodnu-govori-redatelj-filma-iz-utrke-za-oscara
[catid] => 286
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Kad slušate 13-godišnjake kako govore o svojim muškim prijateljima, kao da slušate ljubavne priče. Govore jedan o drugome s puno nježnosti i ljubavi. Čini mi se da odrastanjem i prolaskom vremena izgube takav način izražavanja. Mislim da sam ja jedan od tih dječaka koji je u ranoj dobi počeo strahovati od intimnosti i htio je ispuniti određena očekivanja za koja je mislio da ih nikada neće dosegnuti. Bilo mi je važno razgovarati o tome – rekao je na početku intervjua belgijski redatelj Lukas Dhont, autor filma “Blizu”, njegova drugijenca nakon “Djevojke”.
Grand Prix u Cannesu
Intervju smo vodili u prosincu na Islandu, gdje se Dhont natjecao s “Close” na dodjeli EU Oscara i baš je u to vrijeme ušao na tzv. shortlist za nominaciju za američkog Oscara u kategoriji međunarodnog filma, nastavljajući nisku uspjeha započetu Grand Prixom u Cannesu. Na kraju je film zasluženo upao među pet nominiranih, a i dolazi u hrvatska kina, stoga je sad pravo vrijeme za puštanje intervjua s Dhontom, koji je snimio lirsku, suptilnu dramu o prijateljstvu dvojice predtinejdžera koji su možda i nešto više od prijatelja, ali to još ne znaju izraziti, među ostalim i zbog straha od okoline.
– Čini mi se da to potječe od straha od ženstvenosti. Od straha da vas proglase ženstvenim ili gay. Etikete i stigma. Formirali smo takav vokabular na jedan patrijarhalan način, gdje se muževnost povezuje s nezavisnošću, konkurentnosti i rezerviranim osjećajima jer to odaje snagu. Mislim da smo izgradili taj jezik i taj prostor za njih unutar takvog vokabulara, i oduzimamo tu nježnost i intimnost jer je to znak slabosti. Ne kažem da je to tako, upravo suprotno, ali to se tako gleda – govori Dhont i nastavlja...
– Ovaj se film vrti oko muževnosti, ali uz to govori i o prijateljstvu. Bilo da se radi u muškarcu, ženi ili nekome tko se ne identificira kao iti jedno od to dvoje. Svi smo bili u toj poziciji gdje se prijateljstvo promijenilo i slomljeno srce povezujemo s prijateljstvom. Često se to povezuje s romantičnim vezama, a ne toliko s prijateljstvom, iako to osjećamo. Svi su to osjetili u jednom trenutku. Imam dojam da to ostavlja dubok trag na ljudima koji pogledaju film.
Ali istina je da kad mlađi muškarci, ali i stariji, gledaju film – to nije slučaj sa svima, malo generaliziram – u mnogima od njih probudi se nešto poput male rane koja je bila skrivena ispod površine. Zapravo se meni dogodilo isto kad sam pročitao istraživanje koje je imalo utjecaja na scenarij, a provela ga je američka psihologinja Niobe Way, koja je pratila 150 dječaka u dobi između 13 i 18 godina.
---
Plakat filma ‘Blizu‘
---
Putem sociologije, koja prati živote ljudi, otkrila je da se u dobi od 18 godina više ne izražavaju tim nježnim jezikom. To mi je istraživanje omogućilo nešto za što se nadam da omogućuje i sam film. Pokazalo mi je da nisam sam u trenutku kad sam mislio da sam jedini koji se boji bliskosti s drugim ljudskim bićem i obradovalo me je da nisam jedini koji se tako osjeća – iskren je Dhont.
Redatelj nije prikazao roditelje dječaka na stereotipan način, na primjer one koji se sukobljavaju s djetetom ili osobito roditelje koji su srednje klase, recimo vozači taksija ili farmeri, koji bi imali takve stavove.
Najdraža scena filma
– Želim biti velikodušan prema roditeljima. Ali i prema djeci drugih roditelja. Kad počnemo pisati, postoji pravilo između mene i Angela (koscenarist Angelo Tijssens) da želimo biti velikodušni ne samo prema protagonistima, nego i prema ljudima iz okoline. Naravno, odrasli smo u sustavu koji je podijeljen na junake i negativce, ali doista ne želim tako razmišljati. Zato su naši glavni likovi ljudska bića s manama koji nužno ne donose junačke izbore.
Kad vidim vlastite roditelje kao djecu koja se zapravo trude pronaći vokabular iako nisu uvijek imali prilike naučiti jezik da se izraze, želim i na velikom ekranu vidjeti takve roditelje. A ne da budu izvor sukoba, gdje su tu da ne razumiju ili da postavljaju pitanja s kojima smo ionako stalno suočeni. Želim ih prikazati kao ljude, koji traže i trude se, jednako kao naši glavni likovi. To je, po mojem mišljenju, važno – smatra Dhont.
Film “Blizu” snimao se “42 ili 43 dana”, a između castinga i snimanja prošlo je šest mjeseci.
– Prvo moram naglasiti da sam završio filmsku školu koja kombinira dokumentarac i fikciju. Nikad nisam birao između to dvoje, uvijek sam snimao kratke dokumentarce i kratku fikciju. Često kažem da sam više naučio o fikciji snimajući dokumentarce nego što sam naučio kroz snimanje fikcije. Naravno, fikcija koju sam snimio pokazala mi je kako se vodi tim i sve ono što se odvija iza scene. Ali kad je u pitanju rad s glumcima, puno sam naučio kroz dokumentarce.
Na početku smo šest mjeseci čitali scenarij jer mi je važno da znaju sve što je unutra. I zamolio sam ih da scenarij pročitaju samo jednom, tako da se ne dogodi da misle da će imati probe za doslovno cijeli tekst na stranici. Razgovarali smo o prijateljstvu, muževnosti, odgovornosti, o svemu tome.
Svi su oni vrlo inteligentni ljudi. I rekao bih da su u toj dobi jako povezani s onim što im je u srcu. Kad postanemo tinejdžeri, život nas pretvori u izvođače jer počnemo primjećivati grupice u društvu i želimo im pripadati. Ponekad zbog toga izdajemo dio sebe. Srce nam je jako važno u životu – veli Dhont, kojemu je rad s mladim glumcima bio od osobite važnosti.
– Provodili smo jako puno vremena zajedno. Išli smo na obalu, pravili smo palačinke, tako sam se udebljao za vrijeme snimanja. (smijeh) Nikad nismo imali probe za scene. Uopće. Ali dosta sam neformalno razgovarao s njima, pitao bih ih što misle zašto Leo to radi. I čini mi se da na taj način oni postanu neka vrsta detektiva, jer žele saznati kakav im je lik u kojem će se onda sakriti, ali uvijek vlastitim riječima. To mi je jako važno.
---
Jb Lacroix/Full Picture Agency Via Afp
---
Ja im ne govorim da je Leo takav i takav, oni to sami otkrivaju. Vrlo rano u procesu donesem kameru, za vrijeme proba. I zapravo, kamera se šeta skupa s nama po rivi uz obalu. Kamera nije tu da snima scenu, nego je tu da snima nas. Kao rezultat oni shvate, a da svjesno ne razmišljaju o tome, da kad kamera snima, ne moraju nužno ništa mijenjati. Zatim, važno mi je stvoriti obiteljsku atmosferu.
Žene iz filma su ih upoznale, išle su s nama u šetnje, stvorili smo obitelj i upoznali smo svakog člana ekipe, jednog po jednog, prije nego što smo započeli snimanje. Tu je velika zadaća stvoriti intimno okruženje, sigurnost i udobnost. I samopouzdanje. I kad imamo sve te elemente nakon svih tih mjeseci, kad dođemo na set, koristimo sve to i onda to postane konkretno.
Mislim da se veliki dio posla koji radimo obavi tijekom tih šest mjeseci. Onda slikamo, doslovno stvorimo umjetničko djelo, i tada režija postane vođenje. A ne polaganje temelja. Taj proces dolazi prije – prisjetio se Dhont, koji je sličan proces rada imao i na filmu “Girl”, ali je ipak “promijenio neke stvari jer mu se činilo da ima mjesta za napredak, na primjer prisutnost kamere”.
– Želim li raditi na takav način? Doista ne znam. Mislim da je razlog taj što sam radio s mladim ljudima koji do tada nikad nisu glumili. Svjesno sam ih doveo na filmski set, da rade kao glumci koji su završili akademiju, imaju života i problema iza sebe. Pristupio sam im tako baš zato su mladi i zato što nikada prije nisu glumili. Ne znam hoće li moj sljedeći projekt uključivati istu dobnu skupinu, ali mislim da ću nastaviti tim putem jer mi je to jako važno – ističe Dhont i predstavlja najdražu
scenu u filmu.
– Imam najdražu scenu, ali to je lako režirati. To je scena kad njih dvojica leže u krevetu, jedan do drugoga, jer to je slika koju nikada ne vidimo u filmu koji na kraju ne govori o temi seksualnosti. Mislim da je to slika koju rijetko vidite u filmu i smatram da je to scena koja je rijetki protuotrov pustom ratu koji stalno gledamo na televiziji. I to mi je najdraža slika.
No, kao redatelj osjećam da to pitanje moram tumačiti na način na koju sam scenu najviše ponosan. A u tom slučaju rekao bih da sam jako ponosan na to što smo mi kao tim, oni kao glumci i mi iza kulisa, postigli s cijelom scenom u busu. Kad Leo primi vijest. Koreografija roditelja koji su vani, bus, emocije u busu. Jako sam ponosan na tu scenu, i na to što su postigli glumci u sceni i što smo postigli mi kao ekipa – zadovoljan je Dhont.
Trema pred publikom
Pitamo ga je li mu bilo teško snimiti drugijenac nakon uspješnog prvijenca “Djevojka” zbog tzv. prokletstva drugog filma.
– O, moj Bože! Nikad više! Tako sam sretan što više nikad ne moram snimiti drugi film. (smijeh) Jer, možda, nadam se da ću to opet reći za treći film. Bilo je tako... Bio sam tako nesiguran, puno više nego s prvim filmom. Imam osjećaj kao da sam s prvim filmom završio filmsku školu, napisao film, i sada to romantiziram, ali (smijeh) bio sam puno naivniji. Film je imao takvu vibru da sam sve prihvaćao onako kako je došlo.
---
Lukas Dhont i glavni glumac filma Eden Dambrine na dodjeli EU Oscara
Aurelie Moerman/Belga Via Afp
---
S drugim filmom, od trenutka kad sam sjeo za stol pred bijeli papir, mislio sam samo na druge, nisam mislio iznutra. To me je jako uplašilo, kao da ne mogu to pustiti. Trebalo mi je vremena da se vratim na to mjesto, išao sam u šetnje s majkom i s bratom, koji je bio producent. I prošao sam puno besanih noći. Mislim da je s trećim filmom drugačije to što sam prvi put snimio nešto iza određenog djela, prolazio sam festivale i kritike, dobro i loše, sve.
Sve utječe na vas, ali znate da je to dio posla i prihvatite to. Nije nuklearna fizika, bitni su ljudi i ljudski osjećaji i prevladaju emocije. Mislim da je to prvi put da sam se nosio sa svim tim dok sam istovremeno pokušavao stvoriti nešto novo. To je sada drugačije. Znam kako je to. Imam ključ kako početi ispočetka. Naravno, ne znam kako će to izgledati, ali nije prvi put da se nosim s tim stvarima. U isto vrijeme radim na nečem novome. To je prednost koju prije nisam imao – otkriva Dhont, kojemu su nagrade važne, ali neće ga povrijediti ako ih treći film ne osvoji.
– Ima puno filmova koji su mi najdraži, a nikad nisu osvojili nagrade. Nešto što me stvarno ispunjava energijom je publika. Na primjer, film je krenuo u distribuciju u Belgiji, Francuskoj i Nizozemskoj. Sada je u Španjolskoj. Mnogo ljudi nalazi načina da ide u kino. To je ponekad rezultat priznanja koja dolaze od industrije, znam to. Ako postoji važna pouka, to je da znate da kad se ta etiketa stavi na nešto, ljudi će često prije doći u kino pogledati film.
Pohvale od ljudi s kojima radite uvijek su nešto jako lijepo. Ljudi koji su dio iste industrije kao i vi kažu “dobar posao”. To svi želimo. Ne dobijemo to uvijek na pozornici, u obliku kipića, ponekad moramo biti zadovoljni nečim manjim. Naravno da je verzija s pozornicom nešto nevjerojatno, ali uglavnom razmišljam o onome što želim ostaviti iza sebe, i o tome kako ljudi rezoniraju o tom pitanju. Snimio sam dva filma i istinski mogu reći, kakvo god mišljenje vladalo, to su radovi koji su došli od srca i jako su mi važni. Jako sam sretan što ih je velik broj ljudi doživio i zavolio. Ako mogu nastaviti to raditi, to je u redu – poručuje Dhont.
---
---
Iako su oba njegova filma ostvarila uspjeh, Dhont još uvijek ima tremu pred publikom.
– Čudno je to, ali kad idem u neku drugu zemlju i odgovaram na pitanja nakon projekcije, dvije minute prije nego što moram izaći na pozornicu s mene kapa znoj. Konstantan strah koji se vraća svaki put kad ste pred ljudima, pred publikom, ali uživam vidjeti ispunjenu dvoranu jer izlazimo iz doba kad su ljudi govorili da je teško da će se kina održati i vladala je pesimistična vibra.
Sada kad idem na ta mjesta, i okružen sam ljudima, to mi pruža utjehu i nadu da nastavim dalje. Jako sam počašćen što je film primljen s toliko topline, ima toliko predivnih i kvalitetnih filmova koji ne budu uvijek tako prihvaćeni. Pogledajte samo “Jeanne Dielman” Chantal Akerman. U ono vrijeme to nije bio takav film. Sada jest. Zbog toga sam počašćen što u ovom trenutku prikazujemo film i u ovom trenutku osjećamo svu ljubav – ponosan je Dhont.
Lista ‘Sight and Sounda’
Kad je Dhont spomenuo Akerman, ubrzao je ionako planirano pitanje u vezi s anketom “Sight and Sounda” o najboljim filmovima svih vremena, u kojoj je upravo njezina “Jeanne Dielman” zauzela presedansko prvo mjesto.
– Ne dirajte Chantal. (smijeh) Ja sam definitivno njezin obožavatelj. Govorio sam o njezinu radu još dok sam bio student. Ona mi je, kao Belgijka, bila izuzetno važna. Sretan sam što dobiva priznanja. Znao sam da je u anketi jer Todd Haynes, Gus Van Sant i svi ti ljudi govore o njezinu radu na izuzetno pozitivan način. Kad sam vidio da je dio ankete, bilo mi je jako drago i mislim da je to divna posveta njezinu radu. I slavljenje belgijskog filma.
Mnogi filmaši koji su utjecali na mene svih su spolova, rasa i seksualnosti. Znam da to nije uvijek bio slučaj kroz povijest filma. Svjestan sam toga jer smo mi kao kultura svjesni toga, ali kad sam u pitanju ja, nikad nisam gledao spol, rasu ili seksualnost jer znam da su filmaši koji su utjecali na mene bili sve to. Pogledajte samo kolika raznolikost glasova vlada među natjecateljima za Europsku filmsku nagradu. To je nešto što treba slaviti. Ponosan sam, i sretan, što smo u Europi, gdje ima toliko divnih sustava za potporu koji omogućuju raznolikim glasovima da snimaju filmove.
---
Julie Sebadelha/Afp
---
Mislim da je to puno drugačije nego u Americi. Činjenica da sam dio tako raznolike scene nadahnjuje me, dok gledam i otkrivam njihov rad, koji je jako različit od našeg, jako sam nadahnut da budem radikalniji, da budem precizniji, jasniji. To su filmovi koje voli odrasli Lukas. Filmovi koji ostavljaju dojam na mene i koje gledam u kinu i razmišljam o tome kako su to snimili. Jako sam ponosan na to što sam Europljanin i što radim unutar sustava koji autorima pruža mogućnosti da snimaju radikalne filmove – drži Dhont.
Koji bi bio njegov top ten za “Sight and Sound”, interesiramo se.
– Ne, ne, ne. Moram razmisliti o tome. Koji su mi filmovi bili najdraži kad sam bio manji? Bio sam lud za Almodovarom. Akeraman mi je pokazala put kad je u pitanju činjenica da mogu postaviti kameru gdje god želim. Može biti i u kuhinji, pokraj moje bake. Pokazala mi je da nije bitno samo ono što se vidi na ekranu, nego doslovno i ono što vidimo pokraj sebe. Zbog toga sam gledao dalje, tražio duže, gledao sam dublje kroz život. Ljude koji su mi najbliži. Nevidljive zidove. Da navedem samo nekoliko. Ima toliko filmova koje volim... Pokušat ću poraditi na listi za “Sight and Sound” – s osmijehom će Dhont.
Za kraj, zanima nas koja je bila njegova prva reakcija kad je “Close” ušao u utrku za Oscara i kad je dobio nominaciju za Europsku filmsku nagradu.
– Znate, vježbao sam oskarovski govor od 12. godine, s bocom šampona. Doslovno. To uvijek čujete, i ja sam jedan od tih. Ja sam klišej. Totalno to priznajem. Odrastao sam uz američke filmove. Nije bio sinkronizacije. Gledao sam “E.T.-ja”, “Jurski park”... Bio sam opsjednut spektaklima koji su “true cinema”. Majka nas je od rane dobi vodila u kino i trudila se da nam pokaže raznolike teme.
Oscari su, naravno, direktna veza s Hollywoodom i tom industrijom. Trčao sam oko brata i majke od 12. godine s kamerom u ruci ne bih li pokušao snimiti nešto i napraviti film. To je dugo živjelo u meni. U toj su dobi Oscari bili kao... Tu se moglo naći priznanje. Tu ste išli s filmom koji je uspio tako da sam maštao o tome i zamišljao to kad sam bio dječak. Rekao bih da mladi Lukas pleše okolo i mislim da je važno to njegovati.
Kad slušate 13-godišnjake kako govore o svojim muškim prijateljima, kao da slušate ljubavne priče. Govore jedan o drugome s puno nježnosti i ljubavi. Čini mi se da odrastanjem i prolaskom vremena izgube takav način izražavanja. Mislim da sam ja jedan od tih dječaka koji je u ranoj dobi počeo strahovati od intimnosti i htio je ispuniti određena očekivanja za koja je mislio da ih nikada neće dosegnuti. Bilo mi je važno razgovarati o tome – rekao je na početku intervjua belgijski redatelj Lukas Dhont, autor filma “Blizu”, njegova drugijenca nakon “Djevojke”.
Grand Prix u Cannesu
Intervju smo vodili u prosincu na Islandu, gdje se Dhont natjecao s “Close” na dodjeli EU Oscara i baš je u to vrijeme ušao na tzv. shortlist za nominaciju za američkog Oscara u kategoriji međunarodnog filma, nastavljajući nisku uspjeha započetu Grand Prixom u Cannesu. Na kraju je film zasluženo upao među pet nominiranih, a i dolazi u hrvatska kina, stoga je sad pravo vrijeme za puštanje intervjua s Dhontom, koji je snimio lirsku, suptilnu dramu o prijateljstvu dvojice predtinejdžera koji su možda i nešto više od prijatelja, ali to još ne znaju izraziti, među ostalim i zbog straha od okoline.
– Čini mi se da to potječe od straha od ženstvenosti. Od straha da vas proglase ženstvenim ili gay. Etikete i stigma. Formirali smo takav vokabular na jedan patrijarhalan način, gdje se muževnost povezuje s nezavisnošću, konkurentnosti i rezerviranim osjećajima jer to odaje snagu. Mislim da smo izgradili taj jezik i taj prostor za njih unutar takvog vokabulara, i oduzimamo tu nježnost i intimnost jer je to znak slabosti. Ne kažem da je to tako, upravo suprotno, ali to se tako gleda – govori Dhont i nastavlja...
– Ovaj se film vrti oko muževnosti, ali uz to govori i o prijateljstvu. Bilo da se radi u muškarcu, ženi ili nekome tko se ne identificira kao iti jedno od to dvoje. Svi smo bili u toj poziciji gdje se prijateljstvo promijenilo i slomljeno srce povezujemo s prijateljstvom. Često se to povezuje s romantičnim vezama, a ne toliko s prijateljstvom, iako to osjećamo. Svi su to osjetili u jednom trenutku. Imam dojam da to ostavlja dubok trag na ljudima koji pogledaju film.
Ali istina je da kad mlađi muškarci, ali i stariji, gledaju film – to nije slučaj sa svima, malo generaliziram – u mnogima od njih probudi se nešto poput male rane koja je bila skrivena ispod površine. Zapravo se meni dogodilo isto kad sam pročitao istraživanje koje je imalo utjecaja na scenarij, a provela ga je američka psihologinja Niobe Way, koja je pratila 150 dječaka u dobi između 13 i 18 godina.
---
Plakat filma ‘Blizu‘
---
Putem sociologije, koja prati živote ljudi, otkrila je da se u dobi od 18 godina više ne izražavaju tim nježnim jezikom. To mi je istraživanje omogućilo nešto za što se nadam da omogućuje i sam film. Pokazalo mi je da nisam sam u trenutku kad sam mislio da sam jedini koji se boji bliskosti s drugim ljudskim bićem i obradovalo me je da nisam jedini koji se tako osjeća – iskren je Dhont.
Redatelj nije prikazao roditelje dječaka na stereotipan način, na primjer one koji se sukobljavaju s djetetom ili osobito roditelje koji su srednje klase, recimo vozači taksija ili farmeri, koji bi imali takve stavove.
Najdraža scena filma
– Želim biti velikodušan prema roditeljima. Ali i prema djeci drugih roditelja. Kad počnemo pisati, postoji pravilo između mene i Angela (koscenarist Angelo Tijssens) da želimo biti velikodušni ne samo prema protagonistima, nego i prema ljudima iz okoline. Naravno, odrasli smo u sustavu koji je podijeljen na junake i negativce, ali doista ne želim tako razmišljati. Zato su naši glavni likovi ljudska bića s manama koji nužno ne donose junačke izbore.
Kad vidim vlastite roditelje kao djecu koja se zapravo trude pronaći vokabular iako nisu uvijek imali prilike naučiti jezik da se izraze, želim i na velikom ekranu vidjeti takve roditelje. A ne da budu izvor sukoba, gdje su tu da ne razumiju ili da postavljaju pitanja s kojima smo ionako stalno suočeni. Želim ih prikazati kao ljude, koji traže i trude se, jednako kao naši glavni likovi. To je, po mojem mišljenju, važno – smatra Dhont.
Film “Blizu” snimao se “42 ili 43 dana”, a između castinga i snimanja prošlo je šest mjeseci.
– Prvo moram naglasiti da sam završio filmsku školu koja kombinira dokumentarac i fikciju. Nikad nisam birao između to dvoje, uvijek sam snimao kratke dokumentarce i kratku fikciju. Često kažem da sam više naučio o fikciji snimajući dokumentarce nego što sam naučio kroz snimanje fikcije. Naravno, fikcija koju sam snimio pokazala mi je kako se vodi tim i sve ono što se odvija iza scene. Ali kad je u pitanju rad s glumcima, puno sam naučio kroz dokumentarce.
Na početku smo šest mjeseci čitali scenarij jer mi je važno da znaju sve što je unutra. I zamolio sam ih da scenarij pročitaju samo jednom, tako da se ne dogodi da misle da će imati probe za doslovno cijeli tekst na stranici. Razgovarali smo o prijateljstvu, muževnosti, odgovornosti, o svemu tome.
Svi su oni vrlo inteligentni ljudi. I rekao bih da su u toj dobi jako povezani s onim što im je u srcu. Kad postanemo tinejdžeri, život nas pretvori u izvođače jer počnemo primjećivati grupice u društvu i želimo im pripadati. Ponekad zbog toga izdajemo dio sebe. Srce nam je jako važno u životu – veli Dhont, kojemu je rad s mladim glumcima bio od osobite važnosti.
– Provodili smo jako puno vremena zajedno. Išli smo na obalu, pravili smo palačinke, tako sam se udebljao za vrijeme snimanja. (smijeh) Nikad nismo imali probe za scene. Uopće. Ali dosta sam neformalno razgovarao s njima, pitao bih ih što misle zašto Leo to radi. I čini mi se da na taj način oni postanu neka vrsta detektiva, jer žele saznati kakav im je lik u kojem će se onda sakriti, ali uvijek vlastitim riječima. To mi je jako važno.
---
Jb Lacroix/Full Picture Agency Via Afp
---
Ja im ne govorim da je Leo takav i takav, oni to sami otkrivaju. Vrlo rano u procesu donesem kameru, za vrijeme proba. I zapravo, kamera se šeta skupa s nama po rivi uz obalu. Kamera nije tu da snima scenu, nego je tu da snima nas. Kao rezultat oni shvate, a da svjesno ne razmišljaju o tome, da kad kamera snima, ne moraju nužno ništa mijenjati. Zatim, važno mi je stvoriti obiteljsku atmosferu.
Žene iz filma su ih upoznale, išle su s nama u šetnje, stvorili smo obitelj i upoznali smo svakog člana ekipe, jednog po jednog, prije nego što smo započeli snimanje. Tu je velika zadaća stvoriti intimno okruženje, sigurnost i udobnost. I samopouzdanje. I kad imamo sve te elemente nakon svih tih mjeseci, kad dođemo na set, koristimo sve to i onda to postane konkretno.
Mislim da se veliki dio posla koji radimo obavi tijekom tih šest mjeseci. Onda slikamo, doslovno stvorimo umjetničko djelo, i tada režija postane vođenje. A ne polaganje temelja. Taj proces dolazi prije – prisjetio se Dhont, koji je sličan proces rada imao i na filmu “Girl”, ali je ipak “promijenio neke stvari jer mu se činilo da ima mjesta za napredak, na primjer prisutnost kamere”.
– Želim li raditi na takav način? Doista ne znam. Mislim da je razlog taj što sam radio s mladim ljudima koji do tada nikad nisu glumili. Svjesno sam ih doveo na filmski set, da rade kao glumci koji su završili akademiju, imaju života i problema iza sebe. Pristupio sam im tako baš zato su mladi i zato što nikada prije nisu glumili. Ne znam hoće li moj sljedeći projekt uključivati istu dobnu skupinu, ali mislim da ću nastaviti tim putem jer mi je to jako važno – ističe Dhont i predstavlja najdražu
scenu u filmu.
– Imam najdražu scenu, ali to je lako režirati. To je scena kad njih dvojica leže u krevetu, jedan do drugoga, jer to je slika koju nikada ne vidimo u filmu koji na kraju ne govori o temi seksualnosti. Mislim da je to slika koju rijetko vidite u filmu i smatram da je to scena koja je rijetki protuotrov pustom ratu koji stalno gledamo na televiziji. I to mi je najdraža slika.
No, kao redatelj osjećam da to pitanje moram tumačiti na način na koju sam scenu najviše ponosan. A u tom slučaju rekao bih da sam jako ponosan na to što smo mi kao tim, oni kao glumci i mi iza kulisa, postigli s cijelom scenom u busu. Kad Leo primi vijest. Koreografija roditelja koji su vani, bus, emocije u busu. Jako sam ponosan na tu scenu, i na to što su postigli glumci u sceni i što smo postigli mi kao ekipa – zadovoljan je Dhont.
Trema pred publikom
Pitamo ga je li mu bilo teško snimiti drugijenac nakon uspješnog prvijenca “Djevojka” zbog tzv. prokletstva drugog filma.
– O, moj Bože! Nikad više! Tako sam sretan što više nikad ne moram snimiti drugi film. (smijeh) Jer, možda, nadam se da ću to opet reći za treći film. Bilo je tako... Bio sam tako nesiguran, puno više nego s prvim filmom. Imam osjećaj kao da sam s prvim filmom završio filmsku školu, napisao film, i sada to romantiziram, ali (smijeh) bio sam puno naivniji. Film je imao takvu vibru da sam sve prihvaćao onako kako je došlo.
---
Lukas Dhont i glavni glumac filma Eden Dambrine na dodjeli EU Oscara
Aurelie Moerman/Belga Via Afp
---
S drugim filmom, od trenutka kad sam sjeo za stol pred bijeli papir, mislio sam samo na druge, nisam mislio iznutra. To me je jako uplašilo, kao da ne mogu to pustiti. Trebalo mi je vremena da se vratim na to mjesto, išao sam u šetnje s majkom i s bratom, koji je bio producent. I prošao sam puno besanih noći. Mislim da je s trećim filmom drugačije to što sam prvi put snimio nešto iza određenog djela, prolazio sam festivale i kritike, dobro i loše, sve.
Sve utječe na vas, ali znate da je to dio posla i prihvatite to. Nije nuklearna fizika, bitni su ljudi i ljudski osjećaji i prevladaju emocije. Mislim da je to prvi put da sam se nosio sa svim tim dok sam istovremeno pokušavao stvoriti nešto novo. To je sada drugačije. Znam kako je to. Imam ključ kako početi ispočetka. Naravno, ne znam kako će to izgledati, ali nije prvi put da se nosim s tim stvarima. U isto vrijeme radim na nečem novome. To je prednost koju prije nisam imao – otkriva Dhont, kojemu su nagrade važne, ali neće ga povrijediti ako ih treći film ne osvoji.
– Ima puno filmova koji su mi najdraži, a nikad nisu osvojili nagrade. Nešto što me stvarno ispunjava energijom je publika. Na primjer, film je krenuo u distribuciju u Belgiji, Francuskoj i Nizozemskoj. Sada je u Španjolskoj. Mnogo ljudi nalazi načina da ide u kino. To je ponekad rezultat priznanja koja dolaze od industrije, znam to. Ako postoji važna pouka, to je da znate da kad se ta etiketa stavi na nešto, ljudi će često prije doći u kino pogledati film.
Pohvale od ljudi s kojima radite uvijek su nešto jako lijepo. Ljudi koji su dio iste industrije kao i vi kažu “dobar posao”. To svi želimo. Ne dobijemo to uvijek na pozornici, u obliku kipića, ponekad moramo biti zadovoljni nečim manjim. Naravno da je verzija s pozornicom nešto nevjerojatno, ali uglavnom razmišljam o onome što želim ostaviti iza sebe, i o tome kako ljudi rezoniraju o tom pitanju. Snimio sam dva filma i istinski mogu reći, kakvo god mišljenje vladalo, to su radovi koji su došli od srca i jako su mi važni. Jako sam sretan što ih je velik broj ljudi doživio i zavolio. Ako mogu nastaviti to raditi, to je u redu – poručuje Dhont.
---
---
Iako su oba njegova filma ostvarila uspjeh, Dhont još uvijek ima tremu pred publikom.
– Čudno je to, ali kad idem u neku drugu zemlju i odgovaram na pitanja nakon projekcije, dvije minute prije nego što moram izaći na pozornicu s mene kapa znoj. Konstantan strah koji se vraća svaki put kad ste pred ljudima, pred publikom, ali uživam vidjeti ispunjenu dvoranu jer izlazimo iz doba kad su ljudi govorili da je teško da će se kina održati i vladala je pesimistična vibra.
Sada kad idem na ta mjesta, i okružen sam ljudima, to mi pruža utjehu i nadu da nastavim dalje. Jako sam počašćen što je film primljen s toliko topline, ima toliko predivnih i kvalitetnih filmova koji ne budu uvijek tako prihvaćeni. Pogledajte samo “Jeanne Dielman” Chantal Akerman. U ono vrijeme to nije bio takav film. Sada jest. Zbog toga sam počašćen što u ovom trenutku prikazujemo film i u ovom trenutku osjećamo svu ljubav – ponosan je Dhont.
Lista ‘Sight and Sounda’
Kad je Dhont spomenuo Akerman, ubrzao je ionako planirano pitanje u vezi s anketom “Sight and Sounda” o najboljim filmovima svih vremena, u kojoj je upravo njezina “Jeanne Dielman” zauzela presedansko prvo mjesto.
– Ne dirajte Chantal. (smijeh) Ja sam definitivno njezin obožavatelj. Govorio sam o njezinu radu još dok sam bio student. Ona mi je, kao Belgijka, bila izuzetno važna. Sretan sam što dobiva priznanja. Znao sam da je u anketi jer Todd Haynes, Gus Van Sant i svi ti ljudi govore o njezinu radu na izuzetno pozitivan način. Kad sam vidio da je dio ankete, bilo mi je jako drago i mislim da je to divna posveta njezinu radu. I slavljenje belgijskog filma.
Mnogi filmaši koji su utjecali na mene svih su spolova, rasa i seksualnosti. Znam da to nije uvijek bio slučaj kroz povijest filma. Svjestan sam toga jer smo mi kao kultura svjesni toga, ali kad sam u pitanju ja, nikad nisam gledao spol, rasu ili seksualnost jer znam da su filmaši koji su utjecali na mene bili sve to. Pogledajte samo kolika raznolikost glasova vlada među natjecateljima za Europsku filmsku nagradu. To je nešto što treba slaviti. Ponosan sam, i sretan, što smo u Europi, gdje ima toliko divnih sustava za potporu koji omogućuju raznolikim glasovima da snimaju filmove.
---
Julie Sebadelha/Afp
---
Mislim da je to puno drugačije nego u Americi. Činjenica da sam dio tako raznolike scene nadahnjuje me, dok gledam i otkrivam njihov rad, koji je jako različit od našeg, jako sam nadahnut da budem radikalniji, da budem precizniji, jasniji. To su filmovi koje voli odrasli Lukas. Filmovi koji ostavljaju dojam na mene i koje gledam u kinu i razmišljam o tome kako su to snimili. Jako sam ponosan na to što sam Europljanin i što radim unutar sustava koji autorima pruža mogućnosti da snimaju radikalne filmove – drži Dhont.
Koji bi bio njegov top ten za “Sight and Sound”, interesiramo se.
– Ne, ne, ne. Moram razmisliti o tome. Koji su mi filmovi bili najdraži kad sam bio manji? Bio sam lud za Almodovarom. Akeraman mi je pokazala put kad je u pitanju činjenica da mogu postaviti kameru gdje god želim. Može biti i u kuhinji, pokraj moje bake. Pokazala mi je da nije bitno samo ono što se vidi na ekranu, nego doslovno i ono što vidimo pokraj sebe. Zbog toga sam gledao dalje, tražio duže, gledao sam dublje kroz život. Ljude koji su mi najbliži. Nevidljive zidove. Da navedem samo nekoliko. Ima toliko filmova koje volim... Pokušat ću poraditi na listi za “Sight and Sound” – s osmijehom će Dhont.
Za kraj, zanima nas koja je bila njegova prva reakcija kad je “Close” ušao u utrku za Oscara i kad je dobio nominaciju za Europsku filmsku nagradu.
– Znate, vježbao sam oskarovski govor od 12. godine, s bocom šampona. Doslovno. To uvijek čujete, i ja sam jedan od tih. Ja sam klišej. Totalno to priznajem. Odrastao sam uz američke filmove. Nije bio sinkronizacije. Gledao sam “E.T.-ja”, “Jurski park”... Bio sam opsjednut spektaklima koji su “true cinema”. Majka nas je od rane dobi vodila u kino i trudila se da nam pokaže raznolike teme.
Oscari su, naravno, direktna veza s Hollywoodom i tom industrijom. Trčao sam oko brata i majke od 12. godine s kamerom u ruci ne bih li pokušao snimiti nešto i napraviti film. To je dugo živjelo u meni. U toj su dobi Oscari bili kao... Tu se moglo naći priznanje. Tu ste išli s filmom koji je uspio tako da sam maštao o tome i zamišljao to kad sam bio dječak. Rekao bih da mladi Lukas pleše okolo i mislim da je važno to njegovati.
Kad slušate 13-godišnjake kako govore o svojim muškim prijateljima, kao da slušate ljubavne priče. Govore jedan o drugome s puno nježnosti i ljubavi. Čini mi se da odrastanjem i prolaskom vremena izgube takav način izražavanja. Mislim da sam ja jedan od tih dječaka koji je u ranoj dobi počeo strahovati od intimnosti i htio je ispuniti određena očekivanja za koja je mislio da ih nikada neće dosegnuti. Bilo mi je važno razgovarati o tome – rekao je na početku intervjua belgijski redatelj Lukas Dhont, autor filma “Blizu”, njegova drugijenca nakon “Djevojke”.
Grand Prix u Cannesu
Intervju smo vodili u prosincu na Islandu, gdje se Dhont natjecao s “Close” na dodjeli EU Oscara i baš je u to vrijeme ušao na tzv. shortlist za nominaciju za američkog Oscara u kategoriji m...
