Međutim, samo najveći filmofili poznaju i “Kralja komedije” (“The King Of Comedy”, 1982.), jedan od najpodcjenjenijih i najnezamijećenijih Scorseseovih filmova. Nije “Kralj komedije” zanemaren kao npr. “Između života i smrti”, “Hugo” ili “Šutnja”, ali vjerojatno je manje znan od npr. “Otoka Shutter”.
---
FILM: The King Of Comedy; komična drama; SAD, 1982. REŽIJA: Martin Scorsese ULOGE: Robert De Niro, Jerry Lewis OCJENA: **** ½
---
Možda je baš zato redatelj Todd Phillips odao počast i ovom filmu u “Jokeru”, ne samo “Taxi Driveru”. Sjetimo se završnice filma u kojoj mentalno nestabilni Arthur Fleck, budući Joker, dolazi u studio kod voditelja popularnog kasnovečernjeg talk showa Murrayja Franklina. Fleck želi biti komičar, kralj komedije, umišljajući da ima dara za “stand up”, kao što je to umišljao Rupert Pupkin.
“Svi su se smijali kad sam rekao da ću biti komičar, ali sada se nitko ne smije”, rekao je Fleck i postao medijski slavan zahvaljujući svom zločinu, naslijeđujući slavu Pupkina. Voditelja talk showa Murrayja u “Jokeru” glumio je Robert De Niro, tumač lika Pupkina u “The King Of Comedy”, čime je Phillips napravio inverziju Scorseseova filma, a možda i njegov mini-nastavak.
Naime, možda je Pupkin u međuvremenu dogurao do uloge voditelja talk showa kojeg je u “Kralju komedije” glumio Jerry Lewis. Pupkin je opsjednut zvjezdanim voditeljem talk showa Jerryjem Langfordom (Lewis), likom inspiriranim Johnnyjem Carsonom.
Sam film je, pak, inspiriran slučajem Carsonova “stalkera” koji je u priču pretočio scenarist Paul D. Zimmerman. ”Stalker” je ovdje Pupkin, trideset-i-nešto godišnjak koji fantazira o tome da je komičarska televizijska zvijezda i da dobije nastup u dijelu Langfordova showa posvećenom komediji.
Pupkin ne nastupa u klubovima, samo u svome podrumu, razgovarajući s kartonskim verzijama Lewisova lika i Lize Minnelli. Upoznajemo ga kao jednog od fanatičnih lovaca na autograme slavnih koji čekaju Langforda na ulici da izađe iz studija. “Moj se život ne vrti oko autograma”, tvrdi on, spreman “zaskočiti” Langforda, ali preduhitrit će ga razularena obožavateljica Masha (Sandra Bernhard) i uletjeti u voditeljevu limuzinu.
Zamrznuti kadar Mashinih ruku na prozoru automobila u prvom planu i Pupkinova pogleda izvana u drugom, iskorišten kao podloga uvodne špice, prilično je sumirajuć za film o tamnoj strani slave. Kad se Langfordovi tjelohranitelji riješe Mashe, Pupkin uspijeva uskočiti u vozilo.
---
---
On otkriva Langfordu da je često bio vani nakon emisije, da je “po prirodi komičar” i da je “možda ovo moja velika prilika”. Langford nauči Pupkina kako ne treba reći “ovo je poanta”, nego je izgovoriti i obećava da će ga imati na umu za nastup, no radi to samo ne bi li ga se riješio.
Ipak, Pupkin to ne shvaća i nastavlja salijetati voditelja frekventnim dolascima u njegov ured, gdje pristojno biva odbijen opet i iznova kad donese snimku svoga nastupa u nizu kamerno i scenografski dojmljivo postavljenih sekvencija, pojačanih izvrsnom De Nirovom glumom.
“Treba još raditi na nastupu”, rečeno mu je, ali on opsesivan kakav jest, ne odustaje, uvjeren da zaslužuje komičarsku emisiju “The Rupert Pumpkin Show”, po uzoru na “The Jerry Langford Show”. “Nemoj još nikome reći, ali gledaš u novog kralja komedije”, Pupkin govori Riti Keane (Diahnne Abbott). Jer, “bolje kralj (komedije) na jedan dan, nego budala za cijeli život”.
Ritu će Pupkin odvesti na “date” u Langfordovu kući van grada u krajnje neugodnoj sceni, prodavši joj priču da ga dobro poznaje i da ih je pozvao na ručak. “Je li ti itko rekao da si moron?”, Langford pita nepoželjnog gosta Pupkina koji se zaklinje da će postati 50 puta slavniji od njega.
“Onda će te gnjaviti idioti poput tebe”, predviđa Langford. Dotad je jasno kao dan da Pupkinu nedostaje koja daska i da je spreman na sve da se proslavi, čak i ako to podrazumijeva nešto ekstremnije poput otmice voditelja za kaznu što ovaj nije odvojio par minuta vremena i preslušao njegovu “stand up” snimku.
---
---
Nevjerojatno je da su kritičari u realnom vremenu smatrali kako “The King Of Comedy” predstavlja ogroman odmak za Scorsesea. Naime, “Kralj komedije” je na valnoj duljini s “Taksistom”, njegova svojevrsna crnokomična inačica. Patologija likova je slična, kao i njihova autsajderska usamljenost, opsesija, agonija i to kako ih svijet bolno odbija, a glumi ih (blago rečeno fenomenalno) isti glumac.
Za Scorsesea je, navodno, izvedba Pupkina najbolja u De Nirovoj karijeri i to ne treba toliko čuditi, ma koliko bismo prije istaknuli “Lovca na jelene”, “Vrućinu”, “Kuma II”, “Bilo jednom u Americi”... Posrijedi je jedna od njegovih ishodišnih uloga, na razmeđi prošlosti i budućnosti.
U Pupkinu ima “taxi drivera” Travisa Bicklea i Jakea LaMotte (“Raging Bull”), ali i Maxa Cadyja (“Cape Fear”) kad se nasmije, podsjećajući na njegov smijeh u kino sceni, pa i Gila Renarda (“The Fan”), dok s brkovima izgleda kao mlađa inačica Moea Tildena (“Cop Land”). I “Kralj komedije” je jedan od najbolje režiranih Scorseseovih filmova. Pogledajte, recimo, sjajnu scenu kad Pupkin ima “nastup” s nasnimljenim smijehom ispred nepostojeće publike, odnosno goleme zidne fotografije rulje.
Košmarnu snolikost “Taksista” Scorsese je ovdje zamijenio za mješavinu zbilje i imaginacije/fantazije u Pupkinovoj glavi koje su na momente povezane nevidljivim rezom i gledatelj nije uvijek siguran što je posrijedi, posebice jer je stvarnost glavnog lika počesto njegov plod mašte, a krajevi oba filma su intrigantni u “fade out” dvojbenosti.
Povrh toga, “The King Of Comedy” je zasigurno najvizionarskiji Scorseseov film zahvaljujući prikazu opsjednutosti slavom, tj. budućeg medijskog reality TV krajobraza, društvenih mreža i masovne zabave. ”Mislite da se šalim? Jedino tako sam mogao upasti u šoubiznis”, objašnjava Pupkin zašto se odlučio na otmicu, (zlo)čin zaslužan za njegovu slavu.
Mediji su (re)kreirali ljude poput Pupkina, ne Bicklea. Danas je norma da “takozvani komičar” a la Pupkin postane slavan, a ludo je “novo normalno”. Internet je pun “takozvanih” likova, luzera bez posebnog talenta koji se “proslave” nakon što njihov pojedini video postane viralan i opčara masovnu publiku. “Kralj komedije” je tragikomedija ispred vremena.
---
Komični De Niro
De Niro je dotad bio najpoznatiji kao dramski glumac, ali nekoliko godina kasnije okušao se u akcijskoj komediji "Ponoćna utrka", da bi krajem osamdesetih snimio i komediju "Mi nismo anđeli". Na prijelazu devedesetih u novi milenij snimio je najveće kinohitove karijere s komedijama "Analiziraj ovo" i "Dozvola za brak". Otad De Niro češće nastupa u komedijama ("Dozvola za male Fockere", "Vjenčanje godine", "Legende u Vegasu", "Obračun legendi", "Pripravnik", "Djedica pušten s lanca") i posljednji put smo ga gledali u "Ratu u kući".
Međutim, samo najveći filmofili poznaju i “Kralja komedije” (“The King Of Comedy”, 1982.), jedan od najpodcjenjenijih i najnezamijećenijih Scorseseovih filmova. Nije “Kralj komedije” zanemaren kao npr. “Između života i smrti”, “Hugo” ili “Šutnja”, ali vjerojatno je manje znan od npr. “Otoka Shutter”.
---
FILM: The King Of Comedy; komična drama; SAD, 1982. REŽIJA: Martin Scorsese ULOGE: Robert De Niro, Jerry Lewis OCJENA: **** ½
---
Možda je baš zato redatelj Todd Phillips odao počast i ovom filmu u “Jokeru”, ne samo “Taxi Driveru”. Sjetimo se završnice filma u kojoj mentalno nestabilni Arthur Fleck, budući Joker, dolazi u studio kod voditelja popularnog kasnovečernjeg talk showa Murrayja Franklina. Fleck želi biti komičar, kralj komedije, umišljajući da ima dara za “stand up”, kao što je to umišljao Rupert Pupkin.
“Svi su se smijali kad sam rekao da ću biti komičar, ali sada se nitko ne smije”, rekao je Fleck i postao medijski slavan zahvaljujući svom zločinu, naslijeđujući slavu Pupkina. Voditelja talk showa Murrayja u “Jokeru” glumio je Robert De Niro, tumač lika Pupkina u “The King Of Comedy”, čime je Phillips napravio inverziju Scorseseova filma, a možda i njegov mini-nastavak.
Naime, možda je Pupkin u međuvremenu dogurao do uloge voditelja talk showa kojeg je u “Kralju komedije” glumio Jerry Lewis. Pupkin je opsjednut zvjezdanim voditeljem talk showa Jerryjem Langfordom (Lewis), likom inspiriranim Johnnyjem Carsonom.
Sam film je, pak, inspiriran slučajem Carsonova “stalkera” koji je u priču pretočio scenarist Paul D. Zimmerman. ”Stalker” je ovdje Pupkin, trideset-i-nešto godišnjak koji fantazira o tome da je komičarska televizijska zvijezda i da dobije nastup u dijelu Langfordova showa posvećenom komediji.
Pupkin ne nastupa u klubovima, samo u svome podrumu, razgovarajući s kartonskim verzijama Lewisova lika i Lize Minnelli. Upoznajemo ga kao jednog od fanatičnih lovaca na autograme slavnih koji čekaju Langforda na ulici da izađe iz studija. “Moj se život ne vrti oko autograma”, tvrdi on, spreman “zaskočiti” Langforda, ali preduhitrit će ga razularena obožavateljica Masha (Sandra Bernhard) i uletjeti u voditeljevu limuzinu.
Zamrznuti kadar Mashinih ruku na prozoru automobila u prvom planu i Pupkinova pogleda izvana u drugom, iskorišten kao podloga uvodne špice, prilično je sumirajuć za film o tamnoj strani slave. Kad se Langfordovi tjelohranitelji riješe Mashe, Pupkin uspijeva uskočiti u vozilo.
---
---
On otkriva Langfordu da je često bio vani nakon emisije, da je “po prirodi komičar” i da je “možda ovo moja velika prilika”. Langford nauči Pupkina kako ne treba reći “ovo je poanta”, nego je izgovoriti i obećava da će ga imati na umu za nastup, no radi to samo ne bi li ga se riješio.
Ipak, Pupkin to ne shvaća i nastavlja salijetati voditelja frekventnim dolascima u njegov ured, gdje pristojno biva odbijen opet i iznova kad donese snimku svoga nastupa u nizu kamerno i scenografski dojmljivo postavljenih sekvencija, pojačanih izvrsnom De Nirovom glumom.
“Treba još raditi na nastupu”, rečeno mu je, ali on opsesivan kakav jest, ne odustaje, uvjeren da zaslužuje komičarsku emisiju “The Rupert Pumpkin Show”, po uzoru na “The Jerry Langford Show”. “Nemoj još nikome reći, ali gledaš u novog kralja komedije”, Pupkin govori Riti Keane (Diahnne Abbott). Jer, “bolje kralj (komedije) na jedan dan, nego budala za cijeli život”.
Ritu će Pupkin odvesti na “date” u Langfordovu kući van grada u krajnje neugodnoj sceni, prodavši joj priču da ga dobro poznaje i da ih je pozvao na ručak. “Je li ti itko rekao da si moron?”, Langford pita nepoželjnog gosta Pupkina koji se zaklinje da će postati 50 puta slavniji od njega.
“Onda će te gnjaviti idioti poput tebe”, predviđa Langford. Dotad je jasno kao dan da Pupkinu nedostaje koja daska i da je spreman na sve da se proslavi, čak i ako to podrazumijeva nešto ekstremnije poput otmice voditelja za kaznu što ovaj nije odvojio par minuta vremena i preslušao njegovu “stand up” snimku.
---
---
Nevjerojatno je da su kritičari u realnom vremenu smatrali kako “The King Of Comedy” predstavlja ogroman odmak za Scorsesea. Naime, “Kralj komedije” je na valnoj duljini s “Taksistom”, njegova svojevrsna crnokomična inačica. Patologija likova je slična, kao i njihova autsajderska usamljenost, opsesija, agonija i to kako ih svijet bolno odbija, a glumi ih (blago rečeno fenomenalno) isti glumac.
Za Scorsesea je, navodno, izvedba Pupkina najbolja u De Nirovoj karijeri i to ne treba toliko čuditi, ma koliko bismo prije istaknuli “Lovca na jelene”, “Vrućinu”, “Kuma II”, “Bilo jednom u Americi”... Posrijedi je jedna od njegovih ishodišnih uloga, na razmeđi prošlosti i budućnosti.
U Pupkinu ima “taxi drivera” Travisa Bicklea i Jakea LaMotte (“Raging Bull”), ali i Maxa Cadyja (“Cape Fear”) kad se nasmije, podsjećajući na njegov smijeh u kino sceni, pa i Gila Renarda (“The Fan”), dok s brkovima izgleda kao mlađa inačica Moea Tildena (“Cop Land”). I “Kralj komedije” je jedan od najbolje režiranih Scorseseovih filmova. Pogledajte, recimo, sjajnu scenu kad Pupkin ima “nastup” s nasnimljenim smijehom ispred nepostojeće publike, odnosno goleme zidne fotografije rulje.
Košmarnu snolikost “Taksista” Scorsese je ovdje zamijenio za mješavinu zbilje i imaginacije/fantazije u Pupkinovoj glavi koje su na momente povezane nevidljivim rezom i gledatelj nije uvijek siguran što je posrijedi, posebice jer je stvarnost glavnog lika počesto njegov plod mašte, a krajevi oba filma su intrigantni u “fade out” dvojbenosti.
Povrh toga, “The King Of Comedy” je zasigurno najvizionarskiji Scorseseov film zahvaljujući prikazu opsjednutosti slavom, tj. budućeg medijskog reality TV krajobraza, društvenih mreža i masovne zabave. ”Mislite da se šalim? Jedino tako sam mogao upasti u šoubiznis”, objašnjava Pupkin zašto se odlučio na otmicu, (zlo)čin zaslužan za njegovu slavu.
Mediji su (re)kreirali ljude poput Pupkina, ne Bicklea. Danas je norma da “takozvani komičar” a la Pupkin postane slavan, a ludo je “novo normalno”. Internet je pun “takozvanih” likova, luzera bez posebnog talenta koji se “proslave” nakon što njihov pojedini video postane viralan i opčara masovnu publiku. “Kralj komedije” je tragikomedija ispred vremena.
---
Komični De Niro
De Niro je dotad bio najpoznatiji kao dramski glumac, ali nekoliko godina kasnije okušao se u akcijskoj komediji "Ponoćna utrka", da bi krajem osamdesetih snimio i komediju "Mi nismo anđeli". Na prijelazu devedesetih u novi milenij snimio je najveće kinohitove karijere s komedijama "Analiziraj ovo" i "Dozvola za brak". Otad De Niro češće nastupa u komedijama ("Dozvola za male Fockere", "Vjenčanje godine", "Legende u Vegasu", "Obračun legendi", "Pripravnik", "Djedica pušten s lanca") i posljednji put smo ga gledali u "Ratu u kući".
Međutim, samo najveći filmofili poznaju i “Kralja komedije” (“The King Of Comedy”, 1982.), jedan od najpodcjenjenijih i najnezamijećenijih Scorseseovih filmova. Nije “Kralj komedije” zanemaren kao npr. “Između života i smrti”, “Hugo” ili “Šutnja”, ali vjerojatno je manje znan od npr. “Otoka Shutter”.
Možda je baš zato redatelj Todd Phillips odao počast i ovom filmu u “Jokeru”, ne samo “Taxi Driveru”. Sjetimo se završnice filma u kojoj mentalno nestabilni A...
