Kultura Kultura

geni, geni humorni

Mlada sinjska glumica Katarina Romac ne želi da njena Kate Bitanga iz 'Lepurice' HNK Split bude nesimpatična nego da ima šarm Anđe Vlajne i Seke Odak, koje publika voli

geni, geni humorni

“Treba biti autentičan!” “Lako ti je biti autentičan kad si iz Sinja!”

Autorica prve tvrdnje splitska je akademska glumica sinjskih korijena Katarina Romac (27), dok je odgovor na probama kao iz topa osmislio Mario Kovač, redatelj aktualne premijere u HNK-u, komada “Lepurica” prema “Pigmalionu” G. B. Shawa, u kojem Katarina igra Katu Bitangu, priprostu cvjećaricu sinjskih korijena koju učeni gospodin Nikola Tartaglia što ga utjelovljuje Marjan Nejašmić Banić pokušava naučiti književnom “fijenogovoru”, oplemeniti je, a usput i - skokošiti.

Priča je to o klasnim razlikama, ali i o jezičnim barijerama koje ih karakteriziraju, a splitski će Shaw biti “preveden” na dijalekt: Katarinin na sinjski, Nives Ivanković kao Anđela Brtjan izabrala je hercegovački govor, Banić će na književnom standardu, a ostali na našem lokalnom.

- U “Lepurici” jezik igra glavnu ulogu. I premda bi se moglo zaključiti kako je meni najlakše jer je sinjski govor moj habitus, još uvijek se borim, ne želim da bude uškopljen, a još manje bih htjela da me odvede u karikaturalnost jer to iritira. Iako je riječ o naprasitoj osobi, ne bih da scenska Kate bude nesimpatična jer je u pozadini svega ipak emocija. S Nives Ivanković, karakternom glumicom kojoj različiti dijalekti idu izvanredno, komentirala sam šarm Anđe Vlajne i Seke Odak, koje bi trebala imat i moja Kate, kao karaktere koje publika voli. Kate i njezin otac kojeg igra Filip Radoš primjer su “vlaške furbarije” i osim pitanja jezika u odnosu s prof. Tartagliom važno je i pitanje opstanka dviju temperamentnih osoba.

Onda je to ljubav na dugom štapu?

- Kate je naprasita, direktna, a Nikola često ciničan i samodopadan pa bi njihov odnos slikovito bio opisan kao susret dvaju ovnova na brvnu pri čemu će jedna strana teško popustiti. U ovom odnosu njemu prilazi Kata, preuzima inicijativu i iskazuje interes za učenje standardnoga hrvatskog jezika zbog njegove primjedbe da ona ne govori nego “tuli i zavija”. Time je naglašena klasna razlika, logična pomisao je ta da bi ona - gutačica vokala - bila Nikoli potpuno nezanimljiva iz bilo kojeg aspekta osim jezičnog, međutim upravo jezik je njihov svodnik. Njezina inicijativa, napredovanje i na koncu njezin stav - ona može biti artikulirana, ali samo onda kad hoće - kupuje ga. Ona ga ipak i sluša, u njemu kroz proces učenja vidi ludog prosvjetitelja u čiji se žar naravno i zaljubljuje. U predstavi pretpostavljamo reakcije publike, čiju stranu zauzimaju i na koji način, kraj predstave i njihova odnosa ne pečatiramo, ostavljamo ga otvorenim.

Tu se javlja i vječno pitanje hrvatskog standarda koji zna biti neprivlačan i dalek?

- Držim da s književnim standardom treba znati vladati, koristiti ga tamo gdje spada. Najčešće se kaže kako ga nitko ne govori, niti ga zna govoriti, ali nije tako. Na splitskoj Akademiji poštovanje prema standardu usadili su nam dijalektologinja Sanja Vulić i predavač scenskoga govora Zlatko Crnković, pokušavajući nam pojasniti kako je standard umjesto neke okamine zapravo nedostižan uzor kojem valja težiti, premda ga se sve rjeđe čuje posebno na televizijama, ali i na kazališnoj sceni. Profesor Goran Golovko upozoravao je kako ga se mora čuti u antičkim dramama ili klasičnim djelima, ako se tu gutaju vokali, ode kvragu scena! U tom smislu glumci standard moraju poštovati i njime vladati. Ako je glumcu stran i dijalekt i standard i nikako ih ne može savladati, trebao bi se zabrinuti za svoj scenski govor.

S redateljem Kovačem je zasigurno ugodno raditi komediju poput “Lepurice”?

- Prvi put radim s njim i točne su priče kako zna relaksirati ansambl, međutim, takva sam da me od velikog opuštanja uhvati i mala kreativna nervoza. Velika je stvar ako redatelj mladoj glumici ili glumcu pokloni povjerenje, onda će zasigurno dobiti više. Tako da sam usprkos svemu optimistična.

Igrali ste u svim splitskim teatrima i jednom studentskom igranom filmu?

- Šteta je što se na našoj Akademiji premalo obrađuje filmska gluma, trebalo bi je pojačati. Najinteresantnije iskustvo je u Gradskom kazalištu lutaka, radite trideset, četrdeset dječjih predstava mjesečno pred 150 djece koja reagiraju nesebično i bez predrasuda. Ako im se sviđa, svima dobro, ako im se ne svidi, to će ti dati do znanja. I u Gradskom kazalištu mladih prva uloga mi je bila u dječjoj predstavi. S “Playdramom” sam igrala u klubu Quasimodo što je bilo sasvim nedoživljeno iskustvo jer je publika na metar od glumaca, kao u filmskom kadru treba se prilagoditi prostoru, a svaki pokret, svaki detalj ima veći značaj nego na velikoj sceni. Zanimljivo iskustvo je bilo kad smo “Kroćenje goropadnice” Ivana Plazibata i “Kušnju” Nenni Delmestre igrali u Gavelli u Zagrebu, u toj komornijoj atmosferi glumačka intuicija je jače radila nego na sceni našeg HNK koja je operna.

Kad smo kod opere, i tu ste se iskušali?

- Nastupila sam u Wagnerovu “Ukletom Holandezu” kao Dalandov mornar te u Verdijevoj ”Moći sudbine” kao Sudbina. To su mi dosad najstresnija iskustva posebno u Verdiju jer sam gotovo čitavu radnju provela na sceni, srećom nisam pjevala. Kod opere je sve drukčije nego u drami, od proba do uloge solista kojima je sve podređeno, šlagvorti nisu u rečenici nego u notnim zapisima...

Stalno ste na sceni, asistentica ste na predmetu glume na Akademiji, vlasnica ste dvije nagrade za najbolju glumicu i još uvijek honorarka...

- Budući da već nekoliko godina igram barem dvije uloge po sezoni u HNK-u, s niz glavnih rola, pomislilo bi se da sam u stalnom angažmanu, ali nisam. Glumački honorari nisu redoviti, na Akademiji se odrađeni semestar plaća sljedeće akademske godine, nije baš lako tako živjeti... Stoga planiram za prvu ruku napraviti neku dječju predstavu koja bi mogla igrati u vrtićima i školama. Za pošteno priživit, rekao bi Marko Uvodić.•

Dobro bi mi došla infuzija

Jesu li vam već rekli kako na sceni izgledate viša i moćnija nego u 'stvarnom' životu, ljubi vas pozornica, zove li se to glumačka karizma?
- Pa istina je da mi mnogi nakon predstave na mojih metar i sedamdeset nadodaju još barem deset centimetara. Ne bih željela preuveličavati, ali smatram kako glumci moju imati određenu vrstu karizme. U mom slučaju možda se radi i o karakterima, u "Goropadnici" je to Katarina, žena koja se bori s muškim, testosteronskim svijetom i mora imati hrabrosti kako bi se nametnula. Abigail u "Kušnji" je suočena s pitanjem života i smrti. I najmanji ljudi u takvim "smrtonosnim" situacijama nekako "narastu" kako bi opstali. Ipak, nakon takvih emotivnih pražnjenja osjećam kako bi mi dobro došla infuzija....

 

Naslovnica Kultura