Kultura Kultura

mentalna higijena

Tusta je Veli Jože punka, tvrdi Andrej Korovljev, redatelj dokumentarca o pokojnome frontmenu KUD Idijota, koji se večeras premijerno prikazuje u splitskoj 'Kinoteci'

mentalna higijena

Tusta je bio skroman čovjek iz naroda, nije volio da ga se uzdiže iznad drugih. Posebno mi je drago da je film dirnuo i rasplakao članove Brankove uže obitelji, one koji su ga najbolje znali. Osjetili su u filmu njegov duh, to je meni najveća satisfakcija jer su ga upravo oni znali 'ispod kože'

Biografski film o Branku Črncu Tusti (1955. - 2012.), frontmenu kultnog punk-rock benda KUD Idijoti, bio je pitanje vremena. KUD Idijoti su najbliže što je hrvatska glazbena scena došla Ramonesima, kojima su i svirali kao predgrupa na koncertu u Sloveniji, a Tusta je bio karizmatičan frontmen bez političke dlake na jeziku. Tustine biografije uhvatio se cijenjeni redatelj dokumentarnih filmova Andrej Korovljev zajedno s koscenaristicom Vesnom Biljan te u produkciji Factuma snimio "Tustu", vrlo dobar dokumentarac koji će 21. listopada u 20 sati imati splitsku i dalmatinsku premijeru u "Kinoteci".

Za ljetošnje premijere po filmskim festivalima tražila se karta više, kao i za one "redovne" u Zagrebu i Rijeci. Hoće li tako biti u Splitu? Koliko Splićani vole Tustu i KUD Idijote?

- Da, motovunska premijera bila je čudesna. Unatoč žestokoj oluji i nestanku struje na cijelome brdu, projekcija je održana na prepunom trgu s kašnjenjem od sat i pol. Ljudi su ostali, brisali mokre stolice i navijali za film kao na utakmici.

Mi smo upogonili agregat i "Tusta" je uz gromoglasan aplauz krenuo poslije pola noći. Jedina osvijetljena točka u motovunskom kraju te večeri bio je trg na kojem se premijerno prikazivao film o Velom Joži punka. Jest da nam je iščekivanje da oluja stane pojelo živaca i živaca, ali na kraju je to bila punk premijera par excellence! Tu se nije tražila karta više jer smo sve ljude, bez obzira na to imaju li kartu ili ne, pustili na trg.

Projekcija na Liburnia Film Festivalu također je bila krcata i tu smo osvojili nagradu publike, dok smo na zagrebačkoj premijeri prepunili najveće kino u zemlji s više od tisuću mjesta. Iskreno se nadam da će u Splitu biti slična situacija, preko Facebook stranice filma konstantno dobivamo upite iz Splita. KUD Idijoti su oduvijek odlično prolazili u Splitu, a neki od najvećih Tustinih fanova su iz Splita. Dakle, svi preduvjeti za odličnu feštu su tu!

Jeste li upoznati sa splitskom punk scenom?

- Donekle, "old school" punkere koji i dalje uporno guraju svoje, poput Ekskurzije i Špurijusa pratim, ali za nove klince koji sviraju hard core po garažama rijetko čujem, jer su svirke i okupljanja te scene sve rjeđa, što je poprilična šteta za urbane sredine u Hrvatskoj i njihovo umrežavanje. No punk je izdržao i izdržat će, bilo je i gorih stvari od estradizacije i cajki, ne damo se mi tek tako.

Koliki ste punker u duši?

- Ako punk promatramo kroz prizmu svjetonazora i stava, etike i političkog (ne)opredjeljenja, kritičke misli i djelovanja, odgovor bi bio svakako - jako! Punk nije samo glazba tri akorda, punk je u svojoj biti supkulturna opcija koja nudi mentalnu higijenu u društvima i sistemima zatrovanim predrasudama i stereotipnim vrijednostima. ž

Svako društvo u svakoj fazi svojeg razvoja mora imati kontratežište, to je neizostavno i zato punk ne može umrijeti. Može evoluirati i mijenjati formu, strukturalne oblike, ali u esenciji to će uvijek biti punk. Trivijalizacija punka na zakovice, ziherice i badgeove, na retro estetiku ima smisla u kapitalističkoj paradigmi, gdje je forma ispražnjena od sadržaja, pa tako u H&M-u možemo kupiti Ramones ili Exploited majicu.

Naša generacija dobro zna "onjušiti" punk bez ljušture, to nam je urođeno i mi se ne moramo više kititi plemenskim obilježjima. Mada mi je toplo oko srca danas, u doba kad "muški nose majice s abecedom, a svi redom iste patike", vidjeti klince u punk uniformama kako se bacaju u publici. Treba danas u mentalitetu cajki imati muda za to, biti pravi outcast danas je valjda zajebanije nego u vrijeme socijalizma, kad je moja generacija odrastala.

Kako tumačite da su KUD Idijoti bili popularni i u Jugoslaviji i u ex-YU tijekom rata devedesetih?

- Koliko god se vlasti i establishment trudili satrati i pokopati zdrav razum, ma koliko ih povijest učila da to nije moguće, nisu se predavali. Nije im bilo jasno da postoje tamo neki punkeri iz Pule koji javno govore da je rat nametnut od strane političkih i kriminalnih elita, bal vampira naoko reformiranih komunista, pretvorenih preko noći u vatrene nacionaliste, a sve zato da bi se nesmetano obavila pljačka i grabež.

Svaka kritika gušena je jednostavnom optužbom za protudržavno i kontradržavotvorno djelovanje te se etiketirala kao komunistička i jugonostalgičarska, i to od onih koji su do jučer upravo mahali tim zastavama. U tom šizofrenom sustavu teško je bilo dignuti glas, a još teže ga pustiti da se čuje dalje od tvoje mikrosredine.

KUD Idijoti su u tome uspjeli, feralovci su u tome uspjeli, izgovarati činjenično stanje, i naravno da su smetali. Sistem se trudio zatvoriti sve njima poznate kanale komunikacije i to im je išlo od ruke. Kada su se susreli s alternativnim pričama, tu su se izgubili i usrali, strah od nepoznatog je najgori strah. Kakav je to sistem bio koji se boji punkera i novinara?

S druge strane, normalni ljudi su održavali kontakte, razmjenjivali informacije, čuvali zdrav razum. S koljena na koljeno "uz logorsku vatru" prenosili priče o dobrim vremenima i slavnim punk ratnicima pa tako nije ni bilo čudno kad su Idijoti kao prvi band koji je svirao u Beogradu i Novom Sadu nakon rata napunili dvorane nekim novim klincima.

Možete li zamisliti da KUD Idijoti danas sviraju sa crvenom zvijezdom kao simbolom benda?

- Apsolutno, ta crvena zvijezda simbol je slobode, zato je smetala u mraku jednoumlja i u svjetlu demokracije. Jedni nisu mogli prihvatiti da netko tko se zove Idijoti ima crvenu zvijezdu za svoj simbol te živjeli u uvjerenju da je to provokacija, dok je drugima ta je zvijezda predstavljala simbol neželjene prošlosti i tamnice naroda. Kako god okreneš, licemjerima i uvlakačima sloboda smeta, a KUD Idijotima je smetalo upravo to što sloboda smeta. Nismo danas otišli puno dalje, sloboda uvijek smeta i potreba za crvenom petokrakom i dalje je tu.

Ignoramuse koji su uvjereni da je to partizansko-komunistički simbol vrlo sam lako ušutkao nedavnim postom na Facebooku iz Kurdistana, u kojem sam boravio. Naime, u gradu Sulejmaniji u iračkom Kurdistanu postoji memorijalni muzej sa svim kurdskim žrtvama palim za slobodu. Iznad svake slike je crvena zvijezda petokraka. Kurdi su većinom sunitski muslimani. Pametnom dosta, budalama ionako ne vrijedi objašnjavati, ionako neće razumjeti.

Što bi Tusta rekao da je mogao vidjeti "Tustu"?

- Vrlo teško mi je odgovoriti, Tusta je bio skroman čovjek iz naroda, nije volio da ga se uzdiže iznad drugih, mislim da smo ga u filmu takvim i opisali. Ono što mi je posebice drago jest da je film dirnuo i rasplakao članove Brankove uže obitelji, one koji su ga najbolje znali. Osjetili su u filmu njegov duh, to je meni najveća satisfakcija jer su ga upravo oni znali "ispod kože".

A Hrvatsku 2019. godine kao ljevičar i glasni protivnik nacionalizma?

- Mislim da bi ga najviše iznervirao status quo, ali ne band Status Quo, kojeg je valjda i gledao dok je na koncerte stopirao po Europi, već stanje nacije koju natežu kako god im se sprdne, a ovce i dalje trpe i glasuju. Glupost je neuništiva i ta je parola dobila vječni smisao na ovim prostorima. Ne znam bi li se Tusta, onakav kakav je bio, danas smijao ili plakao nad ovim što "imamo". Toliko je šizofreno žalosno da ne možeš više nit sjest u miru i plakat.

Kako bi Tusta reagirao na slučaj "Uljanik" s obzirom na to da je bio sindikalni vođa u tom pulskom brodogradilištu čije kadrove vidimo u filmu, a o kojem ste snimili i dokumentarac "Godine hrđe"?

- Bio je Branko u sličnim situacijama dok je radio u brodogradilištu, vojevao je on bitke devedesetih za opstanak TESU-a i "Uljanika" u doista teškim vremenima i izvojevao. Mislim da bi mu se srce slomilo kad bi svjedočio ovoj sramoti danas. U njegovo doba riječ radnika imala je minimalan, ali barem kakav-takav značaj, netko se od gore možda i plašio štrajka, sindikalnih akcija čiji je on bio glasnogovornik, a danas... Sve je kupljeno i potkupljeno, čast i dostojanstvo, kolegijalnost i poštenje više nisu kriteriji čovječnosti, to bi ga sigurno slomilo jer Branko nije samo radio u "Uljaniku", on ga je i živio.

Koliko nam treba punk kao izraz bunta i otpora u Hrvatskoj 2019., 20 godina nakon raspada KUD Idijota i sedam poslije Tustine smrti? Nedostaje li nam više "punkera"?

- Bunt nikada nije bio potrebniji i ako nastavimo ovim stopama, ne piše nam se dobro. Proročanski su KUD-ovci to otpjevali u možda najznačajnijoj, a pomalo zapostavljenoj pjesmi "Kako je propao zapad" s albuma "Megapunk": Ne mogu ti nacrtati/ Ne mogu ti opisati/ Kako svi ponosno stoje/ Pod svojom zastavom/ Skupljaju srdžbu/ Umjesto osmijeha/ Kad je glupost velika/ Propast tad je pravedna/ Teret je težak, kazna je surova/ Truba i sablja i loša sudbina/ Kako je propao zapad".

Naslovnica Kultura