Mišljenja Cinemark

ROJO Triler kojemu se ne žuri

FILM: Rojo; triler; Argentina/Brazil/Francuska/Nizozemska/Njemačka/Belgija/Švicarska, 2018.; REŽIJA: Benjamin Naishtat; ULOGE: Dario Grandinetti, Alfredo Castro; OCJENA: *** 1/2

'Rojo' je maratonac za razliku od sprinterski nabrijane 'Vlasti'. Argentinski film preuzeo je štafetu od 'Ptica ljeta' i u samom finišu filmsko-festivalskog maratona odnio moguću prevagu južnoameričke kinematografije u odnosu na mediteransku.

Promućurna je odluka FMFS-a da nastavi s popratnim programom "Druga strana Mediterana" i fokusira se na filmove Južne Amerike. Na taj način program biva osnažen filmovima izvan mediteranskog bazena, kolumbijskim i argentinskim ostvarenjima kao što su "Ptice ljeta" i "Rojo".

Argentinski film "Rojo" redatelja Benjamina Naishtata preuzeo je štafetu od "Birds Of Passage" i u samom finišu desetodnevnog filmsko-festivalskog maratona odnio moguću prevagu južnoameričke kinematografije u odnosu na mediteransku.

Doista, "Rojo" je pravi maratonac, "noir" triler kojemu se ne žuri do uzbuđenja, ali do njega svejedno dolazi sporogorećom atmosferom. Glavni lik filma, odvjetnik Claudio u odličnom tumačenju Darija Grandinettija, jednom će klijentu znakovito sugerirati da "oni koji žure, izgube" i "trebaš biti strpljiv".

To je poruka za publiku koja možda očekuje još jedan "sprinterski" nabrijan FMFS triler kakav je španjolski "El reino". Ipak, "Rojo" je druga strana medalje "Vlasti", stilski i ugođajno drukčiji film koji, pak, dijeli koruptivne likove i politička strujanja priče. Drukčijnost je evidentna u uvodnoj špici.

U španjolskom filmu kamera je bila naelektrizirana. U "Roju" je statična, parkirana ispred nečije kuće u argentinskoj provinciji 1975. godine. Snimatelj Pedro Sotero promatra kako ljudi, koji očito nisu vlasnici kuće, već susjedi, ulaze i izlaze kroz vrata, ispražnjujući pokućstvo, satove, okvire za slike...

Kuća će se kasnije vratiti u priču, a kamera se dotad, za početak, seli u krcati restoran, gdje Claudio čeka suprugu Susanu (Andrea Frigerio). Kako još nije naručio, misteriozni stranac (Diego Cremonesi) inzistira da mu konobar ustupi njegovo mjesto jer on je spreman naručiti.

Claudio se diže od stola, ali dolazi do konflikta, nakon čega će odvjetnik ovome očitati bukvicu i poniziti ga ispred cijelog restorana, nazvavši ga neotesanim i ogorčenim, nesretnikom i jadnikom. Ovaj uzvraća deranjem da su svi "nacisti".

Situacija će eskalirati tragedijom kad stranac saspe kamenjem Claudiov automobil nakon večere i zatim počne šaketati samoga sebe, izvuče pištolj i usmjeri ga prema sebi. Iako ima metak u glavi, stranac još diše i Claudio govori ženi da će ga odvesti u kirurga.

Međutim, prije nego kažete "sestro, skalpel", Claudio će istovariti nesretnika u pustinji i zakopati ga kao tajnu. Tri mjeseca kasnije, tajna će polako početi izlaziti na površinu. Claudija će poznanik "sudbinski" upitati "ima li prijatelja bi li rekao tajnu" i umiješati ga u poluilegalni posao kupovine kuće iz prologa filma.

Uz to, iz Buenos Airesa stiže Sinclair (Alfredo Castro), slavni detektiv koji se često pojavljuje na televiziji, kako bi istražio nestanak onog stranca, "hipija", s početka priče. Pojava Sinclaira podcrtava redateljeva nastojanja da "Rojo" izgleda kao da je dospio iz sedamdesetih.

Sinclair je svojevrsni detektiv Columbo u interpretaciji argentinskog Ala Pacina. Vizualni stil sa zamućenom paletom su čiste sedamdesete, a kolorit ima i ulogu u isticanju zamućenosti morala i bojanju trulog srca argentinskog društva kojeg Claudio predstavlja kao jedan od njegovih nosećih stupova, premda film pokušava solidarizirati gledatelja s njim.

Režiser se maksimalno poigrava vizualnom simbolikom u izvrsnoj sceni krvavocrvene pomrčine sunca. Pomrčina puca ogromnu sjenu nad argentinskom provincijom. Dosta toga je sjenovito i biva skriveno ispod silueta koje stvaraju obmanljivi privid normalnosti unutar svijeta u kojem negativci mogu pobijediti ili barem proći lišo.

Zajednica je, kao, čista prema vani, a zapravo iznimno prljava iznutra, s posijanim moralnim kompasom, točnije zakopanim u pustinji. "Rojo" se malčice gubi u sredini, među ostalim podzapletom vezanima za Claudiovu kćerku Paulu (Laura Grandinetti).

Srećom, Naishtat ne gubi iz vida prijetvornost kojom film postiže najviše bodova vješto prikrivajući i kamuflirajući što se krije ispod površine pojedin(a)ca i društva. Kamera se ponekad ponaša poput likova i pretvara se da ne vidi sve što joj se odvija pred očima.

Dario kao Papa Franjo

Dario Grandinetti je poznat domaćoj publici po natupima u sjajnim filmovima "Pričaj s njom" i "Divlje priče", kao i ulozi pape Franje u biografskoj drami "Put do svete stolice".

Naslovnica Cinemark