Kultura Kultura

LIBROFILIJA Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Remek-djelo frankista, nobelovca, cenzora i potkazivača; blistav koliko i rijedak primjer kako se od rasutih i neuglednih krhotina puzzlea može sklopiti grandiozna freska

LIBROFILIJA Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

U vremenu društvenih mreža trač kao popularni žanr usmene književnosti pomalo izlazi iz mode. Jer, kome je stalo do nagađanja o tuđim životima kad svatko može slobodno viriti kroz "ključanicu" Facebooka ili Instagrama?

Iz mode izlaze čak i špijuni stare škole, oni koji su desetljećima brusili talent opažanja i na temelju nekoliko natuknica bili kadri rekonstruirati cijeli životopis praćene osobe.

Profesionalne agenture danas preferiraju elektronske oči, a do sinteza ne dolaze špijunskom intuicijom, nego algoritmom.


Tračeri i uhode odlaze u povijest, kamo ih skoro već sedam desetljeća čeka roman "Košnica" Camila Joséa Cele. Prije nego što je postao književni klasik, ovaj je španjolski autor bio i jedno i drugo.

Prvome svojstvu ne treba se čuditi. Svi pisci blagoslovljeni su darom olajavanja, samo što ćakule o tuđim životima pretaču u literaturu. Književnici raspolažu i talentom opažanja, ali ga samo rijetki koriste u prizemne svrhe uhođenja. Toj manjini pripadao je gospodin Cela.


Rođen 1916. u Galiciji, on nije čekao da ga neka od sukobljenih strana mobilizira, nego se kao dragovoljac priključio frankistima na samom početku Građanskoga rata.

Kolika je bila njegova zadrtost, svjedoči i činjenica što je uniformu zadužio ravno iz bolnice gdje se oporavljao od tuberkuloze.

Njegova karijera ratnika zaključit će se na istom mjestu gdje je i počela; u bolnicu će ovaj put dospjeti kao ranjenik.

Nakon povratka u civilni život nije mu se dalo nastaviti studij, nego je pronašao činovničko namještenje u tvornici tekstila, pišući popodne i noću roman prvijenac koji ga je proslavio, "Pascal Duarte i njegovi zločini".


Narasloj književnoj reputaciji ima, vjerojatno, zahvaliti što je dobio ponudu da se iskuša u državnoj službi na radnom mjestu cenzora.

Mladi pisac vrlo je entuzijastično mesario djela svojih kolega, ali ipak nije uspio uteći njihovoj sudbini. Njegov roman "Košnica" dospio je na stol nekog drugog cenzora, koji ga je bez puno krzmanja zabranio, pa je knjiga premijerno objavljena 1951. godine u Argentini.

Ova neugodnost nije, međutim, pokolebala Camila Joséa Celu u njegovim uvjerenjima.

I nadalje je ostao zagriženi frankist, a na skali moralnih posrtanja počeo je padati sve dublje.

Istini za volju, prestao je biti cenzor s punim radnim vremenom, ali je zato postao povremeni suradnik tajne policije, pišući izvješća o aktivnostima disidentskih skupina i prokazujući kolege intelektualce.

Grandiozna freska

Za svoj dojmljivi rad na polju književnosti i uhođenja dobio je i adekvatna priznanja: godine 1957. postao je akademik, a nešto kasnije i senator.

U domovini je zakićen nizom prestižnih nagrada (od Premios de Asturias naniže), a 1996. kralj ga je imenovao markizom i dodijelio mu nasljednu titulu (kojom se danas legitimira njegov sin).

Svjetska slava ovoga autora pokazala se kudikamo snažnijom od njegove domaće sramote, pa je 1989. godine dobio Nobelovu nagradu.

Zadnjih desetljeća do smrti 2002. godine nije se imao prilike dodatno uprljati kao špicl, ali je u redovitim razmacima uspijevao skandalizirati javnost svojim prostačkim ispadima.


Da skratim, Camilo José Cela bio je čovjek koji se, izgleda, silno – i s velikim uspjehom! - trudio zaslužiti prezir bližnjih.

No, osim što je bio velika protuha, bio je još i veći pisac, o čemu moćno svjedoči roman "Košnica" (u prijevodu Velimira Žige).

Priča je situirana u prosinac 1943. u Madrid, jedan od rijetkih mirnih europskih zakutaka. Građanski rat je gotov, ali njegove posljedice i dalje diktiraju ritam života.

Ljudi se hrane na točkice i dug ili se ne hrane uopće, siromaštvo je sveprisutno i kao da mu nitko ne može uteći.

Posla je malo, političkih sloboda nema, naravno, ni u tragovima, ali zato šverca i kriminala ima koliko hoćeš, baš kao i straha koji se osjeti na svakom koraku.

Madrid 1943. ravna je ploča čije krajeve opisuju dvije gostionice – kavana doñe Rose i bar Celestina Ortiza. Na tome tijesnom prostoru tiska se tristotinjak (!) živopisnih likova (konobari, radnici, krijumčari, sušičavi pjesnici, homoseksualci, udovice, siromašne djevojke, svodnice...) koje pisac prati i uzajamno prepliće brzom izmjenom vrlo kratkih pripovjednih dionica.

Ako mislite da znate kako bi trebala izgledati short cut dramaturgija, Camilo José Cela bi vas mogao pokolebati: teško da ćete igdje i ikada pronaći tekst u kojemu je neki autor na manje prostora upleo više narativnih očica, uspijevajući pritom ne zamrsiti svoje likove, nego ih pregledno ponuditi čitatelju.

"Košnica" je blistav koliko i rijedak primjer kako se od rasutih i neuglednih krhotina puzzlea može sklopiti grandiozna freska.

Naslovnica Kultura