Kultura Kultura

Efektan do boli

Krv ne smije izgledati kao šalša od pomidora, a ova najnovija krv je najbolja s kojom sam imao posla, kaže Branko Gudić Njoko, rekviziter HNK Split

Efektan do boli

U kazalištu povremeno treba nekoga zaklati. Ili mu zalijepiti trisku da mu odmah krv poleti na nos. Na sceni, naravno.

Međutim, hoće li ta krv zbilja biti vidljiva ili je moramo zamisliti i pretpostaviti, odlučit će redatelj. Gospodin doktor može zaklati barunicu Castelli, Julija zarinuti sebi nož u prsa, Lady Macbeth otirati ruke nakon ubojstva, sve bez kapi boje.

Ali ako padne odluka o realističnom prikazu, tada treba znati pripremiti dobru mješavinu.


U HNK-u Split to radi rekviziter Branko Gudić, zovu ga Njoko, a za zadnju premijeru, "Obitelj" u režiji Ivana Plazibata, kaže, koristio je najbolju umjetnu krv do sada.


U toj predstavi ima nekoliko krvavih scena, pa su Njoko i scenograf Ozren Bakotić prije premijere eksperimentirali s raznim sastojcima i došli do idealne kombinacije.

A idealna tekućina daleko je od obične crvene boje. Kako bi podražavala pravu tjelesnu tekućinu bez koje nema života, treba pogoditi ton, gustoću i viskoznost.

Ako dulje ostaje na glumčevu tijelu, mora se sušiti i koagulirati kao krv u kojoj je valjan omjer trombocita i, napokon, mora biti lako periva. Glumci nakon predstave moraju čisti izići na ulicu, a ni skupi kostimi ne smiju se oštetiti.

Ako je riječ o jeftinoj bijeloj košulji s rasprodaje, ona se može potrgati, zamrljati i baciti, ali složeniji kostim mora biti spreman za sutrašnju izvedbu.


Stoga – dakako, konzultirajući Google, gdje se nudi na desetke recepata za umjetnu krv prikladnu za teatar, film, maškare ili Noć vještica – pokušavamo pogoditi sastojke.


Tamo stoji: kukuruzni ili javorov sirup, sok od cikle, šipka i višnje, šećer u prahu, škrob, jestiva želatina, žele bomboni od jagode, voda, kakao.

Ukratko, sve sastojci koji se mogu kupiti u dućanu i s kojima se, ako preostane "krvi", može napraviti lijepa glazura za tortu.

U 'Obitelji' je najbolja krv

– Jedno ste pogodili – kaže rekviziter. – To je kakao. Ne koristimo nikakav šećer i sirupe. Osnova je naše mješavine glicerin.

Onda, dvije prehrambene boje, crvena i jedna tamnija, i kakao. On daje težinu, gustoću i dodatno potamni boju, koja ne smije izgledati kao šalša od pomidora. I to je sve.

Dvadeset godina radim u tehnici, radili su mi u kazalištu baba, dida i otac, i kažem vam – ovo je najbolja krv s kojom sam imao posla.

Ozren Bakotić našao je pravu ricetu, nije ni čudno, on je slikar, a ja je sada pripremam. Znate, ja sam u teatru "uslužna djelatnost".

To znači da sam pri ruci izvođačima u svakom momentu, i da među nama mora postojati dobra komunikacija i potpuno povjerenje.

Sve što za njih nabavim, izradim ili razmjestim mora im olakšati izvedbu i biti potpuno sigurno i čisto – kaže Njoko i opisuje:
– Ako glumac mora u škafetinu pronaći pismo, pištolj ili nešto drugo, mora biti siguran da će tu i biti.

Ako mora nekome razbiti bocu o glavu, mora znati da je izrađena tako da neće ozlijediti njega ni kolegu.

Ako na sceni mora nešto pojesti ili popiti, onda mora znati da je ta hrana zdrava, ispravno pripremljena i da je propisno zapakirana stigla u teatar – zato je obično naručim u nekom lokalu koji je blizu kazališta.

Ali za predstavu "Paralelni svjetovi", gdje je sva hrana morala biti crvena, sâm sam se snašao.

Pravio sam "kolače" od tosta i crvenog preljeva. U ovome poslu treba često improvizirati, i zato je tako zabavan i drag mi je. Da sam povećalom tražio, ne bih našao bolji.


Pitamo rekvizitera još ponešto o krvi, kad smo se već upustili u krvavu priču. Što je, recimo, s onom koju glumac koji je na sceni dobio udarac u zube mora ispljunuti?


– Takva boja pogotovo mora biti neškodljiva i jestiva, ako se slučajno malo proguta. Za takve scene pravim jastučiće, kao u predstavi "Kroćenje goropadnosti".

Uzmem s pumpne stanice nekoliko onih tankih rukavica – te su najbolje – izrežem jedan prst, pažljivo ga napunim bojom i zavarim aparatićem za zavarivanje plastičnih vrećica.

Glumac drži jastučić u ustima i u potrebnom ga trenutku pregrize, a kako je jako tanak, dosta je da ga takne zubom. Isto je i kada treba nekoga "ubosti" nožem, jastučić se stavlja pod košulju.


Branko Gudić Njoko napominje da je do sada radio "sa svakakvim krvima", pa i onima gotovima, kupovnima. Nije bio zadovoljan, skupe su i teško se peru, premda neke dobro izgledaju.

Ova najnovija, iz "Obitelji", kaže, ispire se i običnom hladnom vodom, čak ni sapun ne treba.

I mesari padaju u afan

I zbilja, koliko se brzim pregledom po internetu može uočiti, ponuda ovih pripravaka je golema.

Specijalizirane tvrtke prodaju kazališne i filmske krvi raznih vrsta. Tu su svijetle, arterijske, pa tamnije, venske, potom krvi koje se brzo zgušnjavaju i one koje ostaju tekuće.

Posebne serije od potpuno prirodnih sastojaka izrađene su za djecu, za maškare i Halloween.


U teatru se ipak umjetna krv koristi u manjim količinama nego na filmu. Tamo su katkad potrebne pune bačve.

U klasicima "Isijavanje" i "Carrie" miješali su spomenute slatke sirupe i boje za kolače – puno crvene i malo modre ili zelene, koja "ubija" prejaki crveni ton – ali bilo je i redatelja koji se time nisu previše opterećivali.

Snimili su neke od antologijskih scena, pogotovo u vesternima, s običnim kečapom.


Hitchcock je pak u filmu "Psycho" upotrijebio čokoladu. Ima i filmskih scena u kojima se koristi prirodna krv, dakako, goveđa.

To su one situacije u kojima forenzičari nabasaju na "staro" mjesto zločina na kojemu su se krvavi otisci već odavno osušili i posmeđili. Tu životinjska, sasušena krv najprirodnije izgleda.

Pa ipak, pogled na krv uznemiruje, ma koliko gledatelji bili svjesni činjenice da nije prava.

Zato se znalo događati da redatelji osmisle izvanredno realističnu krvavu scenu, ali je zbog očekivane reakcije javnosti i mišljenja raznih komisija moraju naknadno, raznim filmskim trikovima, prigušiti.


Pitali smo Gudića i kako se stvara iluzija ozljeđivanja nožem na koži glumca. Za to, objašnjava on, služe posebno izrađeni noževi koji se pune bojom i uz lagani pritisak ispuštaju je preko oštrice.


– Joj, da ste vidjeli, prošlog ljeta na Mosoru, kad smo radili "Orestiju". Takav nož konstruirao je kolega Banić, od dvije stare patrone za kemijsku i ručice za bicikl sa šuštom.

Napunim ga bojom i dođem ispred mesara, alo, mesara iz Sitnoga, i potegnem sebe po ruci. I mesar padne u afan, mislio je da sam sebi otkinuo ruku – govori Njoko.


Takve zafrkancije nekada se nisu izvodile samo izvan scene. Znalo se za premijeru štogod podmetnuti glumcu ili pjevaču i nitko se nije ljutio.

Bili su to bezopasni trikovi, ali doveli bi izvođača u situaciju da se mora snalaziti i improvizirati. Recimo, mora uzeti torbu, jastuk ili nešto slično lagano, a taj mu jastuk otežaju željezom, pa ti glumi da je lagan.

Sve je manje toga u teatru, baš se mora potrefiti da ekipa i atmosfera to dopuštaju.


Za kraj, da ne završimo krvavo, prebacili smo se na lakšu tekućinu, na alkohol. Krv je teško napraviti, konjak i viski nije.

Sve su to čajevi, jači ili slabiji, a rakija je voda. Jedino ako netko baš ima tremu, reći će Njoku da mu pripremi jedan pravi bićerin. I siguran je da će ga dobiti.

 

Naslovnica Kultura