Kultura Kultura

'svijet jazza'

Saša Drach: Strašna su iskustva čak i najvećih jazzera, kao što je recimo Billie Holiday, ali preko njih je lakše shvatiti složenost rasnih problema u Americi

'svijet jazza'

Novinar, antikvar i prevoditelj Saša Drach, nakon osobne knjige "Priče o jazzu i drugi zapisi", koncem prošle godine priredio je veliku knjigu "Svijet jazza - od Adorna do Johna Zorna".

U toj antologiji od sedamsto stranica, koju je priredio Drach, a napisao međunarodni autorski big band, okupio je dijelove svjedočanstava velikih jazz glazbenika, Louisa Armstronga, Dukea Ellingtona i drugih. Tu su i teorijski tekstovi, priče velikih pisaca poput F.S. Fitzgeralda i Škvoreckog. Trećina knjige posvećena je hrvatskome jazzu. Iako bi se moglo činiti da su Hrvati predodređeni za jazz jer su skloni improvizaciji, domaći jazz razvijao se u teškim uvjetima.

Kako ste došli do autorskog koncepta i je li bilo teško autore i prevoditelje motivirati da dovrše radove? 



- Konačni koncept nametnuo se iz potrebe da čitatelju pomognem da se lakše probije kroz to more odabranih tekstova. Gotovo svi autori i prevoditelji s kojima sam radio moji su dragi prijatelji i sve je to bilo lako i lijepo raditi.

Bilo mi je stalo da knjigu izbalansiram i da u njoj ne budu samo tekstovi o svjetskom jazzu, tekstovi poznatih teoretičara i povjesničara ili pak najvećih svjetskih jazz zvijezda, koji se ipak mogu naći i u originalu. Neke sam tekstove, naravno, čekao duže, neke i pretjerano dugo, no bilo mi je važno da tih novih tekstova, pisanih za ovu knjigu (Nikica Gilić, Tomislav Šaban, Stanko Juzbašić, Zoran Šćekić, Ivan Kapec, Pavle Vukšić, itd.), posebno tekstova o hrvatskom jazzu, bude što više.

Nemamo mi knjiga o jazzu

 

 

 

 

Knjigu ste otvorili i osporavateljima jazza, od Theodorea Adorna preko Nicholasa Peytona, do Johna Zorna?

- Moj dragi prijatelj Žac, s kojim slušam jazz od gimnazijskih dana, nije bio sretan što sam knjigu počeo s Adornom. Tekst je težak, gust, pisan visokim filozofijskim stilom, čak i teško razumljiv, i uz to govori o jazzu izrazito negativno.
"Odbit će ti čitatelje" - govorio mi je i vjerojatno ima pravo.

Ali taj je tekst kasnije često osporavan i kao takav poznat, pa mi se činilo važno da čitatelji sami vide o čemu se radi. Peytonovi stavovi su gotovo militantni u pogledu shvaćanja termina jazz kao bjelačke doktrine, kao samo još jedan od načina podjarmljivanja crnaca.

Dok John Zorn, današnji neokrunjeni kralj newyorške scene jazz ne prihvaća kao žanr jer prije svega svojom glazbom ne želi robovati nikakvim kalupima ni stilskim odrednicama, pa ni onima koje objašnjavaju jazz. Tako taj naslov knjige "Od Adorna do Johna Zorna" ostavlja pitanje određenja jazza, nadam se, dovoljno otvorenim.

Iz knjige se može zaključiti da je od jazza uvijek i svuda bilo teško živjeti?

- Strašna su bila iskustva čak i najvećih crnačkih jazzera. U tom smislu svjedočanstva Billie Holiday i Charlesa Mingusa su neprocjenjiva, danas gotovo nevjerojatna, tako da vam je, kad to pročitate, lakše shvatiti složenost rasnih problema u Americi, ali i snagu tih čudesnih umjetnika.

 

 

 

 


Jazz je vrhunac popularnosti odavna nadživio, no dovoljno se jako etablirao da se, usprkos krizi, prodaju nosači zvuka i stalno izbacuje puno zanimljivih, novih imena, i to po cijelom svijetu.

Pišete u uvodu da je mala produkcija knjiga o hrvatskom jazzu, kao i da je premalo kapitalnih djela o jazzu prevedeno na hrvatski. Zašto je to tako?



- Mi smo mala, zaostala i siromašna zemlja, pa je takva i naša kultura. Osim biografije Boška Petrovića iz pera Davora Hrvoja i tri njegove knjige sjajnih intervjua s nekoliko stotina svjetskih jazz zvijezda, te one grandiozne knjige "Hrvatski jazzisti", zapravo enciklopedije reminiscencija Stjepana Brace Fučkara, kod nas u trideset godina o jazzu nije napisano ništa drugo.

Ohrabruje, međutim, da je riječki antikvarijat i izdavač Ex-libris nedavno pokrenuo jazz biblioteku i izdao dvije kapitalne knjige, "Jazz Beat" Voje Šindolića i važan roman Ralpha Ellisona "Nevidljivi čovjek". Kod njih se u antikvarijatu jazz i svira! Nadam se s njima napraviti cijelu Mingusovu autobiografiju, kako sam obećao Mingusovoj udovici, kad sam od nje jedva dobio prava za objavljivanje nekoliko odabranih poglavlja. I to tako da sam joj poslao sjajnu ilustraciju moga prijatelja Danijela Žeželja, posebno napravljenu za naslovnicu, a koja prikazuje upravo Mingusa.

 

 

 

 

 

 

Scena je ipak izuzetno živa

Budući da neka velika imena nisu dobila prostor koji zaslužuju, možemo li očekivati drugi svezak "Svijeta jazza"? 



- O svojim privatnim doživljajima u jazzu i o tome kako je jazz pozicioniran u mom životu pisao sam u knjizi "Priče o jazzu i drugi zapisi", izdanoj prije dvije godine, također u Sandorfu. U ovoj knjizi odrekao sam se gotovo svih svojih najvećih favorita, baš se trudeći da izbjegnem osobni kut gledanja.

Tako o meni možda najdražim jazz glazbenicima, Carli Bley, ili pak Charlieju Hadenu i njegovom standardu "First Song", što u mojoj najprivatnijoj pjesmarici zauzima čelno mjesto, u knjizi nema ni riječi. Da, mnogima sam ostao dužan, ali preskočeni su i velikani kao Coltrane i Miles i mnogi drugi, čak i neki važni hrvatski jazzisti, kao Miljenko Prohaska ili Matija Dedić.

No, mislim da ovo obilje tekstova ipak daje dovoljno širine, pogotovo tu mislim na baš one tekstove svjetskih književnih perjanica (Cortasar, Murakami, Saroyan, Kerouac, Barthelme, itd.) i da će u njima uživati i oni koji nisu ludi za jazzom. Primjer takvog fenomenalnog teksta je i priča Mate Matišića o Djangu Reinhardtu, naručena posebno za ovu antologiju, a koje se ne bi postidjela ni jedna antologija suvremenih ne samo hrvatskih, nego i svjetskih priča.

 

Kakva je situacija s jazz glazbom u Hrvatskoj? Izvođača, reklo bi se, ima, no ima li dovoljno publike i prostora za svirku, zanimanja izdavača?

- Iako velikih festivala kod nas nema, jer nema ni kulturne politike koja bi iza tako nečega stala, nego tek hiroviti sponzori, koji jazz malo bi, malo ne bi, scena je u nas ipak izuzetno živa. To se, nadam se, vidi i iz sinopsisa TV emisija o jazzu Melanije Pović Jagarinec, koji čine zadnji dio knjige, emisija koje su i u struci i šire jako dobro prihvaćene i koje Davor i ja i dalje imamo sreću raditi s njom. Stalno se pojavljuju novi bendovi, novi, mladi ljudi, kojima onda počinje dolaziti i mlađa publika.

Sastavi kao Chui, Problemi, Kozmodrum, Chapetlevsky, mladi ljudi kao Mak Murtić, Šimun Matišić ili projekti kao Sunrise Sessions ili splitski Klub obožavatelja Johna Coltranea pokazuju da stvari za jazz uopće ne stoje loše. A ima i nešto ljudi koji dobrom voljom, ali i s puno rada, entuzijazma i ljubavi sustavno pomažu hrvatskoj jazz sceni da opstane. Kako se svijet mijenja, mijenja se i jazz, otvaraju se novi pravci, pojavljuju novi stilovi.

U Zagrebu je neki dan sjajan novi jazz klub Kulturni centar Mesnička proslavio prvi rođendan. Tamo je bilo toliko zanimljivih događanja da mi je bilo teško to u memoriji sabiti u samo godinu dana. Gotovo svi važni hrvatski sastavi, pogotovo ovi mlađi i progresivniji, protutnjali su onuda i čini mi se da se oko tog kluba stvara važno ozračje.

Jer to je klub koji je počeo izvrsno spajati nove, mlađe glazbenike sa starijim kolegama, ali i promotore i kritičare i producente, tako da se za hrvatski jazz nimalo ne bojim.

 

 

 

 

 

Naslovnica Kultura