Kultura Kultura

U odličnoj je kondiciji

Splitski glumac ima preko 30 godina staža u struci, a ovaj hobi bi preporučio svima: Ja na Marjanu ostavim sve svoje brige...

U odličnoj je kondiciji

U trideset godina karijere, koliko je nedavno "zaokružio", glumac splitskog GKM-a Vinko Mihanović nastupio je na kazališnim daskama više od tri tisuće puta. Ostvario je stotinjak različitih uloga, bavi se već dugo pedagoškim radom i u svom matičnom teatru vodi Dramski studio, a uz to je oduševljeni trkač i maratonac kojega Splićani i po najgorem vremenu mogu susresti na Marjanu.

U odličnoj je kondiciji - danas, kada teatar od glumca traži gotovo sportsku spremu, može se mjeriti s mladim kolegama, ali, kaže - oni su skloniji teretani a ja sam stara škola i držim se Marjana.

Radio je, prije GKM-a i u preostala dva splitska teatra, u Kazalištu lutaka i u HNK-u, a nakon diplome i riječkoj nacionalnoj kući. Pa ipak - od svih predstava u kojima je nastupao najsnažnije ga je obilježila baš prva, legendarna Euripidova "Elektra" u selu Zeljovići, koja se danas drži jednom od najuspješnijih ambijentalnih predstava splitskog teatra. Ona mu je prije tri desetljeća i odredila životni put.

 

 

Kako ste dobili ulogu?

- Čini se nevjerojatnim, ali "upao" sam u predstavu doslovno s ulice, nikakvog iskustva nisam imao, a vidio sam da je oglašena audicija i pomislio sam kako bih mogao zaraditi honorar. Redatelj je bio Paolo Magelli, a asistirala mu je Nenni Delmestre. Dobio sam malu, ali zaokruženu i za radnju bitnu ulogu kralja Egista.

Božidar Alić, koji me u jednoj sceni morao nositi na leđima žalio se redatelju, tražio je da mu nađu nekog lakšeg, možda iz baletnog ansambla, ali Magelli nije pristao. Vozio sam se na probe sa Zojom Odak koja je igrala Klitemnestru i činilo mi se da sam upao u nekakav holivudski film. Tu sam se nepovratno zaljubio u kazalište i odlučio upisati Akademiju. Belmondo Miliša, koji je sada ravnatelj u GKM-u također je igrao u "Elektri" i on me spremio za prijemni ispit.

Vidio sam, dakako, kasnije, da je teatar daleko od holivudskog sjaja, ali ga zato ne volim manje.

Proživjeli ste s GKM-om bolje i lošije dane toga teatra. Koja biste razdoblja posebno izdvojili?

- Sada smo veoma stabilni. Oduvijek smo imali mali glumački ansambl, a trenutno nas je devetero, mislim, više nego ikada. Zadnje tri godine veoma su dobre, osim što je na scenu doveo hrpu uspješnica, Belmondo Miliša vratio je i mir u teatar, a bilo je nemira iz više razloga: izbori za ravnatelja su se otezali, budući da sam član Kazališnog vijeća doživio sam i neugodnih situacija, ali, mislim da je najteže bilo kada je teatar spao na samo dva glumca - Nadu Kovačević i mene. Došlo je do smjene generacija i u jednom trenutku sam se ozbiljno pobojao za budućnost kuće, ali tada su sa studija u Splitu izašli novi mladi kolege i ansambl se obnovio.

Kakve vam uloge odgovaraju? Znate, mi iz gledališta opažamo nešto interesantno: gotovo u svakoj vašoj izvedbi lice vam je na rubu osmijeha, po potrebi veselog ili zločestog, ali ipak osmijeha.

- Je li? Valjda mi je narav takva, ali osobno obožavam uloge prgavaca, luđaka i divljaka. Najradije bih takve igrao! Ali, redatelji još od početka studija u meni vide "baby face" pa mi često dosuđuju i takve likove, mekše, nježnije. Na faksu sam stalno igrao ljubavnike i toliko ih se zasitio da sam na zadnjoj godini molio da mi daju ulogu sluge i propalice. Kasnije to nikada nisam činio niti kome kucao na vrata tražeći određenu ulogu. Zadnjih pak godina, zapalo me nekoliko očinskih uloga, valjda je došlo vrijeme za to.

Godinama vodite Dramski studio za mlade. Kakav je vaš program?

- Taj program nazivam "prijateljski teatar". Radim sa srednjoškolcima, a prije mene studio je vodio Goran Golovko. Program se sam iskristalizirao s vremenom: riječ je o svojevrsnom autorskom kazalištu s mnogo improvizacija. Dramske situacije ponavljamo i variramo dok se tekst, kojega nema na papiru, konačno ne utvrdi. Cilj mi je da se polaznici opuste, otvore, zavole teatar kao svoju drugu kuću i da taj rad bude baš u prijateljskom ozračju. Znam koliko kruti stav mentora može "zatvoriti" i začahuriti mladog čovjeka, pa radim upravo suprotno.

Uz to, puno pažnje posvećujemo detaljima i brušenju scena. Mnogi moji polaznici kasnije su upisali Glumu, među njima su Pere Eranović, Bojan Brajčić, Sara Ivelić, Aneta Matulić...

 

 

Jeste li ikada zaboravili tekst, jeste li improvizirali na sceni?

- Nisam srećom još nikada. Mi u GKM-u nemamo inspicijenta koji bi nas pratio, pa smo naviknuti da se moramo osloniti na sebe. Naravno, i kolege na sceni priskočit će jedni drugima u pomoć ako nešto zapne. A improvizacija ovisi od komada do komada. U nekima nije baš poželjna, dok recimo u "Kazališnom satu", našoj najdugovječnijoj predstavi, ima za to mnogo prostora i svaka je izvedba ponešto drukčija.

S kakvim redateljima volite raditi?

- S onima koji znaju što hoće, koji dođu pripremljeni i imaju jasnu sliku buduće predstave. Nije mi baš drago kada se na probama previše razglaba: "mogli bismo ovako, mogli bismo onako". Dakle, volim da mi se odredi moj prostor, a ujedno u njemu ostavi dovoljno slobode za kreaciju.

Što vas je privuklo trčanju? Svaki dan ste na Marjanu, istrčali ste i pariški maraton...

- Ja na Marjanu ostavim sve svoje brige. A ni jedan život nije bez njih. Gluma je divan posao, ali ako čovjek nije u formi, ako ima tegoba, ona je, siguran sam, i najpakleniji posao na svijetu. Poznato je da se trčanjem oslobađa hormon sreće pa se na tu aktivnost čovjek i "navuče". U veljači ću trčati svoj deseti polumaraton u životu. Trčanje me dovodi u ravnotežu i zadovoljstvo, a ponešto su toj ravnoteži pridonijele i godine: čovjek se nauči s vremenom i malo distancirati od posla, dok sam u mlađim godinama živio, jeo i spavao - stalno s ulogom koju igram u mislima. I održava me trčanje u formi: samo u studenom i prosincu odigrao sam 50 predstava.

Pokazuje li vaš sin interes za glumu?

- Rano je još govoriti, dolazio je malo u naš studio, ali, ja bih mu ipak poželio neko drugo zvanje.

 

Radim po savjesti, ne popuštam pritiscima
Više godina ste, kao predstavnik zaposlenika, član Kazališnog vijeća GKM-a. Kako se s tom ulogom nosite, osobito kada se bira ravnatelj - tada je obično najburnije?

- Pažljivo sam proučio zakone i statute i s te strane će me teško netko zateći nespremnog. Ali, čim je takav posao u pitanju, neminovno ćeš se nekome zamjeriti. Međutim, valja odlučiti - ili imati svoj stav ili ispunjavati nečije glazbene želje. A želje stižu s raznih strana, imaju ih zaposlenici, kandidati i Grad.
Mislim da treba sve saslušati, o svemu razmisliti, i na kraju donijeti odluku zbog koje će dobitnik biti kazalište.
Pritiscima nikada nisam popuštao, i za sada sam zadovoljan. Želim spomenuti da s dogradonačelnicom Jelenom Hrgović veoma dobro surađujem, ona je spremna sve saslušati i želi se uputiti u sve detalje rada.
Kada bi se dogodilo da u tom tijelu ne mogu raditi po savjesti i za dobrobit teatra, maknuo bih se.

 

Naslovnica Kultura