Kultura Kultura

EKSKLUZIVNI INTERVJU

Sophie Fiennes, redateljica dokumentarca o glazbenoj divi: Grace Jones nije brend, ona je umjetnica

EKSKLUZIVNI INTERVJU
Imala sam neometan pristup. U osjetljivim ili emocionalno nabijenim momentima morate zadržati objektivnost. Kad bi postala jako ljuta dio mene se skoro počeo nervozno smijati, ali tada morate ostati objektivni sa kamerom i istovremeno biti u trenutku i izvan njega. Grace nikad nije tražila da isključim kameru. Postavljate granice ako želite zaštiti brend. Grace nije brend, ona je umjetnica i zna gdje leži ono najbolje.

Sophie Fiennes je prvi put upoznala Grace Jones na premijeri filma kojeg je snimila o Pentekostalnoj crkvi njezinog brata u četvrti South Central u Los Angelesu. To je bilo 2002. godine. Fiennes i Jones su se odmah sprijateljile i Grace je bila spremna istražiti i, na neki način, istjerati demone bolnog iskustva odrastanja u Jamajkanskoj crkvi te odgoja od strane majčinog očuha koji gotovo da opsjeda dokumentarni film podnaslovljen "Bloodlight And Bami".

- Proces snimanja je poslužio kao neka vrsta egzorcizma za Grace. Shvatila sam to tek nekoliko godina nakon što smo počeli snimati film. Postalo mi je jasno da je Grace donijela radikalnu odluku otkrivanja jako privatnog dijela svog života. To je cijelom filmu dalo jako životnu i intimnu notu, po mom mišljenju upravo je to postalo centralni fokus filma – govori nam Fiennes.

- Grace je predložila projekt zbog čega sam bila uzbuđena i zaintrigirana. Bilo je izuzetno uzbudljivo uhvatiti njezin jedinstven i neodoljiv duh. Obje smo jako vizualno orijentirane i odmah je tu kvalitetu prepoznala u meni pogledavši moj film "Hoover Street Revival". Imala je povjerenja u moju perspektivu i pustila me u svoj svijet.

Sama sam snimala film. Izazov i uzbuđenje snimanja filma jest kako biti prisutan u trenucima koji se odvijaju oko vas. To je tek život. Kamerom mu dajete okvir i odjednom pojedine slike dobiju posebnu čaroliju. Nalik improviziranju glazbenika, morate osjetiti tijek priče i biti prisutni u svakom trenutku te biti na visini tehničke strane zadatka – kaže Fiennes.

Jesu li postojali dijelovi Graceinog privatnog života koje niste smjeli snimati?
- Ne. Imala sam neometan pristup. U osjetljivim ili emocionalno nabijenim momentima morate zadržati objektivnost. Kad bi postala jako ljuta dio mene se skoro počeo nervozno smijati, ali tada morate ostati objektivni sa kamerom i istovremeno biti u trenutku i izvan njega. Grace nikad nije tražila da isključim kameru. Postavljate granice ako želite zaštiti brend. Grace nije brend, ona je umjetnica i zna gdje leži ono najbolje.

Kako ste istražili vezu između njezinog privatnog i javnog imidža? Mislite li da u određenoj mjeri stalno glumi?
- Mislim da svi mi stalno malčice glumimo. Postoje nepisana društvena pravila kako se ponašati i komunicirati s drugima koja smatramo “normalnima”. Grace voli kazalište i svijetom se kreće razigrano i zadovoljno, s kamerom ili bez nje. Ne dodaje ništa za kameru, takva je. Na neki način su svijet i sam život njena pozornica.

Koja je vaša najdraža pjesma Grace Jones? Jeste li bili njena obožavateljica?
- Čim sam kao tinejdžerica otkrila Grace odmah me fascinirala i osjetila sam poštovanje prema njoj. Odavala je određenu snagu svojom tjelesnom golotinjom, kao na naslovnici albuma "Island Life". Iako sam kilometrima daleko od nje to je ostavilo jak dojam na mene. Sa 16 godina sam imala kratku modnu karijeru, ali bilo mi je nepodnošljivo da me tako gledaju i analiziraju. Ima mnogo njenih pjesama koje volim. Uvijek su mi se sviđali "The Apple Stretching" i "Nipple to The Bottle".

Koje je bilo Vaše mišljenje o Grace Jones prije snimanja filma? Je li se promijenilo nakon snimanja?
- Divila sam joj se izdaleka, činila se tajanstvena i divlja. Na kraju se ispostavilo da je mnogo dublja osoba nego što se to moglo naslutiti iz njene javne persone. Isto tako je odavala dojam partijanerice, a po mom iskustvu u klubovima nema velike priče. Glazba je glasna i ljudi se izgube u tonovima i drugim substancama. Ali, Grace je jako razgovorljiva. Ima puno toga za reći i voli čavrljati. Uvijek ću se rado sjećati naših kasnonoćnih razgovora. Ima sjajan smisao za humor!

Film je nastajao deset godina. Zašto tako dugo? Koliko ste ukupno sati snimili?
- Prikupljanje sredstava uvijek traje, kad sam od nje htjela dobiti jako upečatljivu izvedbu to je zahtijevalo novac i vrijeme. Ni njoj se nije žurilo pa sam samo pratila njen ritam.

Vi ste i montirali film. Je bilo teže montirati ili režirati?
- Montiram svoje filmove od "Pervertitovog vodiča kroz film". Navela sam fiktivnu Ethel Shephard kao montažerku. Volim proces montaže. Nalikuje pisanju filma. Jako dobro poznajem snimljeni materijal i poznajem subjekta više od onoga što nudi snimljeni materijal. Mogu riskirati i istražiti film na načine koji su intuitivni, ne mogu to riječima objasniti montažeru i onda sjediti i gledati ga kako radi. Ali, u ranijoj fazi života sam se potrudila raditi sa sjajnim montažerima i mnogo sam naučila od njih.

Izbjegavali ste konvencionalan dokumentarni pristup (“talking heads” intervjui, arhivske snimke) i draži Vam je "muha na zidu" pristup. Koji je glavni razlog za to?
- Kako ste rekli, to mi je draže. Kad ljudi daju intervjue, moraju "glumiti" sebe. To je jako samosvjestan čin. Stvari su mnogo riskantnije i van kontrole kad snimate kao promatrač. Jednako tako mi se sviđa kako se time preklapaju granice između dokumentarca i fikcije.

Grace ne spominje filmove osim da će snimiti vlastiti film kad odgovara na pitanje obožavatelja. Jeste li pričale o Bond-filmu (“Pogled na ubojstvo”) i “Conanu 2”? Ili o Dolphu Lundgrenu?
- Dolph je bio njezin ljubavnik i ponekad ga usputno spomene kad priča o njihovom odnosu ili naglasi da je jako pametan. Imao je Fullbright stipendiju, ali je bio bodybuilder i ljudi su pretpostavljali da je glup. To joj je uvijek išlo na živce. Nije mi puno pričala o “Conanu”, više je govorila o tome kako je ozlijedila rame pri padu s konja za vrijeme snimanja.

U filmu priča o tome kako je radila s učiteljem glume i to joj je promijenilo percepciju nje same, shvatila je nešto jako kritično i osobno. Radila je s tim učiteljem prije snimanja “Bonda”. Grace uistinu živi u sadašnjosti i mislim da je zato njezin scenski nastup tako električan. Fascinirao me njezin odnos s vlastitim nastupom. Jedna od najdražih scena mi je ona u Parizu, kad pije šampanjac za doručak i priča kako pristupa nastupima te spominje film "Sve o Evi" s Bette Davis.

Najveći izazov za vrijeme snimanja? Snimanje koncerata, tj. dočaravanje njezinog nastupa uživo?
- To je bio veliki izazov, da. Toliko toga je moglo poći po zlu. Nismo imali probe i snimala sam na filmu a imali smo samo dvije večeri za snimanje. Ali, Grace i njezin bend su dugo na turneji pa sam mogla graditi na divnom odnosu kojeg imaju. Što se tiče scenografije stvorili smo jedinstven show za film. Čula sam da Grace govori kako želi nastupati u kazalištu pa je bilo uzbudljivo sagraditi set koji se uvlači i izvlači, da ima dovoljno prostora za kretanje i kadriranje njene pune visine dok se bend nalazi gore, na odvojenom prostoru. Htjela sam stvoriti uvjete koji će za nju biti uzbudljivi.

Film ima zanimljiv tajming (“Time's Up” pokret, itd.) Kako se Grace u to uklapa?
- Da. To je bilo jako dobro. Prije toga je bilo jako zgodno da svijet vidi Grace kao luđakinju. Kad bi im rekla da radim s njom ljudi bi govori "Skroz je luda". “Time's Up” smjesta stavlja Grace u položaj osobe koja neće ništa prihvatiti šutke. Ne boji se muškaraca, spremna je na izazov ili očijukanje i reći će ono što misli. Mislim da su zbog toga mislili da je “strašna”. Voli muškarce. Kao dijete se morala suočiti sa mnogo strahova i nadilaženje tih strahova je pretvorilo u osobu koja je danas.

Postoji li poveznica između Grace i drugih subjekata Vaših filmova, kao što su Lars Von Trier i Slavoj Žižek?
- Nisam sigurna koja je veza između tih ljudi. Svi vole riskirati i zbog toga su mi uzbudljivi.

Na kraju filma stoji zahvala vašem bratu Ralphu Fiennesu. Koje je značenje te zahvale?
- Ralph je pogledao grubu verziju filma i rekao svoje mišljenje.Bio je jako iskren i njegova pomoć je dobrodošla. Sada je snimio tri filma i uz svo drugo iskustvo ima i ono u montaži. Imam sreće što je film pogledao netko tako dobar i pažljiv.

Naslovnica Kultura