Kultura Kultura

Splitski salon

Učenici i studenti umjetnosti nisu zaboravili 'zaboravljene' slikare

Splitski salon

Nimalo slučajno, Splitski salon 2018., koji se približava svome kraju, dodiruje teme nostalgije i sjećanja na neke dane kojih više nema, na zaboravljene i opet probuđene uspomene, na umjetnike koje više ne susrećemo, nego, evo, stojimo pred njihovim likovnim djelima koja su i danas nabijena čudesnom sugestivnošću.

Riječ je o izložbi koju je kustos Tonći Šitin pripremio u Multimedijalnom kulturnom centru pod nazivom "Zaboravljeni umjetnici ponovo na sceni", a okuplja djela Jakova Budeše, Zlatana Dumanića, Lucije Jelovac-Rizzi, Maxima Krstulovića i Ivice Tolića. Sve odreda stari članovi HULU-a, nekad HDLU-a, mahom rođeni između dva svjetska rata (jedino Dumanić poslije njega), tako različite osobnosti koje je povezivala predanost umjetnosti i fantazija koja je uvijek bila iznad zbilje, iluzija iznad istine, stvarnost ništa manje realna od onoga što se zbivalo oko njih.

Biljeg izdvojenosti

Zanimljivo je da se spomenutim, ali i mnogim drugim umjetnicima našega grada nije posvećivala veća pozornost, nemaju monografija ni retrospektivnih izložbi, njihovi su nam duhovni portreti ostali nepoznati. Šitin je, osim sažete biografije, nastojao upozoriti na karakteristike makrokozmosa i slikarskih stremljenja, gradnji samosvojnih ritmova i vizualnog izričaja svakog od navedenih umjetnika.

Pored brojnih posjetitelja, našu je pozornost privukla velika skupina učenika i profesora Škole likovnih umjetnosti, studenata Filozofskog fakulteta i Umjetničke akademije u Splitu koji su posjetili izložbu i bili iznenađeni neobičnom organizacijom. Naime, pored kustosa prof. Šitina i predsjednika HULU-a Vice Tomasovića, kod odabranih radova pojedinih umjetnika nalazili su se članovi obitelji, koji su nakon stručnog prikaza rada govorili o nekim intimnim momentima iz života slikara, doživljajima koji su sačuvali svježinu poslije toliko godina, o nekim naročitim "izletima iz svakodnevice" ili onima koji dodiruju etiku srca. Posebno se dojmila priča Nataše Krstulović, koja se prisjećala nekih blijedih slika oca Maxima, kojega zapravo ona i njezin brat Thomas nisu ni upoznali jer je rano stradao. Trebalo je dosta hrabrosti u tuzi i sjeni smrti slušati one koji su lijepo govorili o njezinu ocu, o kojemu djeca nisu mnogo ili ništa znala.

Drugačije su uspomene onih koji su odrastali uz oca ili djeda, poput Lade i Ognjena Budeše, kćeri i unuka omiljenog slikara, Ranka Tolića, koji je kao akademski slikar mogao zaroniti u esenciju djela oca Ivice, Krešimira Jelovca, koji je živio s majkom Lucijom do kraja njezina života, kao i mladog Lorenza, koji je upoznao brojne maštarije oca Zlatana Dumanića, čije je djelo tako zdušno obradila Lucija Marin. Ono što je ovom zanimljivom skupu davalo biljeg izdvojenosti zasigurno je radoznalost kao ona skrivena snaga koja pokreće ljude.

Naši 'pituri'

U atmosferi sakralne tišine interes za umjetnike čije je djelo tako brzo osvojilo srca svih podsjećao je na brzi emotivni i misaoni rast, trebalo je samo pronaći način kako potaknuti na razmišljanje one koji su na to sposobni. Nesumnjivo, prof. Šitin je znao kako – razgovori, glasniji komentari, očigledan registar osjećajnosti i konotacije ovog svojevrsnog happeninga odjekivali su dvoranom kao blaga glazba koja širi vibracije tajne dobra bez napora i klonuća. Pred svakom slikom mladi učenici i studenti pokušavaju dohvatiti duh određene epohe i probuditi u sebi osjećaj o vremenu koje juri, to nije tek pasivno usvajanje prezentiranog sadržaja, nego nova paradigma kako sudjelovati u kreiranju slobodnijeg i bogatijeg života. Ako je ovo sve – kako bi kazao A. Danto, poznati postmoderni kritičar umjetnosti i filozof – tek zabava i trenutak za uljepšavanje čovjekova života, neka su i to mostovi prijateljstva, razumijevanja i tolerancije. Umjetnost je često pokretač socijalnih promjena. Ona daje snagu političkim i socijalnim probojima.

Najposlije, nema u umjetnosti zaboravljene prošlosti, sve je to jedna rijeka koja nas nosi naprijed… pa i kad su različiti po temperamentima, po okolnostima, po okrutnostima života, naši su "pituri" povezani zajedničkim druženjima, isti po odanosti, ljubavi i vjeri u slikarstvo. Njihovi dobri radovi povezani su s osjetilima, tijelom, sviješću, a oni čine da se svijet mijenja. To su velike lekcije koje učenici, vjerujemo, osjećaju ne samo u svijesti, nego i fizički, u emocijama i spoznajom sebe, potrebi da se svijet mijenja.

Ova je izložba u sklopu Splitskog salona pokazala da prošlost i umjetnici u njoj nisu teret vremena, nego predrasuda, i stoga valja na svakom budućem Salonu stvarati pretpostavke za osmišljeno ugrađivanje i otkrivanje zaboravljenih umjetnika jer se time dokazuje naš identitet, krijepi mašta i ostvaruju snovi onih koji su nas često brzo napustili.
Izložba je otvorena do 15. prosinca svakog poslijepodneva, požurite da vam "zaboravljeni" slikari ponovno ne pobjegnu!

Naslovnica Kultura