Kultura Kultura

'Kad čovjek umre'

Stogodišnjica rođenja jednog od najvažnijih pisaca za splitski književni krug: jeste li čuli za ovog Hvaranina bez čije pjesme nijedna antologija domaće poezije 'ne prolazi'?

'Kad čovjek umre'

Ovaj tekst nema velikih pretenzija niti smjera analizirati cjelokupni opus književnika Jure Franičevića Pločara. Zadatak mu je da – u najkraćim crtama – iznese osnovne trenutke njegova životopisa i navede njegova djela, prvenstveno zbog toga što mlađi naraštaji malo ili nimalo poznaju njegovo književno djelo.

Umro je u Splitu, 16. siječnja 1994., a u proteklih četvrt stoljeća nije baš prisutan u medijima, pa bi se moglo reći da je zapostavljen. Suglasni smo s Nikicom Petrakom kada tim povodom kaže: "Mala nacija ljubi privremene društvene pobjednike, a često posve smetne s uma one tiše, ali autentične ljude i umjetnike". Nikica Petrak za Pločara dokazuje da "ne postoji, zapravo, antologija hrvatskog pjesništva XX. stoljeća u kojoj on ne bi bio zastupljen". I naposljetku dodaje kako "u njegovim stihovima nema... nikakva ideološkog traga".

Sumnjiv lik komesara

Pločar je pisao pjesme i romane, a ogledao se i kao dramski pisac. Prva pjesma, "Put u svjetlost", tiskana je 1940. u Hrvatskom glasniku, a ukupno je objavio petnaest zbirki poezije: "Preko rovova" (1943.), "Oganj zemlje" (1946.), "Sunčana" (poema, 1951.), "Konjik na proplanku" (1952.), "Stope na kamenu" (1953., nagrada Društva književnika Hrvatske), "Nagnuta neba" (1957.), "Golubovi i trube" (1966., nagrada "Vladimir Nazor"), "Dubine i jarboli" (1972.), "Šaka zemje" (1974.), "Ustrajno more" (1976.), "Žedna sidra" (1975.), "Grumen sna" (1982.), "Pjesme" (1986.), "Ljubav je ravnica upila" (1990.) te posthumno "Friži" (2001.). Dvije su zbirke na čakavskom narječju, a ostale na standardnom hrvatskom jeziku.

Objavio je i sedam romana: "Gluha zvona" (1953.), "Raspukline" (1957. i 1977.), "Zvoni na nebo" (1961.), "Lanac" (1967.), "Mir" (1971.), "Vir" (1974.) i "Baština" (1976. i 1986.). Za roman "Vir", koji je do 1987. doživio pet izdanja, dobio je Goranovu i NIN-ovu nagradu, a za "Raspukline" nagradu Društva književnika Hrvatske. U rukopisu je ostao humoristični roman radnog naslova "Žeženi jarac".

U suautorstvu s bratom Marinom napisao je dramu "Na otoku" (1952.). Dramatiziran mu je i roman "Vir" te izveden 1975. u Splitu, dok je izvedba Pozorišta u Novom Sadu bila odgođena jer je "pravovjernima" bila sumnjiva (osobito uloga komesara Zvonka).

Franičević Pločar dobio je i nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo 1984., nagradu AVNOJ-a 1976. i nagradu Grada Splita za književno i životno djelo 1982., a dobitnik je i "Goranova vijenca" 1983. godine. Književni su mu radovi prevedeni na bugarski, češki, hindu, mađarski, njemački, poljski, ruski i talijanski.

Rođen je u Vrisniku na otoku Hvaru, 12. prosinca 1918., kao šesto dijete u obitelji. U rodnome mjestu završio je pet razreda osnovne škole, potom privatno polaže dva razreda gimnazije u Šibeniku, a treći završava 1935. u Realnoj gimnaziji u Splitu, nakon čega prekida školovanje i vraća se u Vrisnik.

Šah s Krležom

Kad je radio u Agitpropu Hrvatske, uzeo je u zaštitu Živka Jeličića kao autora knjige "Bijeli kum". U to doba je imao i zanimljiv razgovor s kolegom pjesnikom Šimom Vučetićem, koji je u jednoj pjesmi imao stih "oj, djevojko sura kozo/srce moje veselo". Pravio se ozbiljan i strog i zamjerio Vučetiću da piše dekadentnu poeziju. Ovaj se branio da nije usporedio djevojku s kozom nego da su štampaduri pogriješili. Na Pločarevo pitanje kako je izvorno glasio njegov stih, odgovorio mu je: "siva lozo", a ne sura kozo. Na primjedbu da on nije tako loš lirik da bi napisao "siva lozo", Šime je priznao da je u originalu pisalo kao što je i objavljeno, te dodao: "Vi sada radite što hoćete". Pločar mu je na to rekao: "Pozvao sam te da ti čestitam, jer si napisao sjajnu pjesmu".

Milovan Đilas pretpostavlja da je Miroslav Krleža svoj čuveni referat na Kongresu književnika 1952. u Ljubljani, koji je značio prekretnicu u književnosti, prije kongresa pokazao Kardelju, odnosno da ga je dogovorio s njim. To danas ne znamo. Ali znamo da je Krleža donio referat Franičeviću, kao bivšem načelniku Agitpropa i tadašnjem tajniku Prezidijuma NR Hrvatske, i zamolio ga da ga pogleda. Ovaj mu je odgovorio da kojim slučajem on sâm piše neki referat, pa da Krležu zamoli da ga korigira i odobri, da bi to imalo smisla. Ali da on, koji se formirao na Krležinoj literaturi, ne može i ne treba mijenjati njegov tekst. Krleža je odgovorio: "Imao sam dosta sukoba i nesporazuma s našom partijom i ne želim više nikakve sukobe". Franičević će mu na to: "Ako je to u pitanju, onda možete svima reći da sam ja taj tekst pročitao i odobrio". Krleža se tada umirio i predložio Franičeviću partiju šaha...

Moglo bi se još dodati anegdota, među kojima i ona kako su Pločar i Jure Kaštelan obilazili i proučavali Nacionalnu biblioteku Francuske u Parizu, ali nema prostora.

Pločarova zbirka "Preko rovova", objavljena 1943. na ciklostilu, uzima se kao prva knjiga partizanske lirike. Sam je izjavljivao da su od ratnih rovova puno složeniji rovovi u nama koje moramo prevladati. Bio je dosljedan u svojim stavovima, vjeran idealima iz mladosti, ali tolerantan čovjek i pun razumijevanja za druge. Najmanje desetak njegovih pjesama su antologijske, među kojima je najpoznatija "Kad umire čovjek":

... Kad umire čovjek, umire dio svijeta i zemlja postaje teža iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu.

Dužnosti i funkcije

Član KP-a od 1941., tijekom Drugoga svjetskog rata djelovao je kao ilegalac i antifašistički borac, obnašajući političke i vojne dužnosti u NOP-u. Nakon rata obnaša više funkcija u Zagrebu: načelnik Agitpropa CK KPH (1947. – 1949.) i tajnik Prezidijuma NR Hrvatske (1947. – 1953.). Godine 1953. vraća se u Split, gdje s književnikom Živkom Jeličićem utemeljuje Pododbor Matice hrvatske, te njih dvojica s Cvitom Fiskovićem osnivaju časopis "Mogućnosti", a Franičević je član uredništva od osnutka (prvi broj se pojavio u siječnju 1954.) do 1957. godine, do 1960. radi kao direktor Gradske biblioteke u Splitu. Bio je zastupnik u Saboru Hrvatske i član CK SKH, predsjednik Matice iseljenika Hrvatske (1968. – 1970.) te predsjednik Društva književnika Hrvatske (1972. – 1974.). Godine 1973. postaje izvanredni, a 1988. redoviti član JAZU/HAZU. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća je i član Savjeta Slobodne Dalmacije.

Naslovnica Kultura