Kultura Kultura

SPLITSKA Premijera

Debelokošci pod svilenim maskama: bravo za grotesknu Nives i usamljenog Jurišića!

SPLITSKA Premijera

Premda je u svojem "Nosorogu" Eugene Ionesco gotovo nedvosmisleno progovorio o pristajanju i priklanjanju mase nacističkom režimu, što je bolna, ozbiljna tema – opet taj komad širokogrudno ostavlja oprostor za analizu bezbrojnih manjih i bezazlenijih pristajanja kojima smo svi skloni.

Rado se pridružujemo krdu, rado navlačimo uniforme – modne i vojničke – i prilagođavamo im svoja tijela.

Zadnja dramska premijera ove sezone u HNK-u Split, "Nosorog" koji je režirao Goran Golovko, a dramatizirao Jasen Boko, posve je slobodna interpretacija ove antidrame, temeljito skraćena, začinjena replikama iz drugih piščevih djela.

Vizualni efekti uzimaju primat tekstu – koji u integralnoj verziji i nije baš lako probavljiv – ali je izvedba, promišljena i sigurno vođena, sačuvala sve bitne značajke komada, a najbitniji je podmukli ugođaj tjeskobe.

Ionesco, koji je polovinom prošlog stoljeća predstavljao žestoku avangardu, urušio temelje klasične drame i zbunjivao publiku, nastavlja to činiti i danas. Podruguje se ucijepljenim očekivanjima gledatelja, podmeće nogu navikama i ne nudi olakšanje.

Sve te odlike sačuvane su i u novoj inscenaciji priče o gradiću u kojemu ljudi jedan po jedan postaju debelokošci, u početku zastrašujući, potom izazovni i privlačni.

Premda se pisac izravno referirao na masovno priključivanje fašističkoj stranci u Rumunjskoj uoči Drugog svjetskog rata, svevremenski je progovorio o konformizmu uopće, o ljudskoj prirodi, odnosima i komunikaciji, koji se ne mijenjaju, a slaba je nada da će se ikada i promijeniti.

Ljudi su nesavršeni, povodljivi. Tratit će dane na besplodne analize i kritizirati – u kafiću ili na internetskim portalima, svejedno – dok im Hanibal kuca na vrata. Lako će naštimati stavove, lako se dati obmanuti ako obmana nosi uzbuđenje ili barem zabavu. I strašno se boje izolacije – pripadnost masi privlačna je i ugodna.

Ionescovo odupiranje sustavu

Golovko je odabrao čitav niz različitih kazališnih sredstava kojima oslikava masu i njezinu postupnu metamorfozu. Ansambl se oglašava zbornim govorom (za koji je zaslužna Bruna Bebić), plesom, pjevanjem i do u tančine osmišljenim scenskim pokretom Karoline Šuše koji ubrzavanjem i "zamrzavanjem" također slijedi ideju uznemiravanja i izbacivanja iz takta.
Posebno valja istaknuti kostime Mladena Radovnikovića, bombonski djetinjaste, šarene i svilene, kao jaku likovnu atrakciju i opreku sumornoj i strašnoj temi.

Ton prvog splitskog "Nosoroga", unatoč vatrometu boja i vrsnoj glazbi Mirka Krstičevića koja je upravo srasla s predstavom, ipak preteže prema mračnom i beznadnom, čime je i točno i jasno dotaknut Ionescov duh.

Od tehnički gotovo nepogrešivo uigranog ansambla, u kojemu su se našli Mijo Jurišić, Arijana Čulina, Nenad Srdelić, Nives Ivanković, Tajana Jovanović, Zorana Kačić Čatipović, Marjan Nejašmić Banić, Josip Zovko, Nikša Arčanin, Petra Kovačić Pavlina, Pere Eranović, Monika Vuco, Sara Ivelić i Franjo Đaković, izdvojimo pojavu Nives Ivaković, groteskne političarke, i Miju Jurišića, usamljenog nonkonformista.

Jurišićeva je uloga još jedno od Ionescovih podmetanja, njegov čovjek koji se odupire sustavu nije nikakav Ben-Hur, nego smantani osobenjak, neaktivan i bez snage kojom bi zakočio pomahnitali zamašnjak transformacije. Nosorozi će prije ili poslije zbaciti svoju debelu kožu, do neke nove prilike, ali samotnjak neće za to pobrati zasluge.

Osim nekoliko laganih padova koncentracije, nastalih isključivo zbog ponavljanja slika, predstava je prilično anemičnu sezonu dovela u plus.

Uostalom, u prvu su scenu ukomponirani stavovi publike i medija o ovogodišnjim izvedbama: "Kako može Floramye biti u bijelom?"; " Ni P od Pirandella"; "A tek 'Neprijatelj naroda'!", "Marulićevi dani – sami uhljebi". Eto, glumci mogu sada dodati u tu kakofoniju da je "Nosorog" dobar, premda će se i nakon njega čuti: "A kad ćete nam dati 'pravu' dramu?"

 

Naslovnica Kultura