Kultura Kultura

DOBITNIK POSEBNE NAGRADE STFF-a

Kultni redatelj Albert Serra: Sviđa mi se ideja banalnosti prelaska iz života u smrt

DOBITNIK POSEBNE NAGRADE STFF-a
U knjigama i filmovima smrt se obično tretira jako dramatično: kao posljednji krik za životom, završetak, posljednja gesta, veliki trenutak i važna tradicija. Uvijek se formira kao drama i na neki način kao slavljenje života. U životu to nije slučaj, npr. za naše bake i djedove to je bilo dosta banalno: život traje, a na kraju dođe smrt i to je sve. Život se i dalje odvija. Ta banalnost prelaska iz života u smrt pomiješana sa činjenicom da jedan moćnik nestaje od nečeg tako banalnog, ne dramatičnog, što nikako nije povezano sa slavljenjem života; sviđa mi se ta ideja. Mislim da pruža predivan kontrast.

Koliko ljudi... – iznenadio se kultni katalonski redatelj Albert Serra kad smo ga iz kina “Karaman“ odveli preko Marmontove do Prokurativa na photossesion. U kratkom posjetu Splitu, gdje je došao da na STFF-u primi nagradu za poseban doprinos umjetnosti pokretnih slika i nazoči projekciji svog posljednjeg filma “Smrt Luja XIV“, Serra je uspio shvatiti da imamo “isti problem kao i Barcelona“ - previše smo “turistički nastrojeni“.

- Naravno, to je dobro za posao i za ljude koji tu rade, ali na kraju to postane zamorno. A u Barceloni imamo isti problem, ako to možemo nazvati “problemom“. Možda je to kod vas još novo i nije problem, no kod nas je postalo problem jer je uistinu zamorno za ljude koji tamo žive. Izuzev toga, doista me iznenadila ljepota obale kad sam gledao kroz prozor u avionu. Nisam znao da je tako lijepo, zanimljiva ste zemlja. Ja sam iz Katalonije i mi smo isto mala zemlja – kazao nam je Serra na putu s Prokurativa prema “Karamanu“, gdje smo sa njim ekskluzivno porazgovarali prije preuzimanja nagrade i projekcije filma.

Serra je već jednom dobio nagradu na STFF-u, 2010. za “Pjev ptica“. Na neki način je sad već poseban gost festivala.

- Tada sam prvi put došao ovdje. Bio sam jako zadovoljan zbog nagrade jer to je uvijek lijepo. Svakome je drago primiti nagradu, ali sama nagrada je bila predivna, tako lijepo napravljena i tako čudna da sam bio jako sretan. Zapravo sam ovdje napisao svoj film “La Isla“ i zbog toga sam uvijek čuvao posebnu uspomenu na to. Mislim da su festivali koji podržavaju takve filmove jako važni jer to je jedini način da ljudi vide različite stvari i originalne i drukčije načine prikazivanja skrivenih ljepota. Tako nešto se može prikazati u kinu i ovo je jedini način. Zbog toga sam jako sretan.

Što ste čuli o Split Film Festivalu prije nego ste došli ovdje?
- Ne mnogo, stalno sam na nekom drugom mjestu i nemam vremena, ali program koji su napravili mi je bio indikator onoga što se radi ovdje i o vrsti selekcije.

U selekciji ste se zasluženo našli sa “Smrti Luja XIV“ u kojoj kombinirate kostimirani film i komornu dramu, čime na neki način kršite pravila prvog žanra. Kamera pokazuje eksterijer samo na početku i cijela se radnja odvija u interijeru.
- Da, jer film na početku treba izgledati kao performans u “pompe du musee“. Tu su predstavu i naručili u “pompe du musee“ - Luj XIV je umirao pred očima javnosti, a sama predstava prikazuje posljednjih 15 dana u životu Luja XIV. Predstava je otkazana zbog problema i četiri godine kasnije smo preuzeli tu ideju, ali smo ostali vjerni prvotnim pravilima. Originalni projekt je bio performans stoga se ujedinjuju prostor, vrijeme i radnja. U mojim filmovima uvijek ima elemenata performansa: scenarij nije toliko važan, nikad ne ponavljam scene više puta, uvijek ima varijacija s tri kamere, neprestano snimanje, miješanje scena.

Ništa se ne ponavlja, nije važno jesam li već nešto zamislio ili je navedeno u scenariju. Tu već postoji performans i svaki trenutak je jedinstven. Sviđa mi se koncept filma u kojem se sve događa uživo i to se osjeća. Ovo je povijesna drama i vjerno prati povijesne događaje, ali istovremeno pokušavamo oživjeti povijest u sadašnjosti i popuniti praznine u dijelovima u kojima nemamo povijesnih informacija. Trenuci u kojima je kralj bio sam ili sa slugom. Tu možemo poraditi na psihologiji kralja i na njegovom licu. Za mene je to bio jedan od ciljeva filma.

U filmu kombinirate dva plana, širi i uži - jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu umire pred očima cijelog dvora i opće javnosti, a tu su i intimni trenuci u kojima se kralj nepovratno suočava sa smrću?
- Te dvije strane proživljavanja smrti su bile jako važne, ali isto tako i ideja o najmoćnijem čovjeku svijeta koji je nemoćan pred smrću. Smrt ipak čeka svih. S druge strane, tu je i banalnost dvora, svega što se događa i banalnost same smrti. U knjigama i filmovima smrt se obično tretira jako dramatično: kao posljednji krik za životom, završetak, posljednja gesta, veliki trenutak i važna tradicija. Uvijek se formira kao drama i na neki način kao slavljenje života.

U životu to nije slučaj, npr. za naše bake i djedove to je bilo dosta banalno: život traje, a na kraju dođe smrt i to je sve. Život se i dalje odvija. Ta banalnost prelaska iz života u smrt pomiješana sa činjenicom da jedan moćnik nestaje od nečeg tako banalnog, ne dramatičnog, što nikako nije povezano sa slavljenjem života; sviđa mi se ta ideja. Mislim da pruža predivan kontrast. Tu je i teatralnost dvora i sve što znamo o običajima toga vremena, poglavito francuskoga dvora.

Spomenuli ste vezu između prošlosti i sadašnjosti. Kojeg biste današnjeg svjetskog vladara voljeli prikazati na filmu?
- Ne znam, to je jako lijepo pitanje. Možda predsjednika SAD-a.

Trenutnoga ili budućega?
- Da bi ih prikazao, morali bi umrijeti i prijeći na drugi život. Danas je to teško jer je uglavnom ljudi umiru na vlasti što je klišej i već viđeno. Ljudi koji su stari ili bolesni više ne mogu biti na vlasti.

“Smrt Luja XIV“ je na neki način i prošlosni reality TV. Ljudi iz dvora se okupljaju i gledaju kralja kako umire.
- Da, ta ideja performansa istovremenog života i smrti. Ne u stvarnom vremenu jer naravno to nije moguće: prikazujemo posljednjih 15 dana njegovog života u trajanju od dva sata. Film je jedini medij koji može tako koristiti vrijeme. Kazalište je kronološko: vrijeme radnje odgovara vremenu koje gledatelj utroši na gledanje predstave.

Osobito u zadnjih 45 minuta nismo sigurni koliko je točno vremena prošlo i gledamo li kraljevu smrt te da li gledamo film kroz njegovu perspektivu ili kroz perspektivu gledatelja, kamera se miče i neki likovi odjednom nestanu, ali zvuk se ne gubi, potom se opet pojave neki likovi, stoga nismo potpuno sigurni što točno gledamo u tim posljednjim trenucima.

Ideja je bila napraviti film u trajanju od dva sata, ali upasti u neću reći monotoniju, jer film je za mene zanimljiv, a za gledatelja paradoks s obzirom na to da ima dosta ponavljanja u zadnjih 45 minuta; neki ljudi su čak izišli s projekcije mog zadnjeg filma, no na kraju nastane monotonija pošto nismo potpuno svjesni što se točno događa i koliko je vremena prošlo. Samo film može vidjeti rezultat prolaska vremena i moralne posljedice. Mislim da je to jedna od bitnijih poanti. Osjećaj da je sve u redu i da ste doista tu. Pomaže što smo stalno u srcu akcije, pokraj kreveta neprestano u sadašnjem trenutku gotovo bez daha, na ispunjujuć način.

Također, film kao da se pred očima gledatelja odvija u 3D-u - osjećamo kraljevu bol, osjećamo mirise, smrad smrti...
- Da, da. Za mene je to bilo najvažnije jer uloga vida je važna. Koristimo dramu, klišej, već znamo dosta o tome što se dogodilo... Moja ideja je uvijek bila izbjeći klišej i naraciju prošlosti. Slike nam neće samo dati informacije nego i nešto više. Jedan francuski kritičar Jean Boucher je rekao da se moj film ne temelji na dramaturgiji akcije nego na dramaturgiji prisutnosti. Centar mizanscene je kao 3D jer se nalazimo u centru i odjeci naše prisutnosti stvaraju radnju.

U centru je prisutnost glumca i lika koji je Jean-Pierre Leaud te lika koji je Luj XIV., ali to je centralna osoba koja stvara cijelu radnju cijeli film proizlazi iz toga. Mislim da to ide u korak s konceptom vremena jer radnja nastaje prirodno, iz odjeka događaja, nema konstruirane radnje. Predivno je što sam ja kao redatelj, montažer također, iznenađen i postanem gledatelj vlastitog filma. Dogodi se nešto što nadilazi našu ideju onoga što bi film trebao biti.

Iako “Smrt Luja XIV“ niste snimili u 3D-u, koliko vam je svejedno bilo teško osigurati njegov budžet s obzirom da novi španjolski film kuburi s financijskim poteškoćama?
- Ima sve manje i manje novca, i ne znam... Možda sam ja čudan primjer jer moji filmovi nisu tipični uspjesi. Ja nisam predstavnik filmske industrije, ali tužan sam jer nema interesa za umjetničku viziju. Bez obzira na to, treba stvarati i raditi. Financiranje ovog filma je na početku bilo teško i imali smo jako puno posla oko scenografije da sve bude savršeno. Oko nas je bio samo cement, drveni podovi i krov pa smo se jako namučili, ali na kraju smo uspjeli završiti film.

Najvažnije je da je film umjetničko djelo. Razmišljam o financijama i o novcu, sjedim u odboru udruženja producenata, mislim na to, no po mom iskustvu na to treba misliti do određene mjere, a potom treba početi raditi. Uz današnju digitalnu tehnologiju sve je moguće. Ja sam dijete digitalne tehnologije i nikad se ni bavio filmom da nije digitalne tehnologije. Sve je moguće. Možete napraviti što god poželite.

'Ne' Hollywoodu

Kada ste zadnji put bili u multipleksu?
- Prije 20 godina. Nikada u kinu ne gledam komercijalne filmove. Zarekao sam se da neću gledati komercijalne hollywoodske filmove prije šest-sedam godina. To je gubitak vremena. Radije ću pročitati knjigu ili nešto slično. Ne zanima me filmska prošlost, a to je važno i kod ovog filma jer se nisam htio opterećivati prošlosti. Važno je ovdje i sada. Cijenim rad starih redatelja, ali nisam opsjednut filmskom prošlosti. Oni nemaju utjecaja na mene i ne pokušavam ih imitirati. Na mene više utjecaja ima crkva, glazba, moj osobni život. Možda su moji filmovi spontani jer ih snimam bez puno pravila, ali film je uvijek umjetna tvorevina.

Naslovnica Kultura