Kultura Kultura

KRITIČAR NA KRITIČARKU

Miriam Bale: Na STFF-u se osjećam kao kod kuće

KRITIČAR NA KRITIČARKU

Poznata američka filmska kritičarka Miriam Bale (“The Hollywood Reporter“, “The New York Times“), gošća STFF-a koju ovih dana viđamo u parteru “Karamana“ i “Kinoteke“, filmove je voljela otkad zna za sebe. Kad je bila dijete, najdraži film joj je bio “Silom dadilja“ Howarda Hawksa i gledala ga je opet i iznova. Godinama kasnije, našla se u svijetu glazbe, ali otkrila da je njezina primarna ljubav i dalje film. Prve tekstove o filmu napisala je za svoje srednjoškolske novine, primjerice o “Izgubljenoj cesti“ Davida Lyncha. Namjera joj je čak bila i stati iza kamere, no zainteresirala se za pisanje. Počela je s tekstom o zvuku na filmu, o Scorseseovim filmovima i slično. O starim filmovima je nastavila pisati i promatrati ih iz intrigantnih optika. Zapisala je, recimo, da je “Johnny Guitar“ Nicholasa Raya film koji “gradi prostor i vrijeme“.

Arhitektura i film

- Nicholas Ray je bio arhitekt, student Franka Llyoda Wrighta. Imao je predznanje iz arhitekture, gdje je doslovno stvarao prostore. Uvijek mislim da je arhitektura kao umjetnost najbliža filmu. Gradite prostor u kojem će ljudi, glumci i ekipa filma komunicirati zajedno s publikom i kretati se okolo. To može biti javni prostor, ali se mijenja ovisno o svrsi. Mislim da je to jezgra filma. Zbog toga mislim da je Ray jedan od važnijih redatelja jer taj film je gotovo kao Disneyland, doslovno ga možete mapirati u sceni kad prolaze kroz vodopad i kroz granice grada. Kad na početku vidite maketu grada pomoću dugih kadrova, imate uvid u jasne granice. Smatram da je ta izgradnja svjetova jedan od ključnih aspekata filma. Tu se jasno vide te granice i zamišljeni svijet nalik Disneylandu. Odvojeni prostor sa svojim pravilima – pojašnjava Bale koja je Splićane počastila i predavanjem o autorskom filmu.

Smatrate i kako je Beyoncein dugometražni spot “Lemonade“ revolucionaran primjer crnog feminizma?

- Da, za mene je revolucionaran. Ja ga vidim kao film jer traje sat vremena. Imala je mnogo redatelja, ali se ipak ne radi o kolekciji spotova, nego o jednoj kohezivnoj cjelini. Za mene je njezin spot maštovitiji od bilo kojeg filma o superjunacima koji je izašao prošle godine. Stvara mitologiju u kojoj je ona superjunakinja među drugim crnim superjunakinjama. Emocionalna srž filma je puno osobnija i dublja od filmova o superjunacima. Po mom mišljenju njezin spot je najbolji superjunački film iz prošle godine.

Očito vas zanima feminizam, no kako komentirate činjenicu da ima više muških filmskih kritičara nego ženskih?

- To baš i nije poželjna karijera za svakoga (smijeh). Plaća nije osobito dobra pa su možda žene pametnije. Nisam sigurna.

Glazba 'Ulica zla'

Koliko vam je glazba pomogla oblikovati pogled na film?

- Nakon glazbenog tečaja o Scorseseovim “Ulicama zla“ i njegovoj upotrebi glazbe, počela sam razmišljati o filmu. Imam teoriju da su glazbenici i neki sportaši (kao npr. košarkaši) produžetak zvjezdanog sustava jer imaju jake osobnosti i stvaraju svjetove na temelju tih osobnosti i stalno grade na tome. Mislim da današnji glumci žele pobjeći od sebe i svoje osobnosti. Njihove su osobnosti manje i žele se izgubiti u svojoj filmskoj ulozi. Smatram da i glazba sadrži neku vrstu mitologije. Naučila me je kako gledati filmove.

Negdje sam pročitao da vas zanimaju i razgovori koji nastanu kao posljedica gledanja filmova, odnosno važno vam je pisati o filmu, ali i razgovarati o njemu?

- Istina. Uvijek me zanima što ljudi imaju za reći. Kao kod arhitekture, mnogo ljudi koristi isti prostor na različite načine. Mnogo ljudi koristi film i proživi neko iskustvo. Kad jedna osoba hoda oko zgrade nije isto kao i kad mnogo ljudi koristi istu zgradu. Filmove ne gledamo na isti način. Mislim da moderno, digitalno doba ima mnogo mana i nedostataka kao što su društvene mreže i digitalna komunikacija, ali s druge strane to nam omogućuje komunikaciju s ljudima iz cijeloga svijeta.

Na neki način tako opet i pišete?

- Da. Pisani razgovor. To mi je najdraže i osobito je dobro za sramežljive ljude (smijeh).

Čudni filmovi

Osim starih filmova, volite i one s tekućeg kinorepertoara u multipleksima. Takvi filmovi su potpuno drukčiji od ovih festivalskih/art/eksperimentalnih koji se prikazuju na STFF-u.

- Definitivno, volim sve filmove. Split Film Festival pridaje veliku važnost filmskoj povijesti. Prije početka festivala bilo je nešto o Fassbinderu, neki dan i o Helmutu Bergeru. Tu je i “cinema novo“ i brazilski film. Ovaj festival je više ukorijenjen u povijesti od nekih drugih festivala, dobar je za eksperimentalnije filmove i za filmove vođene pričom, ima otvorene ideje o tome što je film. Lijepo je vidjeti ove čudne filmove u starom dijelu grada, a opet blizu multipleksima. Volim u multipleksima pogledati nove filmove, ali ove godine su postali jako bezdušni, korporativni i razočaravajući.

Interesantno je da ste otvoreno izrazili želju da dođete u Split na ovaj festival?

- Saznala sam za festival prošle godine i pozvali su me, ali nisam mogla doći. Ove godine sam rekla da bih rado došla, no bilo je teško izorganizirati dolazak jer su imali manje sredstava pa sam ponudila platiti dio troškova puta. Festivalski program je tako neobičan i zanimljiv. Još veće iznenađenje nego što sam mislila.

Dakle, vaša očekivanja su se ispunila?

- I više od toga. Idem na toliko festivala da nakon nekog vremena svi postanu isti, pogotovo kod nezavisnih festivala, a ovdje su filmovi jako neobični. STFF me podsjeća na moje najdraže kino u New Yorku koje se zove Anthology Film Archives, osnovao ga je eksperimentalni filmaš Jonas Mekas i svi koji ga vode rade to iz ljubavi. Predivno mjesto, ne možete vjerovati da tako nešto još postoji u New Yorku pokraj svih novih stvari. Ima posebno mjesto u mom srcu i kad sam došla ovdje, pomislila sam da je to kao Anthology Film Archives, ali pokraj mora (smijeh).

Koliko je STFF usporediv s nekim drugim festivalima na kojima ste bili?

- Zapravo, dosta nalikuje jednom programu Anthology festivala koji sam vodila i zvao se La Di Da. Prikazivali su se filmovi iz kućne radinosti. Malo novca, ali puno ljubavi i izazovnih filmova. Podsjeća me na to i ovdje se osjećam kao kod kuće. Izuzev toga me ne podsjeća na niti jedan drugi festival. Čekajte, znam! Ima jedan festival u Baltimoreu i mislim da je to najbolji festival u Americi, Maryland Film Festival. STFF je mješavina ta dva festivala. Ali, STFF se odvija na mjestu starom 2000 godina, među antičkim ruševinama. To je nevjerojatno!

Naslovnica Kultura