Kultura Kultura

uspjela premijera

Predstava u kojoj se tišina čula, a čežnja i ljubav mogle opipati

uspjela premijera
Muka, bol, "la peña", koja je obilježila stvaralaštvo velikog pjesnika i dramatičara Federica Garcíje Lorce (1898.-1936.), dobila je svoju sliku, oživotvorenje, na premijeri predstave "Dom Bernarde Albe", održane u ponedjeljak u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru.

Osam godina žalovanja za preminulim suprugom u kući udovice Bernarde, koja odlučnost u kontroli svojih pet neudatih kćeri akcentuira prijetnjom da ni "vjetar s ulice neće smjeti ući u ovu kuću", pretvara se, očekivano, u bol, patnju, užas nerealiziranih ljudskih i ženskih potreba, "la peñu", u kojoj je bilo kakav ishod osim tragičnog jednostavno nemoguć.


Redatelj Dražen Ferenčina je tradicionalizmu andaluzijskog sela, nerazumljivom nerazmjeru između punoće života i svih mogućih načina da ga se i u najmanjim detaljima uguši, pristupio realno i okrutno: izrečena i neizrečena muka bile su jednako "glasne", tišina se čula, a zapravo je "u svakoj sobi bila oluja", patnja tobože rogobatne udovice i njezinih kćeri u dobi od 20 do 39 godina, osuđenih na život unutar zidova, isijavala je žestokom strašću.

Ferenčina je redateljski progovorio ondje gdje se najviše šutjelo, čežnju za životom i tjelesnom ljubavlju na scenu je postavio gotovo opipljivo, strastveno, snažno emocionalno, istodobno nedvosmisleno pokazujući apsurdnost i ništavost svih pokušaja (pa i vlastitih, kod nekih kćeri!) da se život, misao i osjećaji mogu sputavanjem i represijom podrediti izmišljenim pravilima.



"Žene u crkvi ne smiju gledati muškarca, osim svećenika koji služi. Svrnuti pogled znači tražiti toplinu u hlačama", upozorava majka Bernarda Alba, koju ekspresivno tumači glumica Jasna Ančić, dok Anđela Ćurković Petković, glumačko otkriće ove predstave, u ulozi Poncije (Bernardine glavne sluškinje) zaneseno objašnjava djevojkama: "Muškarac napušta postelju 15 dana nakon svadbe i preseli se za stol, a onda se od stola preseli u krčmu. Ona koja se s tim ne pomiri trune plačući u zapećku."

Adelu, najmlađu kćerku koju vlastite nesputane strasti i gnjev dovode do samoubojstva, maestralno je utjelovila Tihana Lazović, čiji je bunt ujedno i opće mjesto djela s jasnom porukom o neuspjehu svake diktature i sadizma. Tjeskobu Martirije donijela je, prigušeno i od svih najsuptilnije, Žana Bumber, dok je tragediju najstarije sestre Angustije uvjerljivo i dojmljivo ostvarila Helena Kalinić.



Sanja Petrovski
je uz ulogu Bernardine majke Marie Josefe radila i koreografiju predstave, snažno potencirajući emocionalni naboj. Mia Zara Burčul kao Magdalena, osim glumačke, pokazala je i zavidne glasovne mogućnosti, a Lucija Matković u ulozi Amelije bila je decentna, zanesena, nasmijana, mlada – ukratko, utjelovljenje one nevinosti i mladosti koja tek nazire i samo naslućuje užas i patnju kakva iza ugla vreba i na nju. Objedinjene na sceni, ove će vas žene "prikovati" za sjedalicu u kazalištu.

LADA BURČUL
SNIMIO: LUKA GERLANC / CROPIX

Uloge


Majku ekspresivno tumači Jasna Ančić, Tihana Lazović je maestralna, Žana Bumber suptilna, Helena Kalinić uvjerljiva i dojmljiva, Sanja Petrovski emocionalna, Mia Zara Burčul zavidnih glasovnih mogućnosti, Lucija Matković decentna, a Anđela Ćurković Petković glumačko je otkriće predstave











Naslovnica Kultura