Kultura Kultura

‘Filumena Marturano’

Saša Pavček: Filumene su među nama

‘Filumena Marturano’
Komedija Eduarda de Filippa “Filumena Marturano”, u izvedbi Gledališča Koper i režiji Katje Pegan, gostovat će u HNK-u Split ovoga četvrtka u 19.30. Naslovnu ulogu tumači poznata slovenska kazališna i filmska glumica, prvakinja SNG Ljubljana Saša Pavček.
Predstava u Splitu, izvedena na čakavštini kao “Šjora File”, bila je jedna od najizvođenijih predstava u povijesti teatra. Kakva je slovenska izvedba, redateljski postupak i reakcije publike kod vas?
– Divno je čuti da je “Filumena” kod vas dobrodošla. U Sloveniji se nije izvodila od 1955., možda zbog izrazito mediteranskog duha, a možda i problem materinstva, ljubavi nije bio prioritet redatelja... Na sreću, i kod nas publika predivno reagira na predstavu, smije se i plače na izvedbama. Mislim da je sadašnje vrijeme pogodno za tu priču: svuda je previše nepravde i grube borbe za opstanak, previše je socijalnih problema, koji se odražavaju pogotovo na djeci i međusobnim odnosima u obitelji. Redateljica voli glazbu, humor i ljudsku toplinu, pa je tako i pristupila ovome tekstu.

Jeste li pronašli djelić Filumene i u sebi? Kako ste kreirali ulogu punu mediteranskog temperamenta?
– Svakako. Beskrajno volim tu ulogu, kao što i Filumena beskrajno voli svoju djecu i život i vjeruje u sudbinu. Ona je neka vrsta animalne ženke – žestoko voli i mrzi i ujedno čezne za ostvarenjem svoga životnog sna: želi živjeti s djecom i voljenim mužem poput prave obitelji, želi osigurati svojoj djeci sva društvena prava. Ona je nepismena, izišla je iz napuljskog podruma, iz obitelji bez ljubavi, prisiljena da se bavi prostitucijom i bori se na svoj način za ljudski dignitet i ljubav. I danas nisu rijetke takve situacije: ima mnogo žena koje su jako voljele, a bile su pogažene, ali se ne predaju, zadržavaju suze i bore se za svoja prava. Osobito ovu ulogu – a to i inače volim – tumačim gotovo intuitivno i jednostavno reagiram na situaciju od trena do trena.

Osim glumom, bavite se i književnim radom, pišete poeziju i drame?
– Taj moj rad je kampanjski, tako da ne mogu baš reći da se bavim pisanjem. Objavila sam knjigu “Na pozornici navečer” s tri dramska teksta i esejima o kazalištu. Drama “Čisto vrelo ljubavi” govori o autističnom dječaku, koji se na sceni ne pojavljuje, a potpuno mijenja život protagonista; bila je uprizorena u ljubljanskoj SNG Drami i u Prijedoru. Monokomedija “Ili jedan ili dva” – o gostioničaru mediteranskog temperamenta – doživjela je više od stotinu repriza i dobila je talijansku literarnu nagradu “Umberto Saba”. Jednočinka “Arija”, koja govori o terorizmu, bila je nagrađena kao radijska drama u Iranu, izvođena u Crnoj Gori i u Londonu.

Što se poezije tiče, knjiga “Obuci me u poljubac” moj je intimni stav o ljubavi, strasti, ludosti i iluziji, a prije nekoliko dana izišla je i moja ilustrirana priča za djecu o djevojčici koja plače zbog nepravde u svijetu, tako da od njezinih suza nastane jezero... Pišem nešto malo i o glumcima, a napisala sam i poetsku dramu o jednom neobičnom ljubavnom trokutu.

Što točno predajete studentima glume na ljubljanskoj Akademiji i kakve su nove generacije mladih glumaca u Sloveniji – jesu li talentirani, koji su im prioriteti u životu?
– Predajem tzv. umjetničku riječ, glumačku interpretaciju poezije i proze. Najviše radimo sa slovenskim klasicima. Mladi su talentirani, otvoreni, puni ideja i radosti koja proizlazi iz teatra, bore se u tim neoliberalnim vremenima za sebe, ali mislim da su svjesni i činjenice da je teatar zajedništvo. Egocentrizam ne dovodi do nove, moderne kreativnosti, a za kreativnost je, po mojem mišljenju, nužna i suradnja i empatija.

Jeste li zadovoljni stanjem u slovenskom teatru općenito, državnim izdvajanjima, zakonskim uredbama i brigom za kulturu?
– Slovenski je teatar na visokoj razini, mislim da bismo tu razinu trebali održati, ali mogli bismo raditi i bolje, uz više umjetničkog rizika, iskrenije, bez spekulacija. Kvaliteta teatra može se u trenu srušiti ako nismo svjesni kakvo značenje ima umjetnost za narod i pojedinca. Dobar teatar i dobar umjetnički rad ne nastaju preko noći. Bile su prije nas generacije predanih ljudi koji su željeli ostvariti nešto utopijski, izvanserijski, nešto što se ne može mjeriti samo novcem, zato mislim da je potrebno teatar i umjetnost pažljivo čuvati, jer je tu duh koji će nas podignuti iz tih brutalnih, surovih vremena. Zato treba u čitavom društvu – ne samo u politici i među glumcima – pameti, srca i poštenja.

jasmina parić



Naslovnica Kultura