Mišljenja Kultura

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Grad koji se užasava - knjige

Jučer, danas, malo sutra

Otprilike u ovo doba godine Hrvati se obično sjete da postoje knjige i da njima (knjigama, a ne Hrvatima) nije lako. Lampice se u pravilu pale tjedan-dva uoči službenog početka Interlibera, manifestacije koja se preuzetno naziva izdavačkim sajmom premda se radi tek o književnome outletu, velikom diskontnom dućanu čiji se jedini smisao iscrpljuje u činjenici da posjetitelji tamo mogu pronaći naslove po znatno povoljnijim cijenama od onih u redovitoj distribuciji.

Svi medijski odjeci Interlibera posljednjih godina neobično sliče nekrolozima: dišperani izvjestitelji suočavaju nas sa sumornim statistikama o padu broja objavljenih knjiga, još i većem sunovratu prodanih primjeraka, nakladnicima koji su na koljenima ili su već otišli na bubanj...

Tužni Interliber

I taman kada pomislimo da bi pisanje na ovim prostorima trebalo i knjigovodstveno otpisati, dogodi se pulska fešta Sa(n)jam knjige, koja evo već dvadesetu godinu zaredom uspijeva barem na desetak dana stvoriti iluziju kako su knjige, odnosno pisci kod nas još uvijek važni, u punoj snazi i nasušno potrebni.
No, čim se pogase svjetla u Domu hrvatskih branitelja, središnjoj festivalskoj pozornici, na libre se zaboravlja. Sve do sljedećega, naravno, još beznadnijeg izdanja Interlibera.

Tako stvari stoje kod nas s literaturom gledamo li na prilike sasvim načelno. Iz konkretne perspektive, recimo splitske, situacija je puno gora. Ovih dana novine su zabilježile gašenje još dviju knjižara u središtu grada.
Smrt prvoga dućana – godinama jedinoga mjesta u Splitu gdje ste mogli kupiti literaturu na stranim jezicima – vlasnici su eufemistički opisali kao selidbu asortimana u drugu knjižaru istoga lanca u jednom trgovačkom centru. No znamo li da se police sada već pokojne knjižare mjesecima nisu dopunjavale friškim izdanjima, to preseljenje treba shvatiti sasvim uvjetno.

Druga pak trgovina pred zatvaranjem bila je jedna od samo tri u cijelome gradu koja je nudila isključivo knjige, a ne i darovni program, papirnatu galanteriju, multimediju, suvenire...
Tako su splitski bibliofili, nakon desetak godina razmjernoga obilja, opet dovedeni u situaciju u kojoj su bili krajem devedesetih: intelektualnu znatiželju više ne mogu namiriti u vlastitome gradu, koji je, usput, drugi po veličini u Hrvatskoj, sveučilišni centar s 24.700 studenata, 14 fakulteta, jednom umjetničkom akademijom, tri sveučilišna studijska centra i jednim međusveučilišnim studijem.

U Trst po knjige

Cijeli je niz razloga zašto smo opisali puni krug i iznova došli u situaciju da po knjige moramo putovati kao onomad po rebatinke u Trst. Jedni se tiču loše napisanih zakona (naime, u većini uređenih zemalja izdavaštvo i knjižarstvo su strogo odijeljene profesije kojima se ne mogu baviti iste tvrtke, pa onda protežirati vlastite naslove na štetu neposrednih konkurenata), drugi izostanka bilo kakve državne strategije koja bi se ticala knjige, treći dubokoga pada kupovne moći, četvrti slabosti našeg obrazovnog sustava koji, očito, nimalo ne ohrabruje čitanje, peti...

Postoji, međutim, i jedan razlog koji je specifično splitski.
Turistički bum grada, kojemu sa zahvalnošću aplaudiramo, cijene je najma poslovnih prostora u gradskoj jezgri vinuo u stratosferu. Redovito plaćati stanarinu a baviti se knjigama, moguće je jedino ako osiromašeni uran pakirate u tvrdom uvezu. S druge strane, restorandžije o’ dva petka taj luksuz mogu si bez ikakvih problema priuštiti.

Toliko lako da lijep broj njih posezonsku polovicu godine svoje lokale drži zamandaljenima pretvarajući tako središte grada u pustinju.
Što se tu može, takvi su zakoni tržišta, rezignirano će odmahnuti rukom mnogi čitatelji.
No, valja ih podsjetiti kako baš svi atraktivni prostori u centru Splita nisu nečije privatno vlasništvo. Još uvijek ima dovoljno onih koji su gradska svojina i kojima bi valjalo raspolagati u interesu svih građana.

Svjetski raritet

A valjda nikome nije potrebno potanje obrazlagati kolika je važnost knjižara za svaku civiliziranu sredinu, osobito za grad koji se voli predstavljati kao rodno mjesto hrvatske književnosti.
Izostane li reakcija naših komunalnih poglavara, Split bi u doglednoj budućnosti mogao postati zacijelo jedinim gradom na svijetu koji ima rezidenciju za gostujuće strane pisce – što je, usput, sjajna stvar koju treba na svaki način bezrezervno podržati – a nema običnu trgovinu u kojoj ljudi mogu prelistati, pa onda i kupiti ovu ili onu knjigu bez da se sapliću o igračke, šarene bilježnice, kompjutorske igrice i zavičajne suvenire.

Ivica Ivanišević

Naslovnica Kultura