Kultura Kultura

“Glumci u Zagvozdu”

Vedran Mlikota: Tko dođe, ostane na Trgu glumaca

“Glumci u Zagvozdu”

Vedran Mlikota: Mislim da nitko tko je barem jednom došao u Zagvozd nije ostao ravnodušan

Pred nama su 16. kazališni susreti “Glumci u Zagvozdu”. Već u subotu na znamenitom Trgu glumaca počet će se okupljati hrvatska glumačka krema, da bi u idućih pedesetak dana, sve do 17. kolovoza, zajedno s estradnim zvijezdama, folklornim skupinama, klapama, puhačkim orkestrima, svojim nastupima i programima razgalili duše tisuća posjetitelja. Već je puno toga napisano o fenomenu kazališnih susreta u Zagvozdu.

Dušu susreta u Zagvozdu, čovjeka koji je sve to pokrenuo, osmislio, našli smo slobodnog desetak minuta, između dva snimanja. Riječ je, dakako, o Vedranu Mlikoti.

Petnaest je susreta iza tebe, tvojih vrijednih Zagvožđana. Okrenimo se malo unatrag...

− Moram priznati da je o našem festivalu u posljednjih 15 godina gotovo sve rečeno. Od hvalospjeva onih koji pretjeruju, do uspoređivanja sa seoskim dernecima, najčešće onih koji uopće nisu bili u Zagvozdu. Bilo je “sjajnih“ novinskih članaka, “dobronamjernih“ novinara koji su brojili janjce koji bi se pojeli i to stavljali u naslove, a podatak da je predstavu gledalo 2000 ljudi usput bi spomenuli negdje na dnu članka. Ali u današnjem novinarstvu to je, kao, normalno. A nije!

Bilo je lijepih, iskrenih i realnih osvrta o festivalu, o Zagvozdu i o ljudima koji tu žive: nema se tu reći ništa novoga. Svatko od nas koji godinama živimo s festivalom i radimo ga, svaku predstavu, svaki koncert, a i onaj slučajni prolaznik koji je jednom bio, najbolje znamo koliko nas je, ili nije, oplemenio ili razveselio i učinio boljim ljudima.

Mislim da nitko tko je barem jednom došao u Zagvozd nije ostao ravnodušan. Uvijek se osjećala velika energija; u nekim programima više, u nekima manje, ali uvijek je bilo energije. I uvijek, zaista uvijek pozitivne, i to se ne može ne primijetiti. Festival je do sada odradio veliku priču o Zagvozdu, o Zagvožđanima, o Imotskoj krajini, o gostoprimstvu, priču o glumcima, priču o ljubavi, ljudima koji daju, a ništa ne traže zauzvrat.

A nama ta gesta kao da danas u životu najviše nedostaje. A što će biti dalje s festivalom, nemojte pitati mene, jer ja to ne znam. Nisam znao ni prije 16 godina, kad sam došao do Boška Dedića, tadašnjeg načelnika općine, i rekao − hajdemo nešto napraviti u Zagvozdu. To što će biti s festivalom ne ovisi o jednom ili dva čovjeka, to ovisi o svima nama: o Zagvožđanima, glumcima, publici, i Juri i Mati i Stipi i Ivanu i Vedranu…

Čini se da su upravo tvoji sumještani iz Zagvozda srce i duša susreta?

− Da, uz ostale glumce i umjetnike, oni su baš duša i srce. Bez tih ljudi, i to ljudi s velikim Lj, kojim, začudo, počinje i riječ “ljubav”, nikada ne bi bilo festivala i nikada ne bismo uspjeli napravili ovo što jesmo do sada. Naravno, tu je i moja obitelj, roditelji, brat. Tu sve započinje i završava. U Zagvozdu će ti najviše dati onaj koji ima malo, a to je najvrjednije.

Uza sve probleme, neimaštinu i obaveze, ima nas još 15-20 entuzijasta okupljenih u udruzi, koja uz pomoć ostalih Zagvožđana vuče ovaj festival, evo, već 16 godina. Nije lako, ali je lakše nego prijašnjih godina.

Tehnički smo bolje opremljeni, ali svejedno treba odraditi petnaestak programa sa stotinjak umjetnika. Nikada neću zaboraviti kad smo jednom ugostili 109 ljudi, a u Zagvozdu ni motela ni hotela. Svi volontiraju, nitko ni kune ne dobije, ulazi na sve programe su besplatni. Po tome smo poznati. Dakle, ljudi su važni, kad si s njima, sve je lakše.

Zadovoljan ovogodišnjim programom?

− S obzirom na skromna sredstva, jako sam zadovoljan, čak prezadovoljan. Volio bih ja vidjeti u Zagvozdu i 2Chellos, i Lord of the Dance, i još mnoge umjetnike, ali otkud novac, otkuda milijuni!?
Nezaobilazno pitanje − financiranje susreta?

− To mi je najdraže pitanje, a što bi naši ljudi kazali − novac nije problem, jer ga nema. Nemamo mi puno novca. Osim Ministarstva kulture, koje nam daje 80 tisuća kuna, naša Općina Zagvozd daje koliko može, uz svesrdnu logistiku te nekoliko povremenih sponzora, i to je sve. Nemamo sigurnih prihoda pa uvijek prelijevamo iz šupljeg u prazno.

Najteža je borba s administracijom, Splitsko-dalmatinskom županijom i njihovim čelnicima, kojima i nakon 16 godina nije postalo jasno da je ovo ozbiljna ljetna kazališna manifestacija na koju dođe 20-30 tisuća ljudi i sve predstave gledaju besplatno.

Nama je ovo što je Sinju Alka

Dali su mi prije nekoliko godina i županijsku nagradu za promicanje kulture u županiji, a nakon toga i samo 20 tisuća kuna za festival. Doduše, za jubilarne desete susrete dobili smo 150 tisuća, ali svih ovih godina drže nas na lancu s 10, 20, 30 tisuća kuna. E, kad bi nam dali makar koliko i Ministarstvo, mogli bismo lakše disati... Neće li baš sveti Duje ovima novima prosvijetliti pamet pa da vide koliko su kazališni susreti u Zagvozdu važni za njihov narod.

I nakon svega, imaš li motiva, volje i snage za ovako zahtjevan projekt?

− Kao i svaki projekt, i naš je imao bolje i gore dane, uspone i padove, što je i logično. No, ne može uvijek biti sjajno. Često se zapitaš ima li to sve smisla, uhvati te malodušnost. No, kad se pribereš, odgovor je uvijek − ima smisla. I to je točan odgovor. Kad se jednog ljeta ne bismo okupili na Trgu glumaca, to bi puno nedostajalo i Zagvozdu i tisućama posjetitelja. Zagvozd je bez susreta glumaca kao Omiš bez festivala klapa, Split bez Splitskog ljeta ili Sinj bez svoje Alke. Ne pretjerujem, i dok bude tako, bit će dobro.

I za kraj, što izdvajaš iz ovogodišnjih 16. susreta?

− Uvijek volim izdvajati “Lado”, koji u mojem životu i u životu festivala uvijek zauzima posebno mjesto. Kad počne njihov program, vrijeme stane i kao da s njihovom glazbom i plesovima prelaziš u drugu dimenziju. Izdvojio bih božanski glas Đanija Stipaničeva, “Caballerose” s instrumentima napetima poput revolvera, pa klape, a posebno moje “Biokovske slavuje”, tri godine zaredom najbolju dječju klapu, zatim peterostruke prvake Hrvatske HPO Gradsku glazbu Imotski.

Ubit će me glumci, njih ne spominjem. Ipak, tri sjajne monodrame, tri sjajna glumca: Mate Gulin, stari Zagvožđanin Boris Svrtan i nenadmašni Rahan Rushaidat s predstavom “Ja tata“. Tu su još Doris Pinčić, Tarik Filipović i da ne nabrajam, sve samo vrhunsko hrvatsko. Eto, ulazimo u Europu, pa će danas-sutra doći i neki veliki europski projekt. Možda bismo mogli koristiti i neke europske fondove. Idemo dalje, “Glumci u Zagvozdu” ostaju, šesnaesti, sedamnaesti...

Nama nakon ovoga preostaje jedino pozvati sve one koji još nisu bili u Zagvozdu za vrijeme kazališnih susreta da dođu, vide i ostanu. Ovo “ostanu” nije imperativ, jer će, vjerujemo, i nakon završenog pljeska na Trgu glumaca jednostavno ostati želeći postati dio velike glumačke zagvoške obitelji.

TEKST I FOTO: BRACO ĆOSIĆ

Višnjić: Kad bi svi teatri na svijetu...

Prije nekoliko godina Zagvozd je za vrijeme susreta posjetio poznati hrvatski glumac Goran Višnjić. Nakon što je odgledao jednu predstavu, vidio ambijent, publiku, te poslije toga druženje njegovih kolega glumaca s publikom i gostoljubivim domaćinima, izrekao je možda najbolju ocjenu kazališnih susreta.

− Govorili su mi o ovom fenomenu, Vedran Mlikota pokušao mi je predočiti sve to što se događa u njegovu Zagvozdu. Sada kad sam na vlastite oči vidio srce ovoga fenomena, ponosan sam što sam izabrao ovaj poziv. Kad bi samo sva kazališta svijeta bila ovakva kao u Zagvozdu − rekao je tada Višnjić.


Naslovnica Kultura