Kultura Kultura

Imotski i Vrgorac u ratu za "Hasanaginicu"

Imoćani ove godine planiraju podići spomenik ‘Hasanaginici’, a vrgorački hotelijer Zvonimir Pervan u Kokoriću namjerava podići spomenike Hasanginici, Hasan-agi i Albertu Fortisu. Dovršavaju se i dvije nove knjige, a pragmatičniji pozivaju za zajednički s

Priča o pripadnosti “Hasanginice”, najpoznatije hrvatske lirske pjesme, nastavlja se i dalje skoro 250 godina nakon njezina zapisivanja. Prema nekima, mjesto njezina zbivanja je Imotski, po drugima Vrgorac, po trećima Zadvarje, po četvrtima Zagvozd, kako tvrdi npr. autor članka na Wikipediji.

edni gledaju mjesto rođenja, drugi gdje je službovao Hasan-aga Arapović, treći gdje je živio on ili Hasanaginica, četvrti tipuju na mjesto pokopa...

Grob na Modrom jezeru

Spor koji traje koliko i borbe za prestiž naših mjesta nedavno je raspirila imotska Turistička zajednica najavom da će podići spomenik “Hasanginici” pokraj njezina posljednjeg počivališta koje je, prema službenoj web-stranici njihove Turističke zajednice, “na jugozapadnim obroncima Modrog jezera”.

“‘Hasanaginicu’ je spjevao neznani imotski pjesnik, te je nakon Biblije prevedena na najviše svjetskih jezika”, pišu dalje imotski turistički radnici koji upravo rade na podizanju spomenika.

“Mi ne ulazimo u to odakle je Hasanaginica, mi podižemo spomenik pjesmi. Svako mjesto ima svoje povjesničare koji su našli da je Hasanaginica baš odatle. Jedino je sigurno da pjesma govori o Imotskome, koji se triput spominje u pjesmi. U 2010. ishodili smo dopuštenje Hrvatskih šuma i Ministarstva kulture za postavljanje spomenika, napravili idejno rješenje i troškovnik, te osigurali novac za zaštitnu ogradu na litici. Ovisno o novcu, tijekom 2011. trebali bismo dovršiti spomenik. Planiramo poslati zahtjeve u 15 zemalja na čije je jezike pjesma prevedena, da uklešu prijevode na svojim jezicima na materijalima koje bismo im mi propisali, da nas i to poveže”, kaže predsjednik TZ-a Imotski Luka Kolovrat.

Vrgoračko povijesno ‘Ne’

S njegovom se logikom, međutim, ne slažu Vrgorčani. “U Vrgorcu je neugodno odjeknula kritika imotske Turističke zajednice da neovlašteno svojatamo ‘Hasanaginicu’.

Hotelijer Zvonimir Pervan pozivao se na povijesne izvore da je ‘Hasanaginica’ zapisana u Kokoriću. I to je istina i bit priče.

Na toj priči gradio se vrgorački turistički brand, a TZ Imotski sada ulazi u to”, nezadovoljan je voditelj vrgoračkoga Gradskoga kulturnog središta Željko Primorac, koji je i polemizirao s Imoćanima.

pomenuti hotelijer Pervan, ujedno i vlasnik etnosela Kokorić, još je odrješitiji prema imotskim tvrdnjama:

“Neka Imoćani podignu spomenik od šest metara, što se mene tiče, neka podignu spomenik i imotskome kadiji. Mi ćemo, uz pomoć učenika klesarske škole iz Širokoga Brijega, u etnoselu Kokoriću podići tri spomenika: Hasan-agi, Hasanaginici i Albertu Fortisu. Mi smo napisali knjigu o Hasan-agi, a Davor Jelavić i ja radimo još jednu knjigu s dokumentacijom o tome da je Hasan-aga živio u Vrgorcu. Ni Mijo Milas ni Imotski neće više iskrivljavati vrgoračku povijest”, borben je vrgorački hotelijer.

Svi putevi vode u Zagvozd

Spomenuti umirovljeni psihijatar i povjesničar amater dr. Mijo Milas, zagovaratelj teze o Hasanaginičinu grobu pokraj jezera i autor ideje o spomeniku na 15 stranih jezika, podsjeća na to da je knjigu “Hasanaginičin zavičaj” napisao 1981. godine, a za mjesec i pol će, kaže, izići drugo izdanje.

On osporava tezu da je u Kokoriću muškarac kazivao pjesmu, jer je riječ o ženskoj pjesmi koju je na licu mjesta spjevala žena, a i inače spada u pjesme koje su isključivo kazivale žene. Objašnjavajući teze o grobu pokraj Modrog jezera, Milas kaže da je Hasanaginicu njezin budući muž, imotski kadija, logično nosio u Imotski.

“A ljudi su se ukapali na mjestu pokraj jezera. Svatko tko voli tu baladu, može je svojatati i smještati u svoj kraj. Ali, što se tiče činjenica, to je Imotski”, kaže dr. Milas, dodavši da je prema predaji Hasan-aga iz Zagvozda.

“Istraživao sam i u Slivnu postoje četiri lokaliteta Arapovac, a po predaji, to su posjedi Hasan-age Arapovića, a u dokumentu iz 1762. godine tamo je zabilježeno prezime Arap, Arapović. U zadarskom arhivu postoji zemljišni dokument o sedam kamenih zgrada pokraj bunara, koje nisu sačuvane, ali može se vidjeti temelj širine 17, a dužine 20 metara. Zagvozd je tada bio važno čvorište”, zaključio je priču dr. Milas.

Zadvarje voli činjenice Međutim, Zagvozd, iznimno otvoren za glumce, ne poduzima puno u pitanju Hasanaginice. U Općini kažu da zbog ove priče telefoni zvone znatno češće nego inače.

“Mi nemamo turističku zajednicu pa se time ne bavimo. Čuli smo da je to na našem području. Što se tiče inicijativa Imotskog i Vrgorca, smatramo da bi bilo dobro da se cijelo ovo područje uredi”, rekli su nam iz Općine Zagvozd, blago uronjene u sivu recesijsku svakodnevicu. U priču se uključila i Općina Zadvarje na čijoj web-stranici piše:

“U ožujku 1669. godine, u borbi sa Makaranima ispod kule Poletnice poginuo je zadvarski dizdar (zapovjednik tvrđave) Hasan-aga-Arapović, muž opjevane Hasanaginice.”

Jedino Općina Klis, koliko smo vidjeli, ne ističe da je Hasanaginica rodom s njihova područja. Oni, očito, imaju obilje svoje uskočke povijesti i svakodnevnih problema.


Zvonimir Pervan: Protiv imotskih podvala dižem tri spomenika

Struka kaže - Zagvozd

Zbunjeni tolikim različitim posezanjima, obratili smo se za pravorijek profesoru usmene književnosti sa splitskoga Filozofskoga fakulteta. On je kazao da je Hasan-aga Arapović povijesna ličnost, rođen u Mostaru 1612., a poginuo je u Poletnici pokraj Zadvarja 16. ožujka 1669.

“Hasan-aga bio je zadvarski dizdar. Jedni pripovijedaju da je boravio u kuli (od koje se i danas vide zidine) ispod Drljića, kod Napoleonove ceste, u turskom klancu, na Rudinama. Prema tradiciji, tu se nalaze i bunari na koje je Asanaginica Fatima Arapović (djevojački Pintorović, Klis, 1620. ili 1621. – Zagvozd, 1646. ili 1647.) odlazila. Bunari na Trnovi, a još više oni u Lupoglavu, urušeni su i zarasli. Drugi pripovijedaju da je boravio na Manastirinama, koje je aga nakon odlaska fratara obnovio i načinio sebi dvore. Spomenuti su bunari od Manastirina udaljeni petnaestak minuta hoda. Manastirine se i danas tako zovu, a nalaze se stotinjak metara iznad sjedišta općine Zagvozd. Svi ti lokaliteti pripadaju Zagvozdu”, eksplicitan je dr. Dragić, koji se temeljito pripremio prije odgovora na pitanje za “Slobodnu”.

On ističe da zadnja četiri stiha govore da je izdahnula od žalosti gledajući svoju sirotu djecu. “Dakle, smrt je nastupila u dvorima Hasan-age i malo je vjerojatno da su je mrtvu nosili ukopati negdje drugdje. Hasanaginičin grob najvjerojatnije se nalazi u blizini ruševina kule, pokraj spomenutih bunara na području Zagvozda.

Prema Anti Ujeviću i prema imotskoj tradiciji, Hasanaginičin grob nalazi se na južnim obroncima Modroga jezera. Tu tezu prihvatio je dr. Mijo Milas”, zaključio je profesor, dodavši da je Hasan-aga poginuo braneći kulu Poletnicu, koju su Turci izgradili u 16. stoljeću.

Ubio ga je Tadija Kulušić (Kulišić), a grob mu je u Carevićima, povrh kuća. Što se tiče Vrgorca, dr. Dragić je dodao da se tamo ispod Dizdarevićeve kule nalaze dvije stare čatrnje Dizdarevac i Muminovac.

“Po živoj tradiciji, na potonjoj se napojio konj na kojemu je jašila Asanaginica kad je prolazila sa svatovima preko Vrgorca za Imotski. Tako je Muminovac dobio ime prema momku, Muminu, koji je Asanaginicu pratio na putu do imotskog kadije”, zaključio je profesor znanstveni dio priče, koji bi svakako trebao biti platforma i za povjesničare lokalnih sredina u njihovim teorijama.

Zabiokovlje za istim stolom

A da i u lokalnim sredinama ima ljudi koji gledaju šire od granica svoje općine ili grada, pokazuje i stav čelnika turističkih zajednica Vrgorca i Imotskoga. Tako direktorica vrgoračkoga TZ-a Kornelija Bajalo kaže da je za nju mjesto Hasanaginice cijeli prostor od Ljubuškoga, preko Vrgorca i Imotskoga pa sve do Klisa.

“To je povijesno-kulturni teritorij i treba raditi na izradi projekata za cijeli kraj”, a s njom se slaže i čelnik vrgoračkoga kulturnog središta Željko Primorac.

Imotski turistički čelnik Luka Kolovrat na to gleda jednako široko:

“Smatram da priča o Hasanaginici može vezati sve uključene u nju: i Imotski, i Vrgorac, i Zadvarje, i Zagvozd i Župu. Može se napraviti cijela tura putovima Hasanaginice. HTZ je raspisao natječaj za novi turistički proizvod i predložili bismo upravo to. Inače, TZ Vrgorca i Imotskoga u jako su dobrim odnosima, u okviru koordinacije Dalmatinske zagore”, kaže Kolovrat.

Uz navedeno slaganje Općine Zagvozd, kojoj ne bi loše došlo i malo vlastite inicijative, slično razmišlja i načelnik općine Zadvarje Branko Krnić, koji je podsjetio na to da se pouzdano zna da je Hasanaga Arapović 20 godina stolovao u zadvarskoj kuli.

“Uz financiranje nas i Ministarstva kulture, mi tvrđavu uređujemo i dosta dobro napredujemo. Ovoga ljeta ona će primiti prve posjetitelje. U fazi smo osnivanja turističke zajednice, a za svaku suradnju s općinama uz koje se veže priča o Hasanagi potpuno smo otvoreni”, kazao je zadvarski načelnik.

Čini se da je i ova međumjesna polemika donijela nešto dobro, kao što je početak izgradnje i obnove spomenika, a pišu se i nove knjige koje će valjda dobiti i stručne recenzente. Valjda će se naći vremena da svi zajedno konstruktivno sjednu i za stol, da se urede zapušteni lokaliteti i Hasanaginičina staza koja bi povezala cijeli nekadašnji prostor. Time bi njezina velika ljudska žrtva dobila barem povijesnu satisfakciju, a Zabiokovlje značajan adut za svoj kulturni i gospodarski razvoj.

siniša kekez, foto: cropix

‘Zavjera’ imotskog arhivara

Posebno je zanimljiva emotivna Pervanova priča kako ga je 2003. godine stanoviti gospodin Ražov nazvao iz zadarskoga Državnog arhiva i kazao mu kako je našao kapitalni dokument: kartu kretanja Hasanaginičine svadbene povorke koja bi Pervanu bila ključni dokaz odakle je Hasanaginica. Pervan je s pokojnim stricem odmah sjeo u auto, no kad je došao do Zadra, arhivar je kazao da je dokument izgubio! No, kad je Pervan, kaže, doznao da je Ražov imotski zet, nestanak prevažnog dokumenta bio mu je puno jasniji.


Dr. Pavao Pavličić: Čemu prijepor

“Teško je to presuditi. Islamska tradicija polaže pravo na Hasanginicu. Čudno je da se o tome vodi prijepor. To bi trebalo svakome biti dobro. Postoji opsežna literatura od 1974. godine o tome, kad se obilježavala 200. obljetnica Fortisova djela. Imotski kadija spominje se u pjesmi, to je sigurno. Ne smije se zaboraviti da tu nije riječ o stvarnosti, nego o umjetničkom djelu”, kazao je profesor.


Bešker: Žensko pismo

Inoslav Bešker u svojem zanimljivom znanstvenom članku u časopisu “Književna republika” analizira leksik, te raspravlja o tome pripada li pjesma narodnoj ili pojedinačnoj, je li autor muškarac ili žena, Hrvat ili Bošnjak. Bešker dolazi do zaključka da nije riječ o narodnoj pjesmi, da je riječ o ženskom pismu te je smješta u muslimansku tradiciju, a do nje Fortis nije

‘Jadni Asan-aga’

Dr. Dragić napomenuo je da je Hasan-aga u borbama s kršćanima na Biokovu 1646. godine teško ranjen. U makarskom se samostanu među turskim spisima čuva propusnica u kojoj stoji da se fra Luka šalje “u poslovima jadnoga i sažaljenja vrijednog Asan-age”. Prema tome i prema tradiciji, Hasan-aga je bio ranjen, a ležao je na Bijakovskom uzvišenju, nasuprot Rudinama. Fra Luka ga je izliječio.



Naslovnica Kultura