stdClass Object
(
[id] => 273671
[title] => Andro Krstulović Opara: Europljani i Hrvati opet vole Meštrovića
[alias] => andro-krstulovic-opara-europljani-i-hrvati-opet-vole-mestrovica
[catid] => 256
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] => Na vrhuncu karijere, s mjesta ravnatelja Muzeja Ivana Meštrovića povukao se splitski povjesničar umjetnosti Andro Krstulović Opara (47) i radno mjesto na Mejama zamijenio Pantovčakom, kao savjetnik za društvene djelatnosti predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Javnost ga percipira kao osobu koja je Hrvatskoj “vratila” Meštrovića i osovila ga u Europi kroz niz projekata koje je uporno gurao i u svakom požnjeo uspjeh. Kad je postao ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, sreli smo se u Otavicama, nosio je nekakve pitare cvića na Meštrov grob, i to mu je bio prvi intervju na novoj funkciji. Govorio je o megaplanovima koji su izgledali nemogući, spuštali smo ga: “Ma daaaj, Andro, ne luduj, ko se još sića Meštrovića...”
Ipak, sve je te planove ostvario – i koji više – pa je red da ga na isti način ispratimo. A s ravnateljstvom nad Meštrovom baštinom oprostio se u velikom stilu – organiziranjem izložbe Augustea Rodina, velikana svjetskoga kiparstva i Meštrovićeva uzora, u Zagrebu i Splitu.
Je li se Split već bio zasitio Meštrovića?
– Nije se zasitio, nego ga je bio zaboravio.
Zašto?
– Jer je Splićane vrlo teško impresionirati, ne priznajemo veličine i takvi smo svit, uglavnom injoranti. Gorana Ivaniševića smo, kad je bio drugi na svitu, komentirali: “Neš ti njega...” A Toniju Kukoču i Dinu Rađi, kao trostrukim prvacima Europe, govorili: “Ma znan ja njih, išli smo u školu, tuka san in čvenge...” Nitko nije prorok u svome kraju, to je bio slučaj s Meštrovićem i Splitom.
Tuđman je shvatio
Tijekom zadnjih pedesetak godina događale su se neke ružne stvari s njegovom ostavštinom?
– Istina, dvadeset i pet godina je prošlo otkad je Sabor, na traženje predsjednika Franje Tuđmana, donio Zakon o Fundaciji Ivana Meštrovića, jer je predsjednik Tuđman shvatio da je Hrvatskoj potreban atribut kojim će se na europskoj kulturnoj pozornici prikazati kao zemlja s baštinom. I upravo je Meštrović bio njegov izbor. Otada pa do mojeg dolaska, izmijenilo se puno ravnatelja, vladao je veliki propuh na tome mjestu zbog poteškoća u upravljanju sustavom.
Ali sveti Jeronim Dalmatinac pred veleposlanstvom u Washingtonu nije obnovljen?
– Bivša veleposlanica, a sadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastojala je obnoviti taj spomenik koji nas reprezentira u SAD-u, međutim, koliko mi je poznato, bile su neke prepreke u dovođenju restauratora iz Hrvatske. I dalje držim kako se Sv. Jere može obnoviti uz nevelika sredstva, trebalo bi platiti put restauratorima i riješiti im radne dozvole.
Nabrojili smo puno toga, je li posao s Meštrovićevim povratkom u kulturnu arenu gotov?
– Ni blizu, podigli smo ljestvicu visoko i pred ekipom koju ostavljam još je puno posla.
Lako se prilagođavam
Tko je osoba koja će vas naslijediti?
– Za sada je v.d. ravnatelja Sandra Grčić-Budimir, iskusna pravnica i moja dugogodišnja desna ruka koja je obavila golem dio posla na svim ovim programima i projektima, a posebno me kvalitetno pratila u opsežnim i kompliciranim pravnim poslovima.
Zar ne bi trebala ravnateljica biti iz redova kunsthistoričara?
– Ne nužno. Posao ravnatelja Muzeja Ivana Meštrovića, ustanove koja se uvelike razlikuje od ostalih muzeja – pa stoga i ima svoj lex specialis – ponajmanje je vezan uz struku povjesničara umjetnosti. Upravljanje sustavima, kulturni menadžment, krizno upravljanje, vođenje pregovora i malo diplomacije, pravni aspekti, znanje i praksa u vođenju investicija održavanja dotrajalih objekata, vještine su koje su potrebnije od znanja povijesti umjetnosti.
Kako ste uspjeli preživjeti smjenu vlasti na državnoj razini; vi iz HDZ-a, ministrica iz HNS-a, čini se nevjerojatno za naše običaje?
– Na dva natječaja nije bilo kontrakandidata. Pretpostavljam da su kolege dobro bili upoznati s čime bi se suočavali na poslu, a što sam, čini se, uspješno pregrmio. A vidjeli ste i sami da u mojemu poslu ništa nije bilo obojeno bilo kakvom stranačkom politikom. Obavljao sam svim srcem, znanjem i upornošću svoj posao, čini se dobro, izgleda da zbog toga nije bilo razloga za dovođenje drugih ljudi. Ponekad sam, doduše, radi ostvarenja zacrtanih ciljeva, “nogon rumbava zatvorena vrata”, i nije bilo lako, no to ni meni ni ustanovi nije škodilo, dapače. Sada kad je kuća dobro posložena i, kako i sami kažete, Na vrhuncu svojih poslovnih uspjeha, sigurno je da će biti interesa za mjesto ravnatelja.
Lako mijenjate poslove?
– Lako se prilagođavam. Promijenio sam ih sedam: bio sam saborski zastupnik u prvom sazivu, šef kabineta u Ministarstvu znanosti, diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova, konzul u Milanu, zatim u Ministarstvu vodio desk za Italiju i Svetu Stolicu, konzervator u splitskom Konzervatorskom odjelu, ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, sada sam savjetnik predsjednice...
U Ministarstvo vanjskih poslova primljeni ste s Kolindom Grabar-Kitarović i Zoranom Milanovićem. Vi ste generacija?
– Došao sam nekoliko mjeseci prije njega. To je bilo početkom 1993. godine. Poslije su došli još Andrej Plenković i Goran Jandroković. Bili smo mlada ekipa složna u izgradnji hrvatske diplomacije, druge hrvatske bojišnice...
A sada? Mislim na Milanovića kad se sretnete?
– Srdačni smo, no rijetko se susrećemo. Baš mu se i ne dolazi na Pantovčak, izgleda...
Kako ste odlučili otići na samom vrhuncu posla s Meštrovićem?
– Poziv predsjednice Republike se ne odbija. Ovaj posao smatram časnom dužnošću služenja domovini, što nadilazi pokoru kroz koju prolazim. Nije bilo jednostavno otići i oprostiti se od sjajne ekipe s Meja, zagrebačkoga Gornjeg grada i Otavica. U glavi se još nisam sasvim saživio, jer sam do prije nekoliko dana s tim divnim ljudima radio na organizaciji Rodinovih izložbi....
Najbolji posao na svitu
Novi posao?
– Radi se tuta-forca od jutra do sutra. Kako sam odvojen od obitelji, muka mi je samome doma, pa dolazim prvi i odlazim među zadnjima, a sektor koji pokrivam je ogroman, obuhvaća područja od kulture i sporta, preko odnosa s vjerskim zajednicama, socijale, manjina, radnog prava, do znanosti... Da nije trebalo otići iz Splita i napustiti suradnike iz Muzeja Ivana Meštrovića, rekao bih da je biti savjetnik predsjednice države najbolji posao na svitu.
Mislim da ipak ima jedan još bolji!
– E?
Gradonačelnik Splita! U medijima se spominjete kao budući kandidat?
– Maaa... Tek sam počeo s novim poslom savjetnika predsjednice, nemojte sad o tome... Ne bih komentirao.
Komentirajte nam onda splitsku kulturnu strategiju!
– Volio bih dobiti pet natuknica na komadu karte da stvorim jasnu sliku kako je to zamišljena kulturna politika grada. Znate, kada upravljate nekim sustavom, morate postaviti jasne ciljeve. Najviše njih pet-šest. Sve ostalo nadilazi mogućnosti realizacije u mandatnome razdoblju. Sve više od toga je popis želja, a ako je uz to još i bez jasnog zajedničkog nazivnika i cilja, onda se taj dokument zbilja ne da ozbiljno komentirati.
A Dokad će predsjednica dizati buru u hrvatskoj javnosti?
- Buru?! Rekao bih da ona radi vrlo dinamično i odlučno, i tako će biti do kraja njezina mandata, ovoga i sljedećega.
Ne pristaje biti fikus?
- Zar to nije očito? Tek je počela, a čini se da je na dužnosti jako dugo. Mnogi će se morati naviknuti na drukčiji način upravljanja i vođenja politike, a, ponavljam, tek je počela...
Javnost ga percipira kao osobu koja je Hrvatskoj “vratila” Meštrovića i osovila ga u Europi kroz niz projekata koje je uporno gurao i u svakom požnjeo uspjeh. Kad je postao ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, sreli smo se u Otavicama, nosio je nekakve pitare cvića na Meštrov grob, i to mu je bio prvi intervju na novoj funkciji. Govorio je o megaplanovima koji su izgledali nemogući, spuštali smo ga: “Ma daaaj, Andro, ne luduj, ko se još sića Meštrovića...”
Ipak, sve je te planove ostvario – i koji više – pa je red da ga na isti način ispratimo. A s ravnateljstvom nad Meštrovom baštinom oprostio se u velikom stilu – organiziranjem izložbe Augustea Rodina, velikana svjetskoga kiparstva i Meštrovićeva uzora, u Zagrebu i Splitu.
Je li se Split već bio zasitio Meštrovića?
– Nije se zasitio, nego ga je bio zaboravio.
Zašto?
– Jer je Splićane vrlo teško impresionirati, ne priznajemo veličine i takvi smo svit, uglavnom injoranti. Gorana Ivaniševića smo, kad je bio drugi na svitu, komentirali: “Neš ti njega...” A Toniju Kukoču i Dinu Rađi, kao trostrukim prvacima Europe, govorili: “Ma znan ja njih, išli smo u školu, tuka san in čvenge...” Nitko nije prorok u svome kraju, to je bio slučaj s Meštrovićem i Splitom.
Tuđman je shvatio
Tijekom zadnjih pedesetak godina događale su se neke ružne stvari s njegovom ostavštinom?
– Istina, dvadeset i pet godina je prošlo otkad je Sabor, na traženje predsjednika Franje Tuđmana, donio Zakon o Fundaciji Ivana Meštrovića, jer je predsjednik Tuđman shvatio da je Hrvatskoj potreban atribut kojim će se na europskoj kulturnoj pozornici prikazati kao zemlja s baštinom. I upravo je Meštrović bio njegov izbor. Otada pa do mojeg dolaska, izmijenilo se puno ravnatelja, vladao je veliki propuh na tome mjestu zbog poteškoća u upravljanju sustavom.
Ali sveti Jeronim Dalmatinac pred veleposlanstvom u Washingtonu nije obnovljen?
– Bivša veleposlanica, a sadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastojala je obnoviti taj spomenik koji nas reprezentira u SAD-u, međutim, koliko mi je poznato, bile su neke prepreke u dovođenju restauratora iz Hrvatske. I dalje držim kako se Sv. Jere može obnoviti uz nevelika sredstva, trebalo bi platiti put restauratorima i riješiti im radne dozvole.
Nabrojili smo puno toga, je li posao s Meštrovićevim povratkom u kulturnu arenu gotov?
– Ni blizu, podigli smo ljestvicu visoko i pred ekipom koju ostavljam još je puno posla.
Lako se prilagođavam
Tko je osoba koja će vas naslijediti?
– Za sada je v.d. ravnatelja Sandra Grčić-Budimir, iskusna pravnica i moja dugogodišnja desna ruka koja je obavila golem dio posla na svim ovim programima i projektima, a posebno me kvalitetno pratila u opsežnim i kompliciranim pravnim poslovima.
Zar ne bi trebala ravnateljica biti iz redova kunsthistoričara?
– Ne nužno. Posao ravnatelja Muzeja Ivana Meštrovića, ustanove koja se uvelike razlikuje od ostalih muzeja – pa stoga i ima svoj lex specialis – ponajmanje je vezan uz struku povjesničara umjetnosti. Upravljanje sustavima, kulturni menadžment, krizno upravljanje, vođenje pregovora i malo diplomacije, pravni aspekti, znanje i praksa u vođenju investicija održavanja dotrajalih objekata, vještine su koje su potrebnije od znanja povijesti umjetnosti.
Kako ste uspjeli preživjeti smjenu vlasti na državnoj razini; vi iz HDZ-a, ministrica iz HNS-a, čini se nevjerojatno za naše običaje?
– Na dva natječaja nije bilo kontrakandidata. Pretpostavljam da su kolege dobro bili upoznati s čime bi se suočavali na poslu, a što sam, čini se, uspješno pregrmio. A vidjeli ste i sami da u mojemu poslu ništa nije bilo obojeno bilo kakvom stranačkom politikom. Obavljao sam svim srcem, znanjem i upornošću svoj posao, čini se dobro, izgleda da zbog toga nije bilo razloga za dovođenje drugih ljudi. Ponekad sam, doduše, radi ostvarenja zacrtanih ciljeva, “nogon rumbava zatvorena vrata”, i nije bilo lako, no to ni meni ni ustanovi nije škodilo, dapače. Sada kad je kuća dobro posložena i, kako i sami kažete, Na vrhuncu svojih poslovnih uspjeha, sigurno je da će biti interesa za mjesto ravnatelja.
Lako mijenjate poslove?
– Lako se prilagođavam. Promijenio sam ih sedam: bio sam saborski zastupnik u prvom sazivu, šef kabineta u Ministarstvu znanosti, diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova, konzul u Milanu, zatim u Ministarstvu vodio desk za Italiju i Svetu Stolicu, konzervator u splitskom Konzervatorskom odjelu, ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, sada sam savjetnik predsjednice...
U Ministarstvo vanjskih poslova primljeni ste s Kolindom Grabar-Kitarović i Zoranom Milanovićem. Vi ste generacija?
– Došao sam nekoliko mjeseci prije njega. To je bilo početkom 1993. godine. Poslije su došli još Andrej Plenković i Goran Jandroković. Bili smo mlada ekipa složna u izgradnji hrvatske diplomacije, druge hrvatske bojišnice...
A sada? Mislim na Milanovića kad se sretnete?
– Srdačni smo, no rijetko se susrećemo. Baš mu se i ne dolazi na Pantovčak, izgleda...
Kako ste odlučili otići na samom vrhuncu posla s Meštrovićem?
– Poziv predsjednice Republike se ne odbija. Ovaj posao smatram časnom dužnošću služenja domovini, što nadilazi pokoru kroz koju prolazim. Nije bilo jednostavno otići i oprostiti se od sjajne ekipe s Meja, zagrebačkoga Gornjeg grada i Otavica. U glavi se još nisam sasvim saživio, jer sam do prije nekoliko dana s tim divnim ljudima radio na organizaciji Rodinovih izložbi....
Najbolji posao na svitu
Novi posao?
– Radi se tuta-forca od jutra do sutra. Kako sam odvojen od obitelji, muka mi je samome doma, pa dolazim prvi i odlazim među zadnjima, a sektor koji pokrivam je ogroman, obuhvaća područja od kulture i sporta, preko odnosa s vjerskim zajednicama, socijale, manjina, radnog prava, do znanosti... Da nije trebalo otići iz Splita i napustiti suradnike iz Muzeja Ivana Meštrovića, rekao bih da je biti savjetnik predsjednice države najbolji posao na svitu.
Mislim da ipak ima jedan još bolji!
– E?
Gradonačelnik Splita! U medijima se spominjete kao budući kandidat?
– Maaa... Tek sam počeo s novim poslom savjetnika predsjednice, nemojte sad o tome... Ne bih komentirao.
Komentirajte nam onda splitsku kulturnu strategiju!
– Volio bih dobiti pet natuknica na komadu karte da stvorim jasnu sliku kako je to zamišljena kulturna politika grada. Znate, kada upravljate nekim sustavom, morate postaviti jasne ciljeve. Najviše njih pet-šest. Sve ostalo nadilazi mogućnosti realizacije u mandatnome razdoblju. Sve više od toga je popis želja, a ako je uz to još i bez jasnog zajedničkog nazivnika i cilja, onda se taj dokument zbilja ne da ozbiljno komentirati.
A Dokad će predsjednica dizati buru u hrvatskoj javnosti?
- Buru?! Rekao bih da ona radi vrlo dinamično i odlučno, i tako će biti do kraja njezina mandata, ovoga i sljedećega.
Ne pristaje biti fikus?
- Zar to nije očito? Tek je počela, a čini se da je na dužnosti jako dugo. Mnogi će se morati naviknuti na drukčiji način upravljanja i vođenja politike, a, ponavljam, tek je počela...
Na vrhuncu karijere, s mjesta ravnatelja Muzeja Ivana Meštrovića povukao se splitski povjesničar umjetnosti Andro Krstulović Opara (47) i radno mjesto na Mejama zamijenio Pantovčakom, kao savjetnik za društvene djelatnosti predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Javnost ga percipira kao osobu koja je Hrvatskoj “vratila” Meštrovića i osovila ga u Europi kroz niz projekata koje je uporno gurao i u svakom požnjeo uspjeh. Kad je postao ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, sreli smo se u Otavicama, nosio je nekakve pitare cvića na Meštrov grob, i to mu je bio prvi intervju na novoj funkciji. Govorio je o megaplanovima koji su izgledali nemogući, spuštali smo ga: “Ma daaaj, Andro, ne luduj, ko se još sića Meštrovića...”
Ipak, sve je te planove ostvario – i koji više –...
