Akademik Cambj predstavio nove spoznaje o Dioklecijanovu životu

stdClass Object ( [id] => 427333 [title] => Akademik Cambj predstavio nove spoznaje o Dioklecijanovu životu [alias] => akademik-cambj-predstavio-nove-spoznaje-o-dioklecijanovu-zivotu [catid] => 256 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Splitski akademik i doktor znanosti Nenad Cambj je, neposredno nakon svečanog otvorenja Knjige Mediterana, predstavio svoje novo djelo „Dioklecijan, Vir prudens, moratus callide et subtilis ili Inventor omnium malorum. Povijesne kontroverze i današnje dileme" a o njemu su tom prigodom govorili i recenzenti, Miroslav Glavičić iRobert Matijašić. Radi se o dvojezičnoj knjizi u izdanju Književnog kruga i Filozofskog fakulteta u Splitu, a tekst je na engleski preveo Graham McMaster.

Akademik Cambj je autor 40 monografija i radova o caru Dioklecijanu, na hrvatski je preveo većinu povijesne građe o njemu, pa iLaktancijevo djelo "O smrtima progonitelja" iz kojeg je uglavnom i stvorena slika o rimskom vladaru kao mrzitelju kršćana. Kao neprijeporni autoritet u ovom području, dr. Cambj nastavlja rasvjetljavati životne okolnosti vezane za rimskog imperatora koji se povukao s vlasti te posljednjih deset godina proveo živeći u svojoj Palači u Splitu.

Što je u fokusu vašeg proučavanja u ovom djelu?

- Ovo je knjiga o Dioklecijanovu osobnom, političkom pa i religioznom profilu. Druga knjiga, već je napisana, a trebala bi izaći sljedeće godine, za koju mi slijedi mukotrpno sakupljanje fotografija, bavit će se njegovim portretom, izgledom. Mene Dioklecijan u prvom redu zanima kao osoba, zanima me i kako je izgledao. Za nevolju, u njegovo doba dolazi do jedne prekretnice u umjetnosti, gubi se portretiranje čovjeka kakav jest, već se izrađuje onako kakav bi on bio idealno zamišljen.

Stoga je iz postojeće likovne građe teško izvući njegovu pravu fizionomiju. No, ipak postoje neki njegovi likovi, otisci na novcu, posebice iz kovnica Kizika pokraj Istanbula i Antiohije, gdje se javlja fizionomija koja bi mogla biti njegova. Imao sam namjeru napisati još jednu knjigu o Dioklecijanu i Palači, ne o detaljima arhitekture nego o njegovu odnosu prema Palači, što je htio s njom i koliko je utjecao na gradnju. Iskreno govoreći, ne vjerujem da ću je stići dovršiti.

Zanimljivi su argumenti kojima dočaravate povijesne okolnosti, ali i Dioklecijanov osobni udio u progonu kršćana, odnosno da je istina o njemu povezana s tim tko je autor teksta.

- Da, moja knjiga istražuje njegovo podrijetlo, vojni uspon, upravni i psihološki profil, sudbinu njegove obitelji, kronologiju, religiju Starog Rima i njegove osobne preferencije, progone kršćana općenito i u Dalmaciji. Rim je bio pravna država, ali užasno surova. Dioklecijan je postupao prema rimskim zakonima, po njima se morala odavati počast caru. Tacit tako u Analima opisuje jednog čovjeka kako se pomokrio pored carske statue još u doba Augusta, što je protumačeno kao nepoštivanje autoriteta cara i pripadala mu je smrtna kazna.

Dioklecijan nije 20 godina nikoga progonio na području Carstva, ali je u jednom trenutku počeo s time, kada je vidio da je vojska koja je bila dijelom kristijanizirana počela odbacivati oružje. Onda je nastojao iz vojske očistiti takve, ne ih i ubijati, već udaljiti iz vojnih redova. On je, činjenica, uputio progone kršćana 23. veljače 303., izdao je edikt koji se odnosio na vojsku i sve članove njegova kućanstva, njegove palače u Nikomediji. Tu ostaje nerasvijetljeno do kraja pitanje jesu li njegova žena Prisca i kćerkaValerija bile kršćanke.

Lako je moguće da su bile, on je mogao računati da će one poslužiti kao primjer drugima. O njima Laktancije, kao najvažniji izvor za Dioklecijanovo razdoblje, piše iznimno afirmativno, dok sve careve nekontrolirano kudi i ocrnjuje. No, nakon izdavanja tog edikta on se bio teško razbolio, gotovo godinu dana je bolovao. Laktancije bilježi da je on od kasne jeseni 303. godine do približno 1. ožujka 305. bio bolestan i kaže da je „iznenada oživio".

Svi su već mislili da je mrtav, da se to krije, da se ne želi objaviti ta vijest. I onda on oživi i javno objavljuje da će za dva mjeseca, 1. svibnja 305. odstupiti s vlasti. Pretpostavljam da je imao neku vrstu moždanog inzulta, bio je bez svijesti. No, oporavio se i odlazi u svoju Palaču.

U ovom kontekstu vrijedi citirati da je u vrijeme progona kršćana bio samo jedan od vladara u tetrarhiji, a konkretno na našem području je vladao njegov zet Galerije.

- Tako je, on boravio u Sirmiumu, u današnjoj Sremskoj Mitrovici, u Iliriku. To je bilo njegovo sjedište na ovom dijelu Balkana, u ondašnjem Iliriku. Izravno je upravljao azijskim dijelom Rimskog Carstva i Egiptom, a njegov zet Balkanskim poluotokom i Podunavljem, dakle i ovim našim područjem. Ono što mi danas znamo o progonima kršćana u Dalmaciji je da je bilo oko deset žrtava i samo u Saloni. Ali, o tome govori i podnaslov moje knjige: Je li Dioklecijan "Vir prudens, moratus callide et subtilis" ili "inventor scelerum et machinator omnium malorum"? Mudar, oprezan i suosjećajan ili izumitelj i poticatelj svih zala?

Laktancija koji se sasvim negativno izražavao o Dioklecijanu upravo car je doveo na svoj dvor kao učitelja govorničke vještine, da bi ovaj u međuvremenu prešao na kršćanstvo i postao njegov zakleti neprijatelj. Svoje kršćanstvo je skrivao, nije ni suđen, poslije je bio učitelj caru Krispu, Konstantinovu sinu. Laktancije je, inače, izvanredan stilist, vješt, on piše istinu ali kroz „crne" naočale. Izuzev što izvanredno pozitivno piše o Dioklecijanovim ženama, Prisci i kćeri Valeriji.

Kršćani su, pišete, imali mogućnost promijeniti mišljenje na suđenju da bi spasili glavu.

- Bilo je dovoljno reći "Ja se odričem". I dva zrnca tamjana baciti na oltar. Bilo je u kršćanstvu ljudi koji su imali smjelosti ići do kraja i žrtvovati se za vjeru, ali bila je i poveća skupina onih koji bi u takvim okolnostima popustili. Kršćani su ih nazivali "lapsi", posrnuli. Često bi se poslije oni vraćali kršćanstvu, ali onda je nastajalo pitanje kakav je njihov status unutar kršćanske zajednice, oko toga je nastao veliki spor.

Ističete da Vam je najdraže poglavlje knjige ono koji govori o Dioklecijanovoj ženi Prisci i kćeri Valeriji. Kako biste ih opisali?

- Laktancije s puno pohvala piše o njima, on rabi vrlo snažne pozitivne riječi, uglavnom sve najbolje. Kao moralnim vertikalama! O Valeriji piše da je imala smjelosti, da je bila časna i ponosna žena. Za Priscu imamo manje podataka, ali ona u svemu prati svoju kćer. Prisca ostavlja Dioklecijana u Splitu i odlazi kćerki u Solun jer je njen zet Galerije teško bolestan. Imao je rak testisa i umro je.

Prisca je vjerojatno mislila da će se vratiti s kćerkom u Split nakon zetova pokopa, no padaju u ruke Licinija, Galerijeva suvladara. Drugi car, Maksimin Daja, nudi Valeriji brak, no ona to odbija kao nečasno. Odbila je i Licinija koji još od nje traži bogatstvo naslijeđeno od muža, no ona mu ga ne da. Valerija je, nadalje, posvojila Kandidijana, muževa izvanbračnog sina i prerušena, skrivajući se, prati njegovu sudbinu na Licinijevu dvoru, ide za njim iako joj prijeti smrt. Svoje djece nije imala.

Te su dvije žene njihovi neprijatelji prognali po pustinjama Sirije, a za to vrijeme Dioklecijan moli da mu vrate ženu i kćerku. Šalje vrlo uglednog rođaka po njih, no ni Maksimin Daja ni Licinije nemaju milosti. Dioklecijan više od deset godina nije vidio ni jednu ni drugu, a sve je učinio ne bi li umilostivio svoje nasljednike, no oni su ga potpuno prezreli. Kad su uhvatili Priscu i Valeriju, odsjekli su im glave i nosili ih na vrhu koplja, a tijelo im je bačeno u luku grada Soluna.

- Stoji dakle pretpostavka da je Dioklecijan umro od tuge?

- Umro je 3. prosinca 316. godine. Imao je oko 70 godina kad je umro a na prijestolje je došao s 40, u najzrelijem životnom razdoblju. Prethodno je bio obični vojnik i imao je svoj kurikulum u vojsci do razine generala. Počeo je od nule, a stigao do generala. Bio je na položaju koji je bio vrlo odgovoran, kao zapovjednik carske tjelesne straže, comes domesticorum, brinuo se o sigurnosti svoga prethodnika.

A onda nasilnim putem, naravno, postao car. U mirovinu je otišao od oko 60 godina. Sam je odredio vrijeme kad će se to dogoditi - otišao je u Rim, napravio je proslavu, pa otišao iz Rima usred zime i razbolio se u putu, na povratku. I onda se dogodilo da je bio dugo izvan svijesti, no "rekuperao" se i poživio još deset godina, ali završio je shrvan od žalosti zbog gubitka najmilijih.

Bio je plavook, mršav i visok

Kako je izgledao car Dioklecijan?

- Postoji jedan opis bizantskog biskupaJohanesa Malalasa, Ivan Malale, iz 6. stoljeća, gdje kaže da je bio visok i mršav, da je imao sijedu kosu, bradu i brkove, da je bio plavook, nosa lagano povijenog, te da je bio malo prignut u stasu. Malalasa nije Dioklecijana mogao vidjeti, ali u to doba je bilo njegovih slika, kipova i opisa. Biskup je napisao Svjetsku povijest na grčkom i za svakog je cara dao nekakav opis, za Dioklecijana pak najpotpuniji. I dosta precizan.