Da biste shvatili čemu Frédéric Beigbeder ima zahvaliti svoj zvjezdani status, ne trebate čitati njegove intervjue, posjećivati književne soareje na kojima nastupa ili ga uhoditi u noćnim eskapadama po klubovima. Dovoljno je da posegnete za bilo kojom njegovom knjigom, pročitate prvih nekoliko stranica i sve će vam se otvoriti.
Svaki čitatelj lako i brzo će se osvjedočiti kako Beigbeder raspolaže s nekoliko vrlo dragocjenih talenata. Prije svega, blagoslovljen je rijetko izoštrenim umijećem da prepozna fenomen u nastajanju, koji okupira pozornost milijuna, ali još uvijek diskretno lebdi ispod radara medijskog, pa tako i književnog, mainstreama.
Potom, on je majstor zipovanja šarmantnih mudrosti u tijesni format jedne jedincate rečenice. K tome, Beigbeder je autentično duhovito čeljade koje se rado ruga i samome sebi, a kamoli tek bližnjima i daljnjima. Konačno, on je Francuz, pripada kulturi u kojoj neke temeljne civilizacijske vrijednosti ne podliježu polemici, pa je lišen hrvatske potrebe da dokazuje očigledno.
"Život bez kraja" po mnogo čemu je tipičan Beigbederov roman. Oslonjen je na moćnu, konačnu temu umiranja odnosno čežnje za vječnim životom, a sve u svjetlu suvremenih znanstvenih spoznaja; pisac se iznova potvrđuje kao britki aforističar; i ovom prilikom nasmijava sofisticiranim humorom.
Njegov junak, zapravo Beigbederov alter ego, navršio je pedesetu, i nalazi se, štono bi rekli košarkaši, u silaznoj putanji, kad se koš priznaje i prije službenog prolaska kroz mrežicu. Užasnut izgledima da najkasnije za tričavih dvadesetak godina napusti ovaj svijet, on se baca u panično istraživanje znanstvenih mogućnosti produljenja života putem ubrizgavanja matičnih stanica, transplantacije humaniziranih organa iz svinje, ugradnje implantata s umjetnom inteligencijom, 3D printanjem organa...
Naravno, mogućnost vječnoga života uzbudljiva je tema koja u sebi nosi puno polemičnih i paprenih akcenata, a čime se vispreni Francuz rado poigrava. Izborimo li besmrtnost, sugerira Beigbeder, doći ćemo korak bliže komunizmu. Jer, svatko će moći imati što god poželi, bez obzira na vrtoglavu cijenu svog tog luksuza, bude li u prilici otplaćivati kredit na rok od, recimo, tristotinjak godina.
"Život bez kraja" jamči upravo takvu zabavu, jer i dugo nakon što libar sklopite, ostat ćete zaokupljeni mozganjem o pitanjima koja je Beigbeder ležerno i uz šeretski osmijeh posijao od prve do posljednje stranice. Ova knjiga ima zapravo samo jednu, premda popriličnu slabost. Manjkavost koju bolji poznavatelji Frédéricova opusa lako mogu naslutiti.
Od motiva i tema kojima se Francuz voli baviti dali bi se ispisati cijeli tomovi intelektualno poticajne publicistike koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Umjesto toga, autor s inicijalima popularne društvene mreže izabrao je pisati romane, sve te velike i moćne teme udijevati u majušne i gracilne ušice naracije. A to mu, bojim se, ne ide baš najbolje.
I to ponajprije zato što ga kudikamo manje od vlastitih junaka zanimaju ideje koje u njih usađuje. Konačan rezultat jest i zabavno i pametno štivo, no koje bi bilo znatno bolje da ga oslobodi pripovjednog "balasta".
Unatoč svemu, "Život bez kraja" najtoplije preporučam. Kazati kako je neki roman ustvari roba s greškom, u većini slučajeva znači presuditi autoru. Beigbeder je, međutim, dobrodošla iznimka. Koga briga što je roman mogao biti puno bolji, kad je knjiga i ovako ispala vraški zgodna?!
Da biste shvatili čemu Frédéric Beigbeder ima zahvaliti svoj zvjezdani status, ne trebate čitati njegove intervjue, posjećivati književne soareje na kojima nastupa ili ga uhoditi u noćnim eskapadama po klubovima. Dovoljno je da posegnete za bilo kojom njegovom knjigom, pročitate prvih nekoliko stranica i sve će vam se otvoriti.
Svaki čitatelj lako i brzo će se osvjedočiti kako Beigbeder raspolaže s nekoliko vrlo dragocjenih talenata. Prije svega, blagoslovljen je rijetko izoštrenim umijećem da prepozna fenomen u nastajanju, koji okupira pozornost milijuna, ali još uvijek diskretno lebdi ispod radara medijskog, pa tako i književnog, mainstreama.
Potom, on je majstor zipovanja šarmantnih mudrosti u tijesni format jedne jedincate rečenice. K tome, Beigbeder je autentično duhovito čeljade koje se rado ruga i samome sebi, a kamoli tek bližnjima i daljnjima. Konačno, on je Francuz, pripada kulturi u kojoj neke temeljne civilizacijske vrijednosti ne podliježu polemici, pa je lišen hrvatske potrebe da dokazuje očigledno.
"Život bez kraja" po mnogo čemu je tipičan Beigbederov roman. Oslonjen je na moćnu, konačnu temu umiranja odnosno čežnje za vječnim životom, a sve u svjetlu suvremenih znanstvenih spoznaja; pisac se iznova potvrđuje kao britki aforističar; i ovom prilikom nasmijava sofisticiranim humorom.
Njegov junak, zapravo Beigbederov alter ego, navršio je pedesetu, i nalazi se, štono bi rekli košarkaši, u silaznoj putanji, kad se koš priznaje i prije službenog prolaska kroz mrežicu. Užasnut izgledima da najkasnije za tričavih dvadesetak godina napusti ovaj svijet, on se baca u panično istraživanje znanstvenih mogućnosti produljenja života putem ubrizgavanja matičnih stanica, transplantacije humaniziranih organa iz svinje, ugradnje implantata s umjetnom inteligencijom, 3D printanjem organa...
Naravno, mogućnost vječnoga života uzbudljiva je tema koja u sebi nosi puno polemičnih i paprenih akcenata, a čime se vispreni Francuz rado poigrava. Izborimo li besmrtnost, sugerira Beigbeder, doći ćemo korak bliže komunizmu. Jer, svatko će moći imati što god poželi, bez obzira na vrtoglavu cijenu svog tog luksuza, bude li u prilici otplaćivati kredit na rok od, recimo, tristotinjak godina.
"Život bez kraja" jamči upravo takvu zabavu, jer i dugo nakon što libar sklopite, ostat ćete zaokupljeni mozganjem o pitanjima koja je Beigbeder ležerno i uz šeretski osmijeh posijao od prve do posljednje stranice. Ova knjiga ima zapravo samo jednu, premda popriličnu slabost. Manjkavost koju bolji poznavatelji Frédéricova opusa lako mogu naslutiti.
Od motiva i tema kojima se Francuz voli baviti dali bi se ispisati cijeli tomovi intelektualno poticajne publicistike koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Umjesto toga, autor s inicijalima popularne društvene mreže izabrao je pisati romane, sve te velike i moćne teme udijevati u majušne i gracilne ušice naracije. A to mu, bojim se, ne ide baš najbolje.
I to ponajprije zato što ga kudikamo manje od vlastitih junaka zanimaju ideje koje u njih usađuje. Konačan rezultat jest i zabavno i pametno štivo, no koje bi bilo znatno bolje da ga oslobodi pripovjednog "balasta".
Unatoč svemu, "Život bez kraja" najtoplije preporučam. Kazati kako je neki roman ustvari roba s greškom, u većini slučajeva znači presuditi autoru. Beigbeder je, međutim, dobrodošla iznimka. Koga briga što je roman mogao biti puno bolji, kad je knjiga i ovako ispala vraški zgodna?!
Da biste shvatili čemu Frédéric Beigbeder ima zahvaliti svoj zvjezdani status, ne trebate čitati njegove intervjue, posjećivati književne soareje na kojima nastupa ili ga uhoditi u noćnim eskapadama po klubovima. Dovoljno je da posegnete za bilo kojom njegovom knjigom, pročitate prvih nekoliko stranica i sve će vam se otvoriti.
Svaki čitatelj lako i brzo će se osvjedočiti kako Beigbeder raspolaže s nekoliko vrlo dragocjenih talenata. Prije svega, blagoslovljen je rijetko izoštrenim umijećem da prepozna fenomen u nastajanju, koji okupira pozornost milijuna, ali još uvijek diskretno lebdi ispod radara medijskog, pa tako i književnog, mainstreama.
Potom, on je majstor zipovanja šarmantnih mudrosti u tijesni format jedne jedincate rečenice. K tome, Beigbeder je autentično duh...
