KolumneMeđutim

Plenkoviću jedinica iz matematike

Piše Ivan Ugrin

Hvala Bogu da se kongres Europskih pučana (EPP-a) održavao baš ovih dana u Zagrebu, kad je štrajk prosvjetnih radnika u Republici Hrvatskoj ulazio u svoj drugi mjesec, i dok su visoka izaslanstva ponajjačih zemalja poput Njemačke, Francuske... u blindiranim limuzinama prodefilirali najfrekventnijim raskrižjima metropole.

Imali su što vidjeti i čuti vodeći svjetski čelnici - kao što je spomenuti dvojac - dok su hrvatski prosvjetni djelatnici dobivali glasnu podršku građana koji su iz svojih automobila trubljenjem davali na znanje cjelokupnoj naciji i gostima iz vrha svjetske politike, kako su solidarni s onima koji su u funkciji ne samo učitelja, nego i dijelom odgojitelja naše djece.

Dok su delegacije pučana sa svih strana Europe dolazile na Kongres EPP-a u zagrebačku Arenu, naš se vrli premijer bahatio pred televizijskim kamerama: “Jedan od kolega rekao mi je da sam doveo finale Lige prvaka u Hrvatsku...”, rekao je Plenković, i pogodio u srid sride kako bi rekli sinjski alkari. Mislite da se on svojom voljom u četvrtak 21. studenoga spustio iz Banskih dvora među šutljive prosvjednike na Markov trg kako bi im izverglao netransparentnost svoje i Vladine politike prema obrazovanju?!

Uvjeren sam da su mu Merkelica i Macron očitali bukvicu kad su do njih stigle informacije da im ono u Zagrebu nisu trubili i mahali transparentima nekakvi ljuti migranti, nego hrvatski učitelji, za koje njihov premijer mjesec dana nije imao ni sluha ni vremena.

I dobio je premijer na Markovu trgu zauzvrat transparent ispred nosa na kojem je sve pisalo: “96 posto reklo je NE”, i šutljivu naznaku kako neće biti odstupanja od onoga što je zacrtano u ciljevima štrajka koji bi - barem po mome mišljenju - mogao stubokom promijeniti sliku Lijepe naše.

A to je jako važno - ne toliko radi nas koji smo pomalo u godinama za mirovinu jer starimo i polako otkazujemo, odlazimo prema kraju svoga radnoga i životnoga vijeka - međutim, bitno je zbog naše djece i onih mladih učiteljica i učitelja, nastavnica i nastavnika koji su u srijedu 20. studenoga sat vremena pod prozorima Slobodne Dalmacije, pokisli od kiše i premijerovog ignoriranja, iskazivali neopisivu radost i sreću dok su otpozdravljali vlasnicima tisuća automobila koji su prolazili dvjema ulicama, prometnim žilama kucavicama grada Splita, i trubili, trubili, trubili... toliko da mi se i sad dok ovo pišem čini da svako automobilsko trubljenje koje dopire s ulice do mog radnog stola u “Slobodnoj”, još uvijek je ne samo odjek nego i podrška koja ne prestaje ni nakon više od 30 dana štrajka i jedinice iz matematike koju su splitski prosvjednici na ulici upisali u e-dnevnik Andreja Plenkovića uz opasku da ne razlikuje koeficijent od osnovice.

I kao kuriozitet za kraj, prije nekoliko dana u štrajk su se uključili i djelatnici Prve katoličke osnovne škole u Zagrebu, koji u dogovoru s osnivačem škole, Hrvatskom karmelskom provincijom, podržavaju aktualna nastojanja ostalih prosvjetnih djelatnika za poboljšanje svojega društvenog statusa. HBK, pa i njena specijalizirana institucija Iustitia et pax, šute kao zaliveni, no, u uvodniku KS-ove revije KANA za studeni odlično je “Pitanje sadašnjeg trenutka” dr. don Josipa Grbca, naslovljeno: Štrajkovi kao ‘ultima ratio’. Pozivajući se na Platonovu uzrečicu: “Ako Atena bude imala loše postolare, Atenjani će biti bosi. Ako bude imala loše učitelje, Atena će propasti.” Grbac zaključuje i mi s njime: “Shvatimo kako se budućnost Hrvatske ne gradi prije svega u saborskim klupama, nego u našim školama.”