Jurica Pavičić: Turizam autentični život pretvara u robu na tržištu, to je "poljubac smrti"

stdClass Object ( [id] => 246878 [title] => Jurica Pavičić: Turizam autentični život pretvara u robu na tržištu, to je "poljubac smrti" [alias] => jurica-pavicic-turizam-autenticni-zivot-pretvara-u-robu-na-trzistu-to-je-poljubac-smrti [catid] => 258 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Kad ljudi putuju u neki grad ili zemlju, nerijetko ćete čuti kako mjesto koje su posjetili komentiraju nepovoljno i kažu da im se “nije svidjelo”, jer im je – vele – “previše turistički”.

Tu ste rečenicu bez sumnje čuli stotinu puta, a možda ste je i sami izgovorili. Pritom niste razmišljali o tome koliko je ta rečenica na prvi pogled apsurdna. Kad idete na nogometnu utakmicu, nećete se poslije žaliti da nije bilo dobro jer je bilo “previše nogometno”. Kad idete na koncert, neće vam smetati što je bio “previše koncertan”.
Zašto – pobogu miloga – onda turisti nisu sretni kad je nešto “previše turistički”, nego im to – upravo suprotno – smeta?

Nisam turistički ekspert, ali uz zdrav razum i otvorene oči čini mi se da ta rečenica u sebi krije paradoks postmodernog turizma – svakog, a pogotovo splitskog. Još do prije desetak godina ideal ljetovanja zapadne srednje klase bio je peti red suncobrana u Riminiju, ili ljetovanje u nekom od golemih resorta s bazenima i barovima koji je od okolne zbilje “destinacije” bio izdvojen visokom (ponegdje – u trećem svijetu – i doslovno bodljikavom) žicom.

Nećemo žicu

S jedne strane žice nalazi se zbilja “destinacije” – dakle, siromaštvo, nasilje, kriminal. S druge strane čuvane ograde nalazi se raj. Ta dva svijeta ne samo da se ne trebaju, nego se i ne smiju miješati. Kako to izgleda, zna svatko tko je gledao genijalni austrijski film “Raj: ljubav” Ulricha Seidla.

Ta vrsta turizma u 21. stoljeću postala je za dobar dio politički osvještenije srednje klase politički neprihvatljiva i estetski odbojna. Ta nova middle class otpilila je roditeljsku estetiku palmica i koktela i odlučila putovati tamo gdje je “autentično”, tamo gdje se “još nije iskvarilo”, dakle – gdje nije “postalo turistički”. Osobno volim takvu vrstu turizma, i kad putujem, tražim nešto slično.

Ali – ta vrsta turizma u sebi ima ugrađen paradoks. Naime, onog časa kad turist otkrije nešto što “još nije turistički”, onog časa kad tamo dođe, onog časa kad o tom mjestu priča prijateljima ili im na laptopu pokaže slike, on to mjesto svojim djelovanjem neizbježno mijenja. Pametniji turisti hrle na mjesta koja “još nisu turistička”, rade tamo što rade domaći, idu gdje idu domaći, jedu gdje jedu domaći, a samim tim što to rade ta se mjesta, ti izlasci, te zalogajnice i ti društveni rituali mijenjaju i pomalo prestaju biti ono zbog čega su tragaoci za “izvornim” izvorno došli.

U fizici postoji “načelo neodređenosti”, a koje veli da čestice mijenjamo već i time što ih promatramo. Tako funkcionira i turizam: on vas mijenja i protiv svoje volje, jer vaš autentični život pretvara u robu na tržištu. Tako funkcionira turistički poljubac smrti.

Kako funkcionira taj “poljubac”, posljednjih smo godina naučili svi, a posebno su naučili Splićani. U Split – naime – posljednjih godina dolazi milijun turista godišnje. Split je – nije da niste primijetili – hit hrvatskog turizma koji nema srpanjskih rupa, koji ne mogu isprazniti ni rujanske kiše, niti rani Uskrsi. Ni jedan – međutim – od tih milijun turista nije u Split došao zbog palmica i hotelskog bazena, pa ni zbog hotela kao takvog, jer u Splitu jedva da ima hotela.

Oni su svi došli jer je Split – kako se veli – “living monument”, jer u “povijesnoj jezgri postoji autentičan život” (što je svaki dan sve veća laž) i jer – eto – nije “destinacija”, nego baš “grad”. Stoga – nikakvo čudo – u Splitu turisti rade što rade i domaći.

Kupaju se na plažama gdje i domaći, điraju kaletama gdje i domaći, sjede u kafićima kao domaći, idu na Marjan kao domaći. Samim tim “naš način života” najednom postaje tržišna niša u toj novoj ekonomiji. Tko ne vjeruje, nek samo ode jedno popodne na Marjan.

Naići će na toliko biking tura, sedgeway tura, sea kayak tura i hiking tura da vi shvatite da u Splitu danas valjda sto ili dvjesto ljudi ljeti živi od Marjana. A živi zato što je očuvan, jer nije zagušen grozdovima hotela i birtija.
A jedan dio tog “našeg načina života” i tog “splitskog đira” je – naravno – i picigin: igra s lopticom u plićaku, endemski splitski sport koji se ozbiljno može igrati na jednoj jedinoj plaži svijeta, samonikla zabava dokonih dalmatinskih muškaraca koji su stvorili larpurlartistički sport bez pobjednika i pobijeđenih kojem je smisao apstraktna akrobatika.

Picigin je – ukratko – “nešto autentično”.
On je i “atrakcija”, što jasno shvatite kad vidite turiste kad se zalijepe kibicirati igrače. Pa kad je sve to tako, zar se onda treba čuditi kad i on u nekom trenutku postane – turistička roba na prodaju?

Upravo to dogodilo se ovog tjedna, kad je stanovita udruga “Split sport open” odlučila turistima prodavati – picigin. Spomenuto udruženje zamislilo je gostima prodavati poduku iz bačvičke igre, a za trenera, komad javne plaže i balunčić od oguljene teniske lopte “učenici” su trebali izdvojiti 300 kuna po satu. Na udrugu i na ideatora škole Mihovila Rismonda odmah se digla kuka i motika, optužili su ga da krmči i profanira nematerijalnu baštinu, uzurpira javnu plažu i baca se blatom na piciginaški ideal: neprofesijsku, bezinteresnu dokolicu.

Dio te zažarene atmosfere revolta donekle mogu shvatiti, jer su u ovom gradu svi svjedoci kako su razne “škole nogometa” i “koncesionari rekreativnih terena” okupirali nekoć javna školska igrališta, otjeravši kvartovsku djecu na zidić pred samoposlugom. Tko može biti siguran da sutra i Bače neće biti isparcelirana morska ploha na kojoj “organizatori rekreacije” neće imati koncesije i potkoncesije?

Nije u šoldima sve?

Ali, na jednoj drugoj razini, povika na udrugu koja je pokušala unovčiti picigin zapravo je licemjerna. Jer onda kad picigin pokušavaju prodati kao “autentični sadržaj destinacije”, “Split sport open” rade isto što i – pa, zapravo – svi mi. Pokušavaju živjeti od toga što nešto što je do jučer bilo “naš način života” pretvore u turističku atrakciju, a potom i u tržišni proizvod.

Rade isto ono što rade i oni koji turiste vode na Marjan, koji turistima na pjaceti naplaćuju kavu, koji turiste vode u “blue lagoon” (lokaciju koja se, dok nije “postala destinacija”, zvala gobavo i nezvučno – Krknjaši) ili na “fish picnic”.

Rade, ukratko, isto ono što rade i klape u prugastim majicama koje po Getu i pod voltima reproduciraju nešto što je također jednom bila “baština”, bilo “autentično”, bilo odraz jednog svijeta, kulture, vrijednosti. Svedene na “destinacijski sadržaj”, te klape sad u kaleti za pare pivaju – “nije u šoldima sve”! Nije? E, promislite dvaput.

Jurica Pavičić

Kad ljudi putuju u neki grad ili zemlju, nerijetko ćete čuti kako mjesto koje su posjetili komentiraju nepovoljno i kažu da im se “nije svidjelo”, jer im je – vele – “previše turistički”.

Tu ste rečenicu bez sumnje čuli stotinu puta, a možda ste je i sami izgovorili. Pritom niste razmišljali o tome koliko je ta rečenica na prvi pogled apsurdna. Kad idete na nogometnu utakmicu, nećete se poslije žaliti da nije bilo dobro jer je bilo “previše nogometno”. Kad idete na koncert, neće vam smetati što je bio “previše koncertan”.
Zašto – pobogu miloga – onda turisti nisu sretni kad je nešto “previše turistički”, nego im to – upravo suprotno – smeta?

Nisam turistički ekspert, ali uz zdrav razum i otvorene oči čini mi se da ta rečenica u sebi krije paradoks postmodernog turizma – svakog, a pogotovo splitskog. Još do prije desetak godina ideal ljetovanja zapadne srednje klase bio je peti red suncobrana u Riminiju, ili ljetovanje u nekom od golemih resorta s bazenima i barovima koji je od okolne zbilje “destinacije” bio izdvojen visokom (ponegdje – u trećem svijetu – i doslovno bodljikavom) žicom.

Nećemo žicu

S jedne strane žice nalazi se zbilja “destinacije” – dakle, siromaštvo, nasilje, kriminal. S druge strane čuvane ograde nalazi se raj. Ta dva svijeta ne samo da se ne trebaju, nego se i ne smiju miješati. Kako to izgleda, zna svatko tko je gledao genijalni austrijski film “Raj: ljubav” Ulricha Seidla.

Ta vrsta turizma u 21. stoljeću postala je za dobar dio politički osvještenije srednje klase politički neprihvatljiva i estetski odbojna. Ta nova middle class otpilila je roditeljsku estetiku palmica i koktela i odlučila putovati tamo gdje je “autentično”, tamo gdje se “još nije iskvarilo”, dakle – gdje nije “postalo turistički”. Osobno volim takvu vrstu turizma, i kad putujem, tražim nešto slično.

Ali – ta vrsta turizma u sebi ima ugrađen paradoks. Naime, onog časa kad turist otkrije nešto što “još nije turistički”, onog časa kad tamo dođe, onog časa kad o tom mjestu priča prijateljima ili im na laptopu pokaže slike, on to mjesto svojim djelovanjem neizbježno mijenja. Pametniji turisti hrle na mjesta koja “još nisu turistička”, rade tamo što rade domaći, idu gdje idu domaći, jedu gdje jedu domaći, a samim tim što to rade ta se mjesta, ti izlasci, te zalogajnice i ti društveni rituali mijenjaju i pomalo prestaju biti ono zbog čega su tragaoci za “izvornim” izvorno došli.

U fizici postoji “načelo neodređenosti”, a koje veli da čestice mijenjamo već i time što ih promatramo. Tako funkcionira i turizam: on vas mijenja i protiv svoje volje, jer vaš autentični život pretvara u robu na tržištu. Tako funkcionira turistički poljubac smrti.

Kako funkcionira taj “poljubac”, posljednjih smo godina naučili svi, a posebno su naučili Splićani. U Split – naime – posljednjih godina dolazi milijun turista godišnje. Split je – nije da niste primijetili – hit hrvatskog turizma koji nema srpanjskih rupa, koji ne mogu isprazniti ni rujanske kiše, niti rani Uskrsi. Ni jedan – međutim – od tih milijun turista nije u Split došao zbog palmica i hotelskog bazena, pa ni zbog hotela kao takvog, jer u Splitu jedva da ima hotela.

Oni su svi došli jer je Split – kako se veli – “living monument”, jer u “povijesnoj jezgri postoji autentičan život” (što je svaki dan sve veća laž) i jer – eto – nije “destinacija”, nego baš “grad”. Stoga – nikakvo čudo – u Splitu turisti rade što rade i domaći.

Kupaju se na plažama gdje i domaći, điraju kaletama gdje i domaći, sjede u kafićima kao domaći, idu na Marjan kao domaći. Samim tim “naš način života” najednom postaje tržišna niša u toj novoj ekonomiji. Tko ne vjeruje, nek samo ode jedno popodne na Marjan.

Naići će na toliko biking tura, sedgeway tura, sea kayak tura i hiking tura da vi shvatite da u Splitu danas valjda sto ili dvjesto ljudi ljeti živi od Marjana. A živi zato što je očuvan, jer nije zagušen grozdovima hotela i birtija.
A jedan dio tog “našeg načina života” i tog “splitskog đira” je – naravno – i picigin: igra s lopticom u plićaku, endemski splitski sport koji se ozbiljno može igrati na jednoj jedinoj plaži svijeta, samonikla zabava dokonih dalmatinskih muškaraca koji su stvorili larpurlartistički sport bez pobjednika i pobijeđenih kojem je smisao apstraktna akrobatika.

Picigin je – ukratko – “nešto autentično”.
On je i “atrakcija”, što jasno shvatite kad vidite turiste kad se zalijepe kibicirati igrače. Pa kad je sve to tako, zar se onda treba čuditi kad i on u nekom trenutku postane – turistička roba na prodaju?

Upravo to dogodilo se ovog tjedna, kad je stanovita udruga “Split sport open” odlučila turistima prodavati – picigin. Spomenuto udruženje zamislilo je gostima prodavati poduku iz bačvičke igre, a za trenera, komad javne plaže i balunčić od oguljene teniske lopte “učenici” su trebali izdvojiti 300 kuna po satu. Na udrugu i na ideatora škole Mihovila Rismonda odmah se digla kuka i motika, optužili su ga da krmči i profanira nematerijalnu baštinu, uzurpira javnu plažu i baca se blatom na piciginaški ideal: neprofesijsku, bezinteresnu dokolicu.

Dio te zažarene atmosfere revolta donekle mogu shvatiti, jer su u ovom gradu svi svjedoci kako su razne “škole nogometa” i “koncesionari rekreativnih terena” okupirali nekoć javna školska igrališta, otjeravši kvartovsku djecu na zidić pred samoposlugom. Tko može biti siguran da sutra i Bače neće biti isparcelirana morska ploha na kojoj “organizatori rekreacije” neće imati koncesije i potkoncesije?

Nije u šoldima sve?

Ali, na jednoj drugoj razini, povika na udrugu koja je pokušala unovčiti picigin zapravo je licemjerna. Jer onda kad picigin pokušavaju prodati kao “autentični sadržaj destinacije”, “Split sport open” rade isto što i – pa, zapravo – svi mi. Pokušavaju živjeti od toga što nešto što je do jučer bilo “naš način života” pretvore u turističku atrakciju, a potom i u tržišni proizvod.

Rade isto ono što rade i oni koji turiste vode na Marjan, koji turistima na pjaceti naplaćuju kavu, koji turiste vode u “blue lagoon” (lokaciju koja se, dok nije “postala destinacija”, zvala gobavo i nezvučno – Krknjaši) ili na “fish picnic”.

Rade, ukratko, isto ono što rade i klape u prugastim majicama koje po Getu i pod voltima reproduciraju nešto što je također jednom bila “baština”, bilo “autentično”, bilo odraz jednog svijeta, kulture, vrijednosti. Svedene na “destinacijski sadržaj”, te klape sad u kaleti za pare pivaju – “nije u šoldima sve”! Nije? E, promislite dvaput.

Jurica Pavičić

[event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [jcfields] => Array ( ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/kolumne/jurica-pavicic-turizam-autenticni-zivot-pretvara-u-robu-na-trzistu-to-je-poljubac-smrti-246878 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=fdb1f4ee605486afa6f11f40f7ae1812330caaf3 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Jurica+Pavi%C4%8Di%C4%87%3A+Turizam+autenti%C4%8Dni+%C5%BEivot+pretvara+u+robu+na+tr%C5%BEi%C5%A1tu%2C+to+je+%26quot%3Bpoljubac+smrti%26quot%3B&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkolumne%2Fjurica-pavicic-turizam-autenticni-zivot-pretvara-u-robu-na-trzistu-to-je-poljubac-smrti-246878 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkolumne%2Fjurica-pavicic-turizam-autenticni-zivot-pretvara-u-robu-na-trzistu-to-je-poljubac-smrti-246878 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => De Facto De Jure [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) )

11. svibanj 2024 12:57

Nećemo žicu

Nije u šoldima sve?

Nećemo žicu

Nije u šoldima sve?

Jurica Pavičić: Turizam autentični život pretvara u robu na tržištu, to je "poljubac smrti"

Kolumne De facto, de Jure Jurica Pavičić: Nepostojanje pravila osnažuje moć političara Pročitaj više

Kolumne De Facto De Jure Jurica Pavičić: Opasni zmajlovići Pročitaj više