Jurica Pavičić: Tuđmanu Split duguje baš sve

stdClass Object ( [id] => 190403 [title] => Jurica Pavičić: Tuđmanu Split duguje baš sve [alias] => jurica-pavicic-tudmanu-split-duguje-bas-sve [catid] => 258 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] => Kao i svaki čovjek kojem je pri srcu Split i Hrvatska, i ja sam ovih dana s radošću dočuo vijest o tome da će moj grad dokinuti jednu nepravdu. Sve do ove godine, naime, Split se nalazio u društvu takvih neurbanih i zaostalih sredina poput Zagreba, Rijeke, Pule i Varaždina koje se prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu nikad nisu odužile ni ulicom, ni kipom, pa čak ni majušnim medaljonom od mjedi.

Od 2013. više neće biti tako. Grad Split pripremio je prije Nove godine natječajnu dokumentaciju i u prvim danima 2013. objavio natječaj za spomenik Franji Tuđmanu na splitskoj Rivi, čime će naš grad napustiti ovo zaostalo društvo i priključiti se popisu urbanih i naprednih sredina kao što su Škabrnja, Bibinje, Podbablje, Lovreć, Knin i Biograd na moru. Pridružit će se, dakle, popisu onih gradova koje su se ocu hrvatske državnosti primjereno odužile.

A vjerujem da je gotovo suvišno napominjati da se Split Franji Tuđmanu ima zašto odužiti. Do trenutka kad se predsjednik Tuđman popeo na političku scenu, grad Split bio je neuspješan, ekonomski, politički i sportski apsolutno nevažan grad. Bio je to grad koji je gubio stanovništvo. Bio je to grad koji nije imao najuspješnije europsko brodogradilište, koji nije imao veliku kemijsku, tekstilnu i prehrambenu industriju.

Bio je to grad u kojem je vladala masovna nezaposlenost, u kojem nisu postojali privredni giganti poput “Jugoplastike”, “Koteksa”, “Slobodne”, “Laurusa”, “Jugovinila”, “Uzora”, “Dalmacijavina” i “Prerade”. Bio je to grad u kojem nisu nastajali brodovi kao “Amorella” i TV serija kao “Velo misto”, grad u kojem nije bilo uspješnoga košarkaškoga kluba, a lokalni je nogometni klub tavorio u dugovima, kao vječno drugi.

Sve dobro, a sve njegovo

Potpuno je jasno da je to stanje depresije i provincijalne nevažnosti dokinuto upravo pojavom mesijanske figure pokojnog prvog predsjednika. Bez njega ovaj grad ne bi u posljednjih 20 godina počeo rasti i demografski i gospodarski. Bez njega ne bi niknula nebrojena nova poduzeća koja danas splitski bazen čine prosperitetnim, uposlenim i privlačnim za doseljavanje. Bez njega ne bismo nikad dočekali da u našem kraju djeluju zaslužni kapetani hrvatskoga gospodarstva poput Bruna Orešara, Željka Žderića, Miroslava Kutle i Željka Keruma, koji su kao čarobnim štapićem preporodili sve što su privatizirali.

Bez Franje Tuđmana nikad ne bismo mogli ni pomisliti da će se KK “Split” od bankrotera kojem plaće ne stižu 10 mjeseci vinuti do trostrukog prvaka Europe, te da će Hajduk – dotad vječno drugi – dokinuti metropolsku, sovjetsku dominaciju Dinama, osvajati trofeje i vinuti se do europskih polufinala.

Zahvaljujući Franji Tuđmanu, grad koji je bio globalni simbol urbanističkog nereda sada je uzorni primjer očuvanja javnog interesa, a mjesta gdje su nekad bile špekulantske tajkunske zgradurine danas su zelene površine, bolnička parkirališta, sportska igrališta i helidromi. Dok su u prethodnom razdoblju u Splitu rasle samo ružne, prekomjerne cementne crkve, upravo u razdoblju vladavine pokojnog predsjednika Split je, nošen novom ekonomskom moći, izgradio brojne škole, vrtiće i kulturne centre.

Od nevažnoga grada koji uopće nije postojao na kulturnoj i mentalnoj mapi, koji je bio tek glavni grad jedne minijaturne i umjetne administrativne jedinice tuđinskog, mađaronskog imena “županija”, Split se pretvorio u pravi regionalni centar čiji kulturni utjecaj i metropolska luč seže sve od Budve do Raba.

Sve su to razlozi zašto Split i Dalmacija moraju neizmjerno voljeti pokojnog prvog predsjednika. No, ta ljubav bila je obostrana. Franjo Tuđman toliko je volio Dalmaciju da njezino ime nikad nije htio izustiti uzalud, pa ju je stoga zvao “Južna Hrvatska” i u svojim je govorima i tekstovima tretirao poput Valdamorta: onog kojeg se nikad ne spominje.

S obzirom na važnost i pozitivan utjecaj koji je Franjo Tuđman imao na naš grad i regiju, bilo bi fatalno u ovom času pogriješiti i načiniti pokojnom prvom predsjedniku spomenik koji veličinom, figurativnom monumentalnošću i ikonografskim programom ne bi dostojno opisivao njegove zasluge. Postoji opravdana bojazan da bi nam kipari − ustrašeni perfidnim utjecajem Urbanih Jugoslavena – na Rivu mogli podvaliti neku umjetničku zvizdariju, boženamprosti apstrakciju, kakvu majušnu bistu, medaljon ili, nedajbože, zvijezdu na podu, kao da je Tuđman olimpijac.

Stoga ovom prilikom predlažem da se natječaju za prvog hrvatskog predsjednika kao aneks dodaju dopunski ikonografski uvjeti koji će čvrsto jamčiti da će pokojni predsjednik dobiti spomenik kakav zaslužuje. Za početak, ako je Split grad baluna, posve je neprimjereno da spomenik prvom hrvatskom predsjedniku ne naglasi i njegovu zaljubljeničku strast prema nogometnoj igri.

Stoga skromno predlažem da na Rivi Tuđman stoji odjeven u nogometni dres, i to ne bilo koji, nego dres NK “Croatia”/”Dinamo”, kluba koji je toliko volio i kojemu je za života uspio čak i posthumno osigurati neprikosnovenu ekonomsku i rezultatsku dominaciju. Također, bilo bi važno naglasiti da je upravo Tuđman bio taj koji je pogazio aždaju autonomaštva, stoga predlažem da brončani predsjednik poput svetog Mihovila sulicom probada zlopogleđu, a da ta zlopogleđa ima tri lavlje, autonomaške glave.

Sve dugujemo njemu

Na taj način spomenik će biti prihvatljiviji i onima koji su do jučer glasovali za pravaše i HDZ, a danas kane glasovati za HDSD i Hrvoja Tomasovića. Nadalje, bilo bi neprimjereno da spomenik komemorira sve ono što je Franjo Tuđman učinio za ovaj grad, a da ne komemorira one njegove pobočnike koji su mu u tom gospodarskom čudu bili od neprocjenjive pomoći i – faktički – produžena ruka njegova mudrog vodstva.

Stoga predlažem da u postolju spomenika budu medaljoni s likovima Miroslava Kutle, Bruna Orešara, Joze Ćurkovića, Željka Žderića i – ako zakon o sukobu interesa to ne priječi − Željka Keruma. I kao što ispod spomenika velikim vojskovođama obično stoje nazivi njihovih pobjedonosnih bitaka – njihov Austerlitz, Marengo, Jena i Wagram – tako bi, držim, i ispod postolja Tuđmanova kipa morao stajati popis njegovih pobjeda kojima je pridonio prosperitetu ovoga kraja.

Taj je popis poduži, ali ovom prilikom možda je potrebno spomenuti samo dio pobjeda koje bi se morale naći na monumentalnoj kompoziciji: “Laurus”, “Koteks”, “Uzor” i “Jadrankamen”, “Dalmacijavino”, “Jugovinil”, “Mesopromet” i “Jugoplastika”, “Cetinka”, “Dalmatinka”, “Prerada” i “Prehrana”, “Kaštelanska rivijera” i “Dalmacijaturist”.

Zahvaljujući njemu, danas imamo te orijaše gospodarstva, imamo kruha i rada umjesto bespuća nezaposlenosti, socijalnog beznađa, omladinskog nasilja, umjesto praznih hala s razbijenim prozorima i zidova išaranih grafitima. A za kraj – ako mi je dopušteno – ovom bih ikonografskom prijedlogu dodao jednu autorsku intervenciju.

Predlažem da se ovaj i ovakav spomenik postavi na cementni podest iz kojega vire četiri snopa šipki za armiranje, čisto da nas podsjeti kako smo nekad bili regija bez urbanizma, bez planova, bez perspektive i bez promišljanja budućnosti. Posve suprotno od danas kad – najviše Tuđmanovom zaslugom – u Splitu i Dalmaciji više ne stanuju gramzivost i egoizam, više nema neplanskog razvoja, više se ne vodi politika na korist maloj oligarhiji, nego se sve odluke donose sebedajno, pošteno i na korist većine. A sve to – ponovimo i stoti put − dugujemo upravo njemu.

JURICA PAVIČIĆ

A vjerujem da je gotovo suvišno napominjati da se Split Franji Tuđmanu ima zašto odužiti. Do trenutka kad se predsjednik Tuđman popeo na političku scenu, grad Split bio je neuspješan, ekonomski, politički i sportski apsolutno nevažan grad. Bio je to grad koji je gubio stanovništvo. Bio je to grad koji nije imao najuspješnije europsko brodogradilište, koji nije imao veliku kemijsku, tekstilnu i prehrambenu industriju.

Bio je to grad u kojem je vladala masovna nezaposlenost, u kojem nisu postojali privredni giganti poput “Jugoplastike”, “Koteksa”, “Slobodne”, “Laurusa”, “Jugovinila”, “Uzora”, “Dalmacijavina” i “Prerade”. Bio je to grad u kojem nisu nastajali brodovi kao “Amorella” i TV serija kao “Velo misto”, grad u kojem nije bilo uspješnoga košarkaškoga kluba, a lokalni je nogometni klub tavorio u dugovima, kao vječno drugi.

Sve dobro, a sve njegovo

Potpuno je jasno da je to stanje depresije i provincijalne nevažnosti dokinuto upravo pojavom mesijanske figure pokojnog prvog predsjednika. Bez njega ovaj grad ne bi u posljednjih 20 godina počeo rasti i demografski i gospodarski. Bez njega ne bi niknula nebrojena nova poduzeća koja danas splitski bazen čine prosperitetnim, uposlenim i privlačnim za doseljavanje. Bez njega ne bismo nikad dočekali da u našem kraju djeluju zaslužni kapetani hrvatskoga gospodarstva poput Bruna Orešara, Željka Žderića, Miroslava Kutle i Željka Keruma, koji su kao čarobnim štapićem preporodili sve što su privatizirali.

Bez Franje Tuđmana nikad ne bismo mogli ni pomisliti da će se KK “Split” od bankrotera kojem plaće ne stižu 10 mjeseci vinuti do trostrukog prvaka Europe, te da će Hajduk – dotad vječno drugi – dokinuti metropolsku, sovjetsku dominaciju Dinama, osvajati trofeje i vinuti se do europskih polufinala.

Zahvaljujući Franji Tuđmanu, grad koji je bio globalni simbol urbanističkog nereda sada je uzorni primjer očuvanja javnog interesa, a mjesta gdje su nekad bile špekulantske tajkunske zgradurine danas su zelene površine, bolnička parkirališta, sportska igrališta i helidromi. Dok su u prethodnom razdoblju u Splitu rasle samo ružne, prekomjerne cementne crkve, upravo u razdoblju vladavine pokojnog predsjednika Split je, nošen novom ekonomskom moći, izgradio brojne škole, vrtiće i kulturne centre.

Od nevažnoga grada koji uopće nije postojao na kulturnoj i mentalnoj mapi, koji je bio tek glavni grad jedne minijaturne i umjetne administrativne jedinice tuđinskog, mađaronskog imena “županija”, Split se pretvorio u pravi regionalni centar čiji kulturni utjecaj i metropolska luč seže sve od Budve do Raba.

Sve su to razlozi zašto Split i Dalmacija moraju neizmjerno voljeti pokojnog prvog predsjednika. No, ta ljubav bila je obostrana. Franjo Tuđman toliko je volio Dalmaciju da njezino ime nikad nije htio izustiti uzalud, pa ju je stoga zvao “Južna Hrvatska” i u svojim je govorima i tekstovima tretirao poput Valdamorta: onog kojeg se nikad ne spominje.

S obzirom na važnost i pozitivan utjecaj koji je Franjo Tuđman imao na naš grad i regiju, bilo bi fatalno u ovom času pogriješiti i načiniti pokojnom prvom predsjedniku spomenik koji veličinom, figurativnom monumentalnošću i ikonografskim programom ne bi dostojno opisivao njegove zasluge. Postoji opravdana bojazan da bi nam kipari − ustrašeni perfidnim utjecajem Urbanih Jugoslavena – na Rivu mogli podvaliti neku umjetničku zvizdariju, boženamprosti apstrakciju, kakvu majušnu bistu, medaljon ili, nedajbože, zvijezdu na podu, kao da je Tuđman olimpijac.

Stoga ovom prilikom predlažem da se natječaju za prvog hrvatskog predsjednika kao aneks dodaju dopunski ikonografski uvjeti koji će čvrsto jamčiti da će pokojni predsjednik dobiti spomenik kakav zaslužuje. Za početak, ako je Split grad baluna, posve je neprimjereno da spomenik prvom hrvatskom predsjedniku ne naglasi i njegovu zaljubljeničku strast prema nogometnoj igri.

Stoga skromno predlažem da na Rivi Tuđman stoji odjeven u nogometni dres, i to ne bilo koji, nego dres NK “Croatia”/”Dinamo”, kluba koji je toliko volio i kojemu je za života uspio čak i posthumno osigurati neprikosnovenu ekonomsku i rezultatsku dominaciju. Također, bilo bi važno naglasiti da je upravo Tuđman bio taj koji je pogazio aždaju autonomaštva, stoga predlažem da brončani predsjednik poput svetog Mihovila sulicom probada zlopogleđu, a da ta zlopogleđa ima tri lavlje, autonomaške glave.

Sve dugujemo njemu

Na taj način spomenik će biti prihvatljiviji i onima koji su do jučer glasovali za pravaše i HDZ, a danas kane glasovati za HDSD i Hrvoja Tomasovića. Nadalje, bilo bi neprimjereno da spomenik komemorira sve ono što je Franjo Tuđman učinio za ovaj grad, a da ne komemorira one njegove pobočnike koji su mu u tom gospodarskom čudu bili od neprocjenjive pomoći i – faktički – produžena ruka njegova mudrog vodstva.

Stoga predlažem da u postolju spomenika budu medaljoni s likovima Miroslava Kutle, Bruna Orešara, Joze Ćurkovića, Željka Žderića i – ako zakon o sukobu interesa to ne priječi − Željka Keruma. I kao što ispod spomenika velikim vojskovođama obično stoje nazivi njihovih pobjedonosnih bitaka – njihov Austerlitz, Marengo, Jena i Wagram – tako bi, držim, i ispod postolja Tuđmanova kipa morao stajati popis njegovih pobjeda kojima je pridonio prosperitetu ovoga kraja.

Taj je popis poduži, ali ovom prilikom možda je potrebno spomenuti samo dio pobjeda koje bi se morale naći na monumentalnoj kompoziciji: “Laurus”, “Koteks”, “Uzor” i “Jadrankamen”, “Dalmacijavino”, “Jugovinil”, “Mesopromet” i “Jugoplastika”, “Cetinka”, “Dalmatinka”, “Prerada” i “Prehrana”, “Kaštelanska rivijera” i “Dalmacijaturist”.

Zahvaljujući njemu, danas imamo te orijaše gospodarstva, imamo kruha i rada umjesto bespuća nezaposlenosti, socijalnog beznađa, omladinskog nasilja, umjesto praznih hala s razbijenim prozorima i zidova išaranih grafitima. A za kraj – ako mi je dopušteno – ovom bih ikonografskom prijedlogu dodao jednu autorsku intervenciju.

Predlažem da se ovaj i ovakav spomenik postavi na cementni podest iz kojega vire četiri snopa šipki za armiranje, čisto da nas podsjeti kako smo nekad bili regija bez urbanizma, bez planova, bez perspektive i bez promišljanja budućnosti. Posve suprotno od danas kad – najviše Tuđmanovom zaslugom – u Splitu i Dalmaciji više ne stanuju gramzivost i egoizam, više nema neplanskog razvoja, više se ne vodi politika na korist maloj oligarhiji, nego se sve odluke donose sebedajno, pošteno i na korist većine. A sve to – ponovimo i stoti put − dugujemo upravo njemu.

JURICA PAVIČIĆ

[event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [jcfields] => Array ( ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/kolumne/jurica-pavicic-tudmanu-split-duguje-bas-sve-190403 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=d4e72ee1b9dacbd8ba829985ea1005f913adccf8 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Jurica+Pavi%C4%8Di%C4%87%3A+Tu%C4%91manu+Split+duguje+ba%C5%A1+sve&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkolumne%2Fjurica-pavicic-tudmanu-split-duguje-bas-sve-190403 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkolumne%2Fjurica-pavicic-tudmanu-split-duguje-bas-sve-190403 )

Array ( [0] => stdClass Object ( [id] => 1 [name] => Subtitle [value] => Tuđman u Sinju / Arhiv CROPIX [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 1 [alias] => Subtitle ) [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => de facto de jure [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) )

13. svibanj 2024 16:30

Sve dobro, a sve njegovo

Sve dugujemo njemu

Sve dobro, a sve njegovo

Sve dugujemo njemu

Jurica Pavičić: Tuđmanu Split duguje baš sve

Konavle Agroturizam Konavle Edukacijsko putovanje u Francusku i Njemačku Pročitaj više

Svijet ‘klackalica razdora‘ Dan njemačkog ujedinjenja i sutra će proći bez dovršenog spomenika, kažu da je 17 milijuna eura previše za takav kič Pročitaj više