Eto zato te, sveti Petre, molim da se kod svojeg šefa, našega Svevišnjega, založiš da nam na barem deset godina vrati Vicu. Onoga Vicu Buljana, čovjeka kojega su njegovi sugrađani s razlogom zvali Čovik i po. Vjerujem da te ova moja čudnovata zamolba i nije previše začudila. Jer, kako znamo, ti si na položaju da svašta znaš. Pa si tako, sigurno, iz prve ruke, ne samo od Vice već i tisuća drugih koji su bili izravni svjedoci, saznao što je sve Vice napravio za ovaj kraj i njegov narod. A gdje smo danas? Iako vjerujem da ti je sve što ću nadalje navesti poznato, ipak ću podsjetiti.
Otkuda pamuk?!
Drugi svjetski rat Sinj i dolina Cetine dočekali su kao izraziti agrarno-stočarski kraj. Nerazvijeni do zla boga. Jedina industrija bila je Banićeva ciglana u Ruduši. Imali su i reru, uskotračni vlak koji ih je dva puta dnevno povezivao sa Splitom. Rat je u cetinskom kraju bio previše krvav. U četiri godine poginulo je više od 4.000 stanovnika. Svaki deseti!? Kao na traci tih ti je godina i iz doline Cetine stizalo toliko duša, nasilno odvojenih od tijela, da ni sam nisi mogao uhvatiti trenutak predaha. Rat je, Bogu hvala, završio. Život se počeo vraćati u kolotečinu. Pričaju da su tada skoro gori od rata bili neimaština i glad.Vice se s tim nikako nije mirio. Odrastao u imućnoj trgovačkoj obitelji, koja je uz njega imala još desetak djece među kojima su bili inženjeri, pravnici, svećenici, liječnici..., Vice kao visokopozicioniran u poratnoj vlasti odredio je mijenjati stanje u svojem gradu i među svojim sugrađanima. U novouspostavljenoj državi gdje je gotovo sve bilo centralizirano, skoro kao danas u Hrvatskoj, Vice se znao izboriti za svoj Sinj. Pa je, kako i priliči agrarnoj sredini, niti tri godine poslije završetka toga krvavog rata, najprije osigurao novac za zapošljavanje radnika na prokopavanju glavnog odvodnog kanala u Sinjskom polju kako bi močvaru pretvorili u oranice.
Potom je, pet godina po završetku onog krvavog rata, na ledini istočnog ruba Sinja otvorio veliko gradilište. Kada je rekao da će tu izgraditi predionicu i tvornicu konca i najžešći ateisti počeli su se križati. Drugovi iz Vlade, koji su Vici odobrili novac, pitali su otkuda pamuk. Stari trgovački lisac uzvratio im je da će ga saditi u Sinjskom polju, znajući da od toga nema ništa. Pa je seljacima u povjerenju prišapnuo da prije sadnje sjeme pamuka lagano prokuhaju da slučajno ne bi niknulo, a on je već dao upute da se radi na pripremi uvoza pamuka.
Godinu dana poslije, šeste po završetku onoga krvavog rata, niknula je Vicina tvornica, “Dalmatinka”, i u noj je na proizvodnji pređe od pamuka posao dobilo prvih 500 radnika. Dotle je Vice s glavnim graditeljem, mladim inženjerom Kuzmanićem iz Splita, rasprostirao nacrte za nove tvorničke pogone, pa je naredne godine, sedme od završetka onog krvavog rata, u “Dalmatinci” posao dobilo još 500 radnika prerađujući proizvedenu pređu u konac.
Danak u krvi
 |
| Partizani u Livnu 1942 - slijeva: Nikola Vidović, Vicko Krstulović i Vice Buljan |
Vice je, kako znaš sveti Petre, stigao k tebi kad je njegov kraj imao oko 60 tisuća stanovnika i 12.500 zaposlenih. I još tisuće zaposlenih u Splitu i okolici, ali bome i 2-3 tisuće koji su morali trbuhom za kruhom u Njemačku i druge zemlje Europe.
A onda su se, sveti Petre, ponovno začuli ratni bubnjevi, ovaj put lokalni, na tlu Jugoslavije koju su Garašaninovi sljedbenici htjeli preimenovati u Veliku Srbiju. Pa su navalili i na Hrvatsku, pa i na Vicin kraj. I slomili zube. Vicin se kraj podičio velikim doprinosom stvaranju slobodne, neovisne i međunarodno priznate Republike Hrvatske. Dao je za to i danak u krvi. Kroz četiri ratne godine poginulo je više od 100 boraca, s civilima skoro 150 ljudi.
Promijenjen je i politički sustav. Socijalističko samoupravljanje zamijenjeno je kapitalizmom. Glavna parola demokratski izabranih vođa hrvatskog naroda bila je hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a obećanje ispod kojega se nije željelo niti promišljati bilo je da će Hrvatska biti nova Švicarska te da će Hrvati živjeti u zemlji blagostanja.
Što nam se događalo, sveti Petre? Dok je hrvatski radnik branio i oslobađao Hrvatsku vlasnik poduzeća u kojemu je radio preko noći je postao do jučer gologuzi mufljoz. I dok je naš radnik, koji se silom prilika pretvorio u ratnika, još bio u rovu, novog vlasnika njegova poduzeća nisu zanimali zaposlenici već imovina. Pa je u trenutku kada se razvojačio naš radnik umjesto na radno mjesto bio prisiljen na burzu rada.
Takvu sudbinu velikog broja hrvatskih radnika podijelili su zamalo svi nekadašnji zaposlenici iz Vicinog grada. Pa je sve što su stvarali i čime su se hvalili Vice i oni koji su ga u vlasti alkarskog grada (na)slijedili počelo rušiti. Još malo pa se rušiti više neće imati što. Jer, sve je već srušeno. Ostali su tek tragovi. Pošteđene su samo hidroelektrane na Cetini. One još nisu došle na red. A ni to, sveti Petre, neće biti daleko, ako nam ne izmoliš Svevišnjega da nam vrati Vicu.
Ovako više ne može
Da se ne bismo krivo shvatili, sveti Petre. Ne bi, naravno, bilo zlo što se rušilo staro, ono što su napravili Vice i njegovi nasljednici, da se gradilo novo. Da su izniknule nove firme u kojima bi posao našli zaposlenici iz Vicinih poduzeća i njihova djeca. Kako se to nije dogodilo zaposlenici su masovno pretvoreni u umirovljenike. A njihova djeca? Oni su se, sveti Petre, pretvorili u najbolniju ranu alkarskog kraja. U velikom su broju pobjegli s rodnih ognjišta, iz kraja kojega su njihovi preci za njih čuvali i branili stoljećima. I još bježe.Pa je Vicin kraj koji je 1991. godine imao oko 61.500 stanovnika na posljednjem službenom popisu 2011. godine evidentirao 48.300 živih duša. Kada se tome doda izostali, a realno očekivani prirodni prirast s ovog je prostora, sveti Petre, pobjeglo preko 15 tisuća ljudi. Intelektualno i biološki najpotentnijih. A ono što je ostalo? Slabo, sveti Petre. U vlasti nikako da se pojavi Vice. Koji bi radio za narod, a ne samo za sebe i uski krug svojih. Eto radi toga sam ti napisao ovo pismo. A ti, sveti Petre, napravi kako, po duši, kontaš da je najprimjerenije.
S najdubljim štovanjem, Toni Paštar
P.S.: Dragi sveti Petre, nadam se da smo se dobro razumjeli. Ne očekujem ja, naravno, da nam doslovno vratiš Vicu, kako sam ti napisao. Kako bi to bilo da poslije Krista dobijemo i drugog uskrsnuloga, a prije Sudnjeg dana?
Znajući da to ne može biti ja ću te, evo, na kraju zamoliti što moguće jest: Daj, sveti Petre, založi se kod Gospodina, Svevišnjega, da na čelo alkarskog grada, ali i svih općina, gradova i županija Lijepe naše i, neizostavno, na čelo naše države dođe metaforički Vice, Čovik i po koji hoće i može, čovjek koji znade postaviti ciljeve i na putu do njih zaposliti sve one koji znaju i žele raditi kako bi od svojega rada mogli živjeti kako priliči čovjeka. Zapravo te, sveti Petre, molim da učiniš što možeš jer ovako više ne može.