Kada dobiješ zadatak dan prije Svetoga Ivana Krstitelja popeti se do crkvice na Birnju, pridružiti se hodočasnicima i poslušati misu “pod svićama”, koja počinje točno u 21 sat, na 631 metar nadmorske visine, dođe ti da uzdahneš i pomisliš “šta je meni ovo tribalo!?”...
I tu sva muka prestaje, jer, vjerujte na riječ, Lukšićani su baštinili sigurno jedan od ljepših komadića kugle zemaljske.
Tradicija, koja se ni jednom u nekoliko stoljeća prekinula nije, nalaže stanovnicima Kaštel Lukšića pohoditi prostor oko crkvice svetoga Ivana užežin njima najvećega dana, blagdana njihova nebeskog zaštitnika.
Penju se starim, kozjim, rimskim putovima, na leđima nose “spizu”, malu djecu i nezaobilazne “demejane” vina. I to ne bilo kojeg, nego pravog kaštelanskog opola, koji kuha u sebi i sa sobom, upija mirise starih bačava sve do dana njihova sveca. Tada puštaju vinu da diše i – savršeno je, pitko kao sok.
− Nemoj da te privari! − kazuje Ivan Relja, jedan od pet glavara Lukšićke bratovštine: − Lagano je, ali udara! Podno stare crkve, čiji se prednji, starohrvatski dio, posljednji put renovirao još 1444. godine, prostire se Dubrava. Ledina na kojoj su Kaštelani odmah “bacili na balun”, doduše, oni mlađi, kao da im je nedostajalo slatkog umora nakon 45-minutnog uspona.
Svaka fameja svoj stol na Birnju ima
Oko Dubrave raštrkani stolovi, neki od suhozida, neki od kamena, neki moderni, betonski. Svaki stol okružen klupama, a na njima članovi obitelji i prijatelji.
− Kao što u selu znaš di je čija kuća, tako ovdi svaka fameja svoj stol ima − objašnjava nam Marin Viculin.
− Ako slučajno, primjerice zbog korote, neka od obitelji ne dođe za svoj stol te godine, u znak poštovanja baš nitko tu neće sjest − kazuje Marinova supruga Sanja, fetiva Lukšićanka, koju su u “kofi” na konju prvi put kao bebu roditelji donijeli užežin Svetoga Ivana na Birnje.
I ona je nastavila tradiciju, svoju je djecu i prije prvog im rođendana donijela pred oltar.
I Mirko Tomaš će na sam blagdan lukšićkoga sveca pred crkvu donijeti svojeg dvomjesečnog Karla.
− Krstio se prije tjedan dana, a ovod ćemo ga “krstit” po starinski − veli Mirko. A “krsti” se baš svatko tko prvi put pohodi Dubravu, zalije ga se bukarom crnoga vina.
To je doživio i župnik Stipan Šurlin. − Iznenadili su me − smije se svećenik. Održao je svetu misu pod svijećama, što, kazuju nam Kaštelani, daje posebnu čar i mjestu i vremenu i običaju i simbol je rituala.
 |
| Don Stjepan Šurlin ispovijeda s pogledom na zračnu luku |
Sve svojim rukama iznijeli na vrh Kozjaka
Dokle god vam pogled seže – sve su Lukšićani izgradili svojim rukama i baš sve, sav materijal i kamen, iznijeli na vrh Kozjaka na svojim plećima. Nisu oni za to zaslužni, kazuju skromno, sve im je to njihov Ivan namirio. S 23. na 24. lipnja većinom noće na otvorenom, neki su oko svojih stolova i šator improvizirali.
− Cila fameja ostaje noćit, a ima nas i viška − smije se pater familias Kovačev Balanovi, oko njihova stola širi se smijeh.
A na blagdan zaštitnika širit će se bogati i opojni mirisi. Svaki stol – jedno janje! A uza sve to pršut i sir, kako i valja, pa obvezni “šporki makaruni”, poneka obitelj i “lešadu” učini, a blaguju baš cijeli dan.
− Tko god dođe, ima i za popit i za izist, nikor neće gladan ni žedan ostat − veli Vjekoslav Botušić.
Šporki makaruni− Šta više kapule, to boji toć. Pa kad je šufigaš, dodaš narizanu junetinu (more i govedina, kako ko voli), ali mora bit od mišića. Mirodija po voji i čaša dobrega crnega vina. Pa onda sve to na laganoj vatri kuvaš dobre tri, tri i po ure. A makarune skuvaš na otvorenoj vatri, staviš teću na “trinoge”, kod nas se tri kila kuva − kazuje nam Vanja Tomaš, kod koje zbog vrhunskih šporkih makaruna i pola pečenog janjeta zna ostati... ‘Bit ću težak!’ Dok nam kazuje kako je “iznio” 15 kilograma cementa i s ekipom sagradio barem kvadrat zida podno crkvice, trinaestogodišnji Ivan Mateljan ponosno veli: − Kad naresten, bit ću težak! Kupit ću veliku zemju i posadit ću vinograd. Onda ću kupit tovara. − Tovara? Oli nećeš auto kupit?! − Ma, ke auto, tovara oću! − čvrst je u odluci mladi težak, kojeg dide hvali da mu bolje zna očistiti travu iz polja od oca mu i barbe. |
‘Pomolit ću se za Kaštela’Susreli smo navrh Kozjaka i predsjednika Gradskog vijeća Grada Kaštela Darka Varnicu. − Bila mi je velika želja doći pješice, pomoliti se za grad − veli, ponosan na tradiciju Lukšićana i entuzijazam ljudi koji je održavaju živom. |
