Slobodna Dalmacija - Svi Splićani su

stdClass Object ( [id] => 70051 [title] => Svi Splićani su - vlaji i boduli [alias] => svi-splicani-su-vlaji-i-boduli [catid] => 253 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Znate li tko je prvi splitski vlaj? Pa Dioklecijan! I to je utjeha za sve doseljenike u dalmatinskoj metropoli, o kojima se ponovno raspirila rasprava o tome jesu li neprilagođeni krivi za budalasto stanje svijesti u Splitu. O tome su na televiziji i po novinama prebirali Kerum, Mandić, Pavičić, Kuljiš, a za njima i ostali, skrećući tako pažnju s puno važnijeg pitanja: Kakav će Split biti u budućnosti? I kako je u njemu živjeti “koljenašima”, vlajima, Bosancima, bodulima, ljudima s imenom i prezimenom koji se u njega slijevaju, još od onoga dana kad je veliki imperator u malome mistu, ribarskom suburbiju metropole Salone, odlučio podignuti utvrđenu vikendicu.

Ni on, ako ćemo pravo, nije pošteđen rasprave o došljama, bez obzira na to vuče li porijeklo iz bliskog salonitanskog agera, sela Libovca između Kučina i Korešnice, ili nešto dalje D(i)okleje, blizu današnje Podgorice. Brale, vidiš da je vlaj, pa sad stoput bio car i bog!

I kad se priča protegne preko povijesne tiramole, onda je jasno da pitanje nije kad je tko i odakle došao, nego što je dao Splitu i je li uspio prihvatiti kao svoje ono što je zatekao. Po zadnje dvije kategorije puno je pametnije mjeriti “vlajizam”, jer će čačkanje po koljenima sasvim sigurno dovesti do “upale”, mišljenje je naših sugovornika. Koji su svi odnekud ipak – došli.

- Mislim da tu priču treba shvatiti kao zafrkanciju, kakva je oduvijek i bila. Gradonačelnik Kerum je, navodno, rodom iz mućke općine. A moj djed Ljubimir Cambi bio je načelnik općine Muć; kad je umro, nosili su ga Mućani – podsjeća akademik Nenad Cambi (72), pripadnik jedne od najstarijih splitskih obitelji, čiji se predak, trgovac Francesco doselio iz Firence 1412. godine. Uskoro su Cambiji postali jedna od najbogatijih građanskih obitelji, a 1671. primljeni su u Plemićko vijeće.

- Ne može se ozbiljno govoriti o izrekama tipa “Pusti zeca, ubij vlaja” jer svakodnevni život, ali i povijest svjedoče drukčije, o vojskama doseljenika koje su dolazile i unapređivale Split. Govoriti se može o asimilacijskoj sposobnosti ljudi koji su dolazili u grad. Držim da je i ovo priča o tome. A doseljene se zafrkavalo svuda, zar mislite da je bilo lako Splićaninu doći u Dalmatinsku zagoru i proći lišo!? Ni boduli nisu drukčije prolazili, isto kao i Talijani, Austrijanci... Nakon nekog vremena, oni su postajali fetivi, pa su dočekivali nove. Tako je, vjerojatno, u svakom gradu, ali Split ima specifičan smisao za humor, pa kad se spoji s osjećajem više vrijednosti, onda nastaje situacija koja je zanimljiva široj javnosti – drži arheolog Cambi.

Vrhunski vlaji

U zanimljivoj situaciji je i Andro Krstulović Opara (42). Njegovi su se, kao i velik broj današnjih “fetivih”, u Split spustili s Mosora, iz Poljica, točnije iz Krstulovića Mirina kod Gornjega Sitnog 1493. godine, nešto malo dana nakon otkrića Amerike. Potomak Krstulov, povjesničar umjetnosti i arheolog, danas je ravnatelj ustanove Muzeji Ivana Meštrovića i zadaća mu je braniti i prezentirati lik i djelo jednog od najvećih vlaja koji je suvremenu hrvatsku umjetnost upisao na kartu svijeta.

- Meštrović spada u red “vrhunskih vlaja”, poput Ive Tijardovića, Jakova Gotovca, Milana Begovića, Tina Ujevića ili Zdenka Runjića, koji su neizmjerno zadužili splitsku i hrvatsku kulturu, doslovno nam uljepšali život! Meštrović, primjerice, nikada nije spominjao prvi grad, a Split je nazivao svojim drugim gradom, ondje je osjećao pripadnost, identitet i duh mjesta, najmilijega za život. Tako je Splitu pridonio neusporedivo više nego oni koji se skrivaju po kaletama i viču: “Nima Splita do Splita!” – tvrdi Krstulović Opara, dodajući kako je antagonizam tzv. fetivih i tzv. vlaja izmišljotina talijanaša iz XIX. stoljeća, koji su shvatili da brojčana nadmoć “vlaške” Dalmacije, ali i splitskih težaka narodnjaka ugrožava njihove interese.

- Boli me kad čujem i dalje takve stavove, a iznose ih janjičari duha, bilo kerumovskog, bilo mandićevskog ili kuljiševskog tipa, pa koriste tu priču za proliferaciju svojih ideja, a sve zbog osobnog kompleksa (ne)pripadnosti – rezigniran je ravnatelj Krstulović. U isforsiranom antagonizmu i neprirodnoj larmi izravna je žrtva, po njemu, splitski identitet i kultura, što ilustrira jedna od prvih odluka gradonačelnika Keruma: ukidanje projekta kulturnog doma na splitskim Brdima!

- Sa splitskom kulturom, odnosno teatrom, surađujem od 1979. godine povremeno, potom stalno, često glumim vlaje i nije mi niti malo neugodno – svjedoči Ilija Zovko (68), glumac splitskog HNK, koji se prije dvadesetak godina doselio iz rodnih Lokvičića kod Imotskoga.

- Vlaji koje poznajem dobroćudan su svijet, navikao preživjeti na kamenu i drači, što ih je možda učinilo tvrđima, ali svakako ne zločestima. Daleko su od stereotipa divljaka s nožem u zubima, bocom vina u jednoj i janjećim butom u drugoj ruci, kako ih se ponekad pokušava prikazati. A nisam upoznao ni takve “domaće”, ma ja uopće nisam imao problema biti vlaj u Splitu – veli Zovko.

Došao, uspio

Hodajući primjer čovjeka koji se doselio u Split i ostvario primjernu karijeru aktualni je ravnatelj Galerije umjetnina Božo Majstorović (43): rođen je u Trebinju, diplomirao povijest umjetnosti i povijest u Zagrebu, pa se zaposlio kao kustos u Meštrovićevoj galeriji. U ranim dvijetisućitima postao je splitski poglavar za kulturu, a onda izabran na čelo jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u gradu:’ Nadam se da je moje vlaško/hercegovačko porijeklo i mjesto rođenja za većinu nevažno, a za druge možda egzotično. Znam i da je za neke zavičajne puritance riječ o strašnoj, skoro i nedopustivoj kombinaciji’, ironičan je Majstorović, navodeći kako su u svakoj pristojnoj i uređenoj sredini pitanja o “vlajima”, “fetivima”, “domorocima” i “dođošima”, dio folklora i i pseudosociološko-antropološko-politoloških rasprava, odnosno – naklapanja.

- Dijeliti građane Splita po porijeklu, jednostavno nije ni gradski ni građanski. Prije nekoliko mjeseci otvoren je stalni postav Galerije umjetnina, na čiji se smještaj čekalo godinama. Stanovnici administrativnog, gospodarskog, sveučilišnog i kulturnog središta Dalmacije nisu pokazali osobito zanimanje za vrhunska djela hrvatske umjetničke baštine. Ako, po manihejskoj podjeli, od nekulturnih vlaja nismo mogli očekivati značajnije zanimanje, pitanje je gdje su fetivi. Nije vrag da na taj način prosvjeduju protiv vlaškog podrijetla ravnatelja – pita se Majstorović, koji priču o bakama, majkama, očevima, zavičajima, djetinjstvima, sjećanjima... smatra intimom, a ne nadmetanjem i superiornošću.

- Za Božić ću doći u Split, na ljeto također, a nadam se da ću jednom i penziju u njemu dočekati – javlja iz belgijskog Liegea Andrija Stipanović (22), donedavni kapetan košarkaša “Splita”, rođen u Međugorju,

- Nije me nikad nitko krivo pogledao, a ja nisam skrivao da sam Međugorac. Ostavio sam prije u Splitu ekipu, prijatelje i sportaše, u Belgiji sam mjesec dana i jedva čekam doći opet. Što još da vam kažem...damir šarac

Kuzmanić: Grad odumire

Mario Nepo Kuzmanić jedan je od najboljih poznavatelja splitskih rodoslovlja, godinama piše o porijeklu obitelji. Po njemu samo pitanje porijekla uopće nije problematično, koliko pogreške u politici masovnog doseljavanja u drugoj polovici XX. stoljeća.

- U razdoblju od 1971. do 1991. Splitu se stanovništvo uvećavalo po stopi od 56 posto, a Zagrebu, Rijeci i Zadru od 20 posto. Takav pritisak ne može izdržati niti jedan grad, i to je razlog za naprasno gubljenje identiteta. Uz to, došlo je i do stravičnog opustošenja naselja Dalmacije, kako u Zagori, tako i na otocima, pa je 1857. u Splitu živjelo 2,71 posto stanovnika Dalmacije, a 1991. godine 23 posto – iznosi Kuzmanić, te navodi da se broj Splićana smanjuje; prije 18 godina na popisu ih je bilo 193 tisuće, a 2001. godine 189 tisuća:

- Taj podatak se prešućuje, jer je stanogradnja unosan biznis. A sto posto ne znate da je 10 posto stanova u Splitu – prazno, u njima se ne troši letrika!

Kudrjavcev: Furbarija i poslovnost

Jedan od najpopularnijih splitskih dođoša, kazališni kritičar i književnik Anatolij Kudrjavcev, sin ruskog emigranta, sastavio je humoristični priručnik u dvadesetak točaka “Kako prepoznati vlaja”.

Pod točkom 12 piše kako “vlaj nema nikakva odnosa napram stalnim, čvrstim znacima nekog povijesnog, kulturološkog identiteta. On nije svjestan vrijednosti grada, njegovih kulturnih sadržaja i gradskih oblika života”.

Na koncu šjor Tolja zaključuje: “Split je uglavnom vlaški grad, grad vlaškog ugođaja, vlaškog prometa, vlaške poslovnosti, vlaške neodgojenosti, vlaške nemarnosti, vlaških nametljivosti, vlaške furbarije...”

Privrženi građani

Građani o vlajima:

Dalmaciju iza prvog brda isključuje 16 posto građana Splita (dakle, oni misle da Dalmatinska zagora ne spada u Dalmaciju)

- da su pravi Dalmatinci samo oni koji žive uz obalu i na otocima smatra 25 posto građana Splita (dakle, oni vlajima odriču dalmatinstvo)

Vlaji o Splitu:

- samo 4 posto doseljenika iz Dalmatinske zagore izjavilo da se nije naviklo na Split

- na pitanje bi li u slučaju elementarne nepogode prije pomogli gradu Splitu ili svojem zavičaju, tri puta više doseljenika odgovorilo da bi prije pomoglo Splitu (23 posto) nego svojem zavičaju (8 posto)

- Naše istraživanje iz 2003. godine je pokazalo da su vlaji privrženiji Splitu nego što su Splićani privrženi vlajima. Iz toga se može zaključiti da splitskoj građanskoj javnosti oznaka „vlaji“ često služi kao „žrtveni jarac“, odnosno kao „dežurni krivac“ za sve opačine s kojima se grad Split suočava.

U čitavom razdoblju od Drugog svjetskog rata do 1990. postojali su doseljenički valovi u Split, a grad je svejedno rastao i napredovao, što znači da sunovrat Splita u 90-ima i kasnije nije posljedica „vlaškog buma“, nego nekih drugih stvari, od dugogodišnje prometne i ekonomske izolacije Splita i Dalmacije tijekom Domovinskog rata do problematične privatizacije najvećih splitskih poduzeća, za što se ne mogu optužiti (samo) vlaji - objašnjava Damir Pilić, uz Suzanu Kunac autor istraživanja “Regionalizam: Dalmacija” iz 2003. godine.

Znate li tko je prvi splitski vlaj? Pa Dioklecijan! I to je utjeha za sve doseljenike u dalmatinskoj metropoli, o kojima se ponovno raspirila rasprava o tome jesu li neprilagođeni krivi za budalasto stanje svijesti u Splitu. O tome su na televiziji i po novinama prebirali Kerum, Mandić, Pavičić, Kuljiš, a za njima i ostali, skrećući tako pažnju s puno važnijeg pitanja: Kakav će Split biti u budućnosti? I kako je u njemu živjeti “koljenašima”, vlajima, Bosancima, bodulima, ljudima s imenom i prezimenom koji se u njega slijevaju, još od onoga dana kad je veliki imperator u malome mistu, ribarskom suburbiju metropole Salone, odlučio podignuti utvrđenu vikendicu.

Ni on, ako ćemo pravo, nije pošteđen rasprave o došljama, bez obzira na to vuče li porijeklo iz bliskog salonitanskog agera, sela Libovca između Kučina i Korešnice, ili nešto dalje D(i)okleje, blizu današnje Podgorice. Brale, vidiš da je vlaj, pa sad stoput bio car i bog!

I kad se priča protegne preko povijesne tiramole, onda je jasno da pitanje nije kad je tko i odakle došao, nego što je dao Splitu i je li uspio prihvatiti kao svoje ono što je zatekao. Po zadnje dvije kategorije puno je pametnije mjeriti “vlajizam”, jer će čačkanje po koljenima sasvim sigurno dovesti do “upale”, mišljenje je naših sugovornika. Koji su svi odnekud ipak – došli.

- Mislim da tu priču treba shvatiti kao zafrkanciju, kakva je oduvijek i bila. Gradonačelnik Kerum je, navodno, rodom iz mućke općine. A moj djed Ljubimir Cambi bio je načelnik općine Muć; kad je umro, nosili su ga Mućani – podsjeća akademik Nenad Cambi (72), pripadnik jedne od najstarijih splitskih obitelji, čiji se predak, trgovac Francesco doselio iz Firence 1412. godine. Uskoro su Cambiji postali jedna od najbogatijih građanskih obitelji, a 1671. primljeni su u Plemićko vijeće.

- Ne može se ozbiljno govoriti o izrekama tipa “Pusti zeca, ubij vlaja” jer svakodnevni život, ali i povijest svjedoče drukčije, o vojskama doseljenika koje su dolazile i unapređivale Split. Govoriti se može o asimilacijskoj sposobnosti ljudi koji su dolazili u grad. Držim da je i ovo priča o tome. A doseljene se zafrkavalo svuda, zar mislite da je bilo lako Splićaninu doći u Dalmatinsku zagoru i proći lišo!? Ni boduli nisu drukčije prolazili, isto kao i Talijani, Austrijanci... Nakon nekog vremena, oni su postajali fetivi, pa su dočekivali nove. Tako je, vjerojatno, u svakom gradu, ali Split ima specifičan smisao za humor, pa kad se spoji s osjećajem više vrijednosti, onda nastaje situacija koja je zanimljiva široj javnosti – drži arheolog Cambi.

Vrhunski vlaji

U zanimljivoj situaciji je i Andro Krstulović Opara (42). Njegovi su se, kao i velik broj današnjih “fetivih”, u Split spustili s Mosora, iz Poljica, točnije iz Krstulovića Mirina kod Gornjega Sitnog 1493. godine, nešto malo dana nakon otkrića Amerike. Potomak Krstulov, povjesničar umjetnosti i arheolog, danas je ravnatelj ustanove Muzeji Ivana Meštrovića i zadaća mu je braniti i prezentirati lik i djelo jednog od najvećih vlaja koji je suvremenu hrvatsku umjetnost upisao na kartu svijeta.

- Meštrović spada u red “vrhunskih vlaja”, poput Ive Tijardovića, Jakova Gotovca, Milana Begovića, Tina Ujevića ili Zdenka Runjića, koji su neizmjerno zadužili splitsku i hrvatsku kulturu, doslovno nam uljepšali život! Meštrović, primjerice, nikada nije spominjao prvi grad, a Split je nazivao svojim drugim gradom, ondje je osjećao pripadnost, identitet i duh mjesta, najmilijega za život. Tako je Splitu pridonio neusporedivo više nego oni koji se skrivaju po kaletama i viču: “Nima Splita do Splita!” – tvrdi Krstulović Opara, dodajući kako je antagonizam tzv. fetivih i tzv. vlaja izmišljotina talijanaša iz XIX. stoljeća, koji su shvatili da brojčana nadmoć “vlaške” Dalmacije, ali i splitskih težaka narodnjaka ugrožava njihove interese.

- Boli me kad čujem i dalje takve stavove, a iznose ih janjičari duha, bilo kerumovskog, bilo mandićevskog ili kuljiševskog tipa, pa koriste tu priču za proliferaciju svojih ideja, a sve zbog osobnog kompleksa (ne)pripadnosti – rezigniran je ravnatelj Krstulović. U isforsiranom antagonizmu i neprirodnoj larmi izravna je žrtva, po njemu, splitski identitet i kultura, što ilustrira jedna od prvih odluka gradonačelnika Keruma: ukidanje projekta kulturnog doma na splitskim Brdima!

- Sa splitskom kulturom, odnosno teatrom, surađujem od 1979. godine povremeno, potom stalno, često glumim vlaje i nije mi niti malo neugodno – svjedoči Ilija Zovko (68), glumac splitskog HNK, koji se prije dvadesetak godina doselio iz rodnih Lokvičića kod Imotskoga.

- Vlaji koje poznajem dobroćudan su svijet, navikao preživjeti na kamenu i drači, što ih je možda učinilo tvrđima, ali svakako ne zločestima. Daleko su od stereotipa divljaka s nožem u zubima, bocom vina u jednoj i janjećim butom u drugoj ruci, kako ih se ponekad pokušava prikazati. A nisam upoznao ni takve “domaće”, ma ja uopće nisam imao problema biti vlaj u Splitu – veli Zovko.

Došao, uspio

Hodajući primjer čovjeka koji se doselio u Split i ostvario primjernu karijeru aktualni je ravnatelj Galerije umjetnina Božo Majstorović (43): rođen je u Trebinju, diplomirao povijest umjetnosti i povijest u Zagrebu, pa se zaposlio kao kustos u Meštrovićevoj galeriji. U ranim dvijetisućitima postao je splitski poglavar za kulturu, a onda izabran na čelo jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u gradu:’ Nadam se da je moje vlaško/hercegovačko porijeklo i mjesto rođenja za većinu nevažno, a za druge možda egzotično. Znam i da je za neke zavičajne puritance riječ o strašnoj, skoro i nedopustivoj kombinaciji’, ironičan je Majstorović, navodeći kako su u svakoj pristojnoj i uređenoj sredini pitanja o “vlajima”, “fetivima”, “domorocima” i “dođošima”, dio folklora i i pseudosociološko-antropološko-politoloških rasprava, odnosno – naklapanja.

- Dijeliti građane Splita po porijeklu, jednostavno nije ni gradski ni građanski. Prije nekoliko mjeseci otvoren je stalni postav Galerije umjetnina, na čiji se smještaj čekalo godinama. Stanovnici administrativnog, gospodarskog, sveučilišnog i kulturnog središta Dalmacije nisu pokazali osobito zanimanje za vrhunska djela hrvatske umjetničke baštine. Ako, po manihejskoj podjeli, od nekulturnih vlaja nismo mogli očekivati značajnije zanimanje, pitanje je gdje su fetivi. Nije vrag da na taj način prosvjeduju protiv vlaškog podrijetla ravnatelja – pita se Majstorović, koji priču o bakama, majkama, očevima, zavičajima, djetinjstvima, sjećanjima... smatra intimom, a ne nadmetanjem i superiornošću.

- Za Božić ću doći u Split, na ljeto također, a nadam se da ću jednom i penziju u njemu dočekati – javlja iz belgijskog Liegea Andrija Stipanović (22), donedavni kapetan košarkaša “Splita”, rođen u Međugorju,

- Nije me nikad nitko krivo pogledao, a ja nisam skrivao da sam Međugorac. Ostavio sam prije u Splitu ekipu, prijatelje i sportaše, u Belgiji sam mjesec dana i jedva čekam doći opet. Što još da vam kažem...damir šarac

Kuzmanić: Grad odumire

Mario Nepo Kuzmanić jedan je od najboljih poznavatelja splitskih rodoslovlja, godinama piše o porijeklu obitelji. Po njemu samo pitanje porijekla uopće nije problematično, koliko pogreške u politici masovnog doseljavanja u drugoj polovici XX. stoljeća.

- U razdoblju od 1971. do 1991. Splitu se stanovništvo uvećavalo po stopi od 56 posto, a Zagrebu, Rijeci i Zadru od 20 posto. Takav pritisak ne može izdržati niti jedan grad, i to je razlog za naprasno gubljenje identiteta. Uz to, došlo je i do stravičnog opustošenja naselja Dalmacije, kako u Zagori, tako i na otocima, pa je 1857. u Splitu živjelo 2,71 posto stanovnika Dalmacije, a 1991. godine 23 posto – iznosi Kuzmanić, te navodi da se broj Splićana smanjuje; prije 18 godina na popisu ih je bilo 193 tisuće, a 2001. godine 189 tisuća:

- Taj podatak se prešućuje, jer je stanogradnja unosan biznis. A sto posto ne znate da je 10 posto stanova u Splitu – prazno, u njima se ne troši letrika!

Kudrjavcev: Furbarija i poslovnost

Jedan od najpopularnijih splitskih dođoša, kazališni kritičar i književnik Anatolij Kudrjavcev, sin ruskog emigranta, sastavio je humoristični priručnik u dvadesetak točaka “Kako prepoznati vlaja”.

Pod točkom 12 piše kako “vlaj nema nikakva odnosa napram stalnim, čvrstim znacima nekog povijesnog, kulturološkog identiteta. On nije svjestan vrijednosti grada, njegovih kulturnih sadržaja i gradskih oblika života”.

Na koncu šjor Tolja zaključuje: “Split je uglavnom vlaški grad, grad vlaškog ugođaja, vlaškog prometa, vlaške poslovnosti, vlaške neodgojenosti, vlaške nemarnosti, vlaških nametljivosti, vlaške furbarije...”

Privrženi građani

Građani o vlajima:

Dalmaciju iza prvog brda isključuje 16 posto građana Splita (dakle, oni misle da Dalmatinska zagora ne spada u Dalmaciju)

- da su pravi Dalmatinci samo oni koji žive uz obalu i na otocima smatra 25 posto građana Splita (dakle, oni vlajima odriču dalmatinstvo)

Vlaji o Splitu:

- samo 4 posto doseljenika iz Dalmatinske zagore izjavilo da se nije naviklo na Split

- na pitanje bi li u slučaju elementarne nepogode prije pomogli gradu Splitu ili svojem zavičaju, tri puta više doseljenika odgovorilo da bi prije pomoglo Splitu (23 posto) nego svojem zavičaju (8 posto)

- Naše istraživanje iz 2003. godine je pokazalo da su vlaji privrženiji Splitu nego što su Splićani privrženi vlajima. Iz toga se može zaključiti da splitskoj građanskoj javnosti oznaka „vlaji“ često služi kao „žrtveni jarac“, odnosno kao „dežurni krivac“ za sve opačine s kojima se grad Split suočava.

U čitavom razdoblju od Drugog svjetskog rata do 1990. postojali su doseljenički valovi u Split, a grad je svejedno rastao i napredovao, što znači da sunovrat Splita u 90-ima i kasnije nije posljedica „vlaškog buma“, nego nekih drugih stvari, od dugogodišnje prometne i ekonomske izolacije Splita i Dalmacije tijekom Domovinskog rata do problematične privatizacije najvećih splitskih poduzeća, za što se ne mogu optužiti (samo) vlaji - objašnjava Damir Pilić, uz Suzanu Kunac autor istraživanja “Regionalizam: Dalmacija” iz 2003. godine.

[event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [jcfields] => Array ( ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/split/svi-splicani-su-vlaji-i-boduli-70051 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=22fa0cdc8102e8d059d693bd9cb2505359afc9e7 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Svi+Spli%C4%87ani+su+-+vlaji+i+boduli&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsplit%2Fsvi-splicani-su-vlaji-i-boduli-70051 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsplit%2Fsvi-splicani-su-vlaji-i-boduli-70051 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => Podjele stanovnika dalmatinske metropole na ‘pitome’ domaće i ‘divlje’ dođoše nisu utemeljene jer su svi odnekud došli [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) )

14. svibanj 2024 19:30