Dalmacija Split

povijest maškaranih običaja

Splitski Krnjeval po svojoj se raskalašenosti uspoređivao s onim u Nici, nadbiskupi su uzalud pokušavali obuzdati svećenike da i oni sudjeluju u nesputanoj pokladnoj zabavi

povijest maškaranih običaja
Maškarani 'Stol mudraca' u kući Ante Katunarića 1901. godine
Maškarani 'Stol mudraca' u kući Ante Katunarića 1901. godine

Splićanima je, uz fjeru zaštitnika svetoga Dujma, doba Krnjevala bila najveća i najdemokratskija zabava svih slojeva: bogatih i siromašnih, učenih i nepismenih, mladih i starih. Kroničari bilježe da je godišnje u samo tri prigode cijeli grad bio na ulicama: na Sudamji, na Krnjevalu i u procesiji na Veliki petak. A spektakularnu povijest splitskih krnjevala na četiristotinjak stranica, praćenih arhivskim slikama i fotografijama, prikazao je povjesničar umjetnosti Goran Borčić u monografiji "Splitski krnjevali", objavljenoj u dane ovogodišnjih Poklada u nakladi Etnografskog muzeja.

Scenarij karnevalskih svečanosti naslućuje se još u Babilonu, gdje se održavala svetkovina, Akitu u čast početka godine; gradom bi prolazile velike procesije, jedan od suđenika bio bi prerušen u kralja, a na koncu obreda smaknut. Je li to bio prvi protokol – koji se u Splitu održava i danas – osude i smaknuća krivca za sve, nazvanog Krnje?! Buđenje prirode slavilo se na sličan način u i staroj Siriji, u Rimu su kostimirane procesije u čast Kibele kretale još 205. godine prije Krista, i stari su Grci u veljači i ožujku mahnitali u dionizijskim maskiranim feštama. Kasnije su Rimljani antička slavlja doveli do vrhunca na festivalu Saturnalija u čast boga Saturna, Jupiterova oca, što se održavao od 17. do 23. prosinca, okretali su svijet naopako, pa su gospodari posluživali robove, gozbe su bile raskalašenije nego inače, a kockanje je bilo dopušteno. Među robovima biran je kralj nazvan Kaos, kojega su uz veliku pompu vozili na brodu s kotačima, a u te je dane uživao pravo na lake djevojke i izdavanje smiješnih zapovijedi koje su svi morali slušati. Na koncu ludovanja bio bi detroniziran i u najranijoj formi obreda – žrtvovan.

Na njih su se nadovezivale Januarije, kad su se muškarci maskirali u žene, a žene u životinjske likove. Slijedile su Compitalije, kad su na zgrade vješali lutke, zamjenu za ljudske žrtve bogovima, a u veljači su otpočinjali Lupercalije, u kojima su muškarci odjeveni u jareće kože na rubu transa trčali po naseljima i zafrkavali prolaznike.

Promijenili su se bogovi, ali potreba za ludesanjem u liku nekog drugog ostala je nepromijenjena do danas, makar se fešta zvala krnjeval, karnevo, poklad, mesopust, veljun, mesojeđe, zauz, mačkare ili maškarada...

– Kršćanstvo je modificiralo antičke običaje, prognani su iz božićnog ciklusa i uklopljeni u liturgijsku godinu između blagdana Tri kralja i Čiste srijede, kojom započinje korizma, četrdesetdnevno razdoblje pokore i posta – navodi Borčić, dodajući kako su srednjovjekovni karnevali bili posebno popularni u Rimu, a bogata Firenca u renesansi je nadmašila sve druge u Europi u doba Medicija. Veliki i poznati karnevali održavani su u Kölnu, u Milanu, Veneciji, Viareggiu, a svi ovi stari karnevali i danas su vrlo raskošni i privlače tisuće sudionika.

– Smatra se kako je u starim vremenima princa karnevala predstavljao živi glumac, ali je zbog opasnosti kojoj je bio izložen zamijenjen lutkom od nabijene slame, kartona, drva ili papira. Krnje nema pošteno suđenje, njemu se presuda samo čita uz porugu i nasladu. Krnje je žrtveno janje koje prinosimo kao žrtvu na oltar vlastite nečiste savjesti. Krnjeval je bal pod maskama na kojem pod tuđom krinkom nastojimo biti netko drugi, živjeti tuđi život. Ritualom se nastoji negirati banalnu činjenicu da je stvarni život najprostiji bal pod maskama u kojem svi igramo naše male uloge i velika statiranja – filozofija je krnjevala i ljudske želje za maškaravanjem, ali i potrebe da se nekoga optuži i po mogućnosti spali za zajedničke grijehe i propuste.

Ne zna se točno kad su krnjevalske svečanosti osvojile našu stranu Jadrana, no u svemu slijedeći tradicijsko naslijeđe od antike, vjerojatno su se održavale od pamtivijeka. Najraniji su zapisi iz Dubrovnika, a prije gašenja Republike pokladne su svečanosti imale javno i političko, a ne samo pučko značenje. Bilo je to slavlje svih staleža grada i okolice, a narodnom veselju pred dvorom prisustvovao je i knez. Pisane su "Pjesni od maskerate", prigodno opscene i lascivne, a u doba renesanse splitski su plemići nosili velike tabelune s programom "Bene vivere et laetari – Dobro živjeti i zabavljati se", dok je glavna uloga u maškaradi pripadala tovaru, pobjedniku i simbolu slatkog života. Marko Marulić u 16. stoljeću piše pjesmu "Poklad i korizma", a opisavši krnjevalsko orgijanje i hranu na stolovima bogatih plemića, on zamišlja kako je na raskošnu gozbu kneza Poklada, koji oko vrata nosi ogrlicu od kobasica, a u ruci bocu vina, provaljuje Korizma s četom fratara i rastjeruje sve maškare. Ivan Slamnig naslućuje da je "Poklad i Korizmu" izvodio upravo Marko Marulić na splitskim trgovima, recitirajući pred oslikanom scenografijom, kako stoji u jednom izvještaju iz 1518. godine.

Splitski su krnjevali bili toliko raskalašeni da su privlačili i klerike, po običaju plemstva, baš kao i u Rimu, koji se nimalo nisu razlikovali od svjetovnjaka u ludovanju. Stoga su splitski nadbiskupi donosili niz naredbi pokušavajući obuzdati svećenike da sudjeluju u pokladnim svečanostima, očito uzalud, jer se i kroz nekoliko stoljeća spominju zabrane sudjelovanja svećenicima u ženskim kolima, puštanja brade, pijančevanja, obilasci krčmi i javnih gozbi te kartanje. Nadbiskup Stjepan Cosmi 1688. zabranjuje splitskom višem i nižem kleru da idu u maškare, no u svojoj oporuci ipak dopušta u doba poklada "umjerene zabave".

– Središta krnjevalskog života u Splitu bili su Trg oružja (današnja Pjaca) i Obala, kuda se kretala povorka. U splitskom kazalištu u 18. stoljeću davali su se raskošni plesovi u osvijetljenoj dvorani, i to na trošak Općine, a redovito se igrala moreška, zabilježeno je i održavanje alke, pastirska igra cerchiata, kukanje – penjanje na lojem namazan stup na čijem je vrhu učvršćena nagrada, te različite akrobacije putujućih skupina. O krabuljnim plesovima u gradu svjedoče nam i inventari bogatijih splitskih obitelji, u kojima se redovito spominju obrazine i razna karnevalska odjeća. Maske su se radile doma, a imućniji su ih nabavljali u Veneciji, odakle su u Split dolazile i razne zabavljačke družine u doba Krnjevala. U zadnjem tjednu poklada trošilo se na vagone konfeta, bogatijim građanima sanduke s konfetima su nosili su sluge, a gospodar je posipao okupljene po ulicama.

O krnjevalskim događanjima u Splitu u 18. i 19. stoljeću izvještavaju svjetski putopisci i kroničari koji bi se zatekli u to vrijeme u gradu, poput engleskog arhitekta Roberta Adama, za kojega je na poznatim grafikama iz 1764. godine Francesco Bartolozzi nacrtao arlekina Giangurgurla na stolu na Pjaci – navodi Borčić, dodajući kako su u 19. stoljeću, osim ulične zabave, posebno bili popularni plesovi u kazalištu i po plemićkim palačama i kućama imućnijih građana, poput maskenbala u palačama Milesi, Tartaglia, Cindro, Cambi, u Veseljkovićevu drvenom teatru u lazaretima, a zatim i u popularnim dvoranama čitaonica i narodnih društava, te kavanama i gostionicama.

Splitski Krnjeval po svojoj se raskalašenosti uspoređivao s onim u Nici, a trgovci su prodavali na tisuće moreta tovara, prasaca, medvjeda, sultana, vukodlaka, krnjavih baba, kapa, čibuka i svih drugih krnjevalskih artikala. Danima uoči Pokladnog utorka muškarci bi puštali kosu, a žene krojile kostime. Figuru Krnje krajem 19. stoljeća izrađivali su pirotehničari, umjetnici, inženjeri, postolari, prve šentence pisao je odvjetnik Andre Krušević, a potom i Vicko Mihaljević, odvjetnik i gradonačelnik, satirički pjesnik i prijatelj splitske sirotinje, čudaka i redikula. Cukuni su bili glavna krnjevalska zanimljivost: osobnu gardu princa Krnje osnovali su picigamorti, ribari, fakini, konopari, bikari, peškaruše, lavandere, karbunjeri. Prema podacima iz humorističnih listova, "Cukuni" (tikve) utemeljeni su 1889. godine, a poslije su od njih organizacijsku štafetu preuzeli intelektualci i umjetnici okupljeni oko Stola mudraca u kavani na Pjaci.

– Splitski su se "Cukuni" sastajali po konobama u Getu i Velome Varošu, pripremajući program, pri čemu su im pomagali umjetnici i humoristi. Kostime su izrađivali sami ili su ih posuđivali u kazalištu. Imali su i Cukunsku glazbu, a priređivali su plesove u kavani "Na novoj obali". Među istaknutim onodobnim "cukunima" spominju se Duje Pompadur i Zermo, od njihovih zastava zapamćena je ona na kojoj je pisalo "Zdravo Cukunu", a s druge strane "Opol-crno-bilo." Poznate su njihove maškarade, kad bi iz noćnih posuda jeli makarune ili njoke prelivene gustim smeđim umakom. Među prvim "cukunima" bili su Toni Bafar, Bigulin, Mate Joska, Tenjožo, Ćenća, Gamaut, Bačići, Trifunta, Gobo Auguštin, admiral Repeta, Muzgavac, Štraculera – nabraja Goran Borčić splitsku družinu krnjevalskih "odbornika".
(Nastavak u sljedećem broju)

Veseli Šibenčanin fra Ferdinand

Uspomenu na neobičnog redovnika s dalmatinskog otoka sačuvale su kronike iz sredine 18. stoljeća na Visu. Među krabuljama i plesačima isticao se poglavar samostana franjevaca konventualaca na Prirovu o pokladama 1751. godine. Veseli Šibenčanin fra Ferdinand Re ostavljao je samostan danju i noću i švrljao po Visu zakrabuljen u mušku i žensku odjeću.

Pokrivao se bijelom kabanicom, navlačio je košulju i hlače iste boje, nosio slamnati ženski šešir, navlačio svjetovno ruho, opasivao se svilenim pojasom, a vrat omatao rupcem. Tako maškaran noću bi banuo u svećeničke kuće, premještao lonce s cvijećem po dvorištima. Posjećivao je javne balove i plesao menuete i ostale plesove, uspinjao se na podij i lakrdijao poput "ciarlatana". Mahnito ponašanje ovog inače revnog fratra zabavljalo je zimi otočnu zajednicu, ali i izazvalo pritužbe ostalih viških svećenika, pa je hvarski biskup poveo istragu o njegovu ponašanju.

 

Naslovnica Split