Dalmacija Split

prekinimo šutnju

Ispovijest majke oboljele od raka: U godinu dana imala sam četiri kiretaže, a da bi me ginekolog pristao operirati u bolnici, morala sam mu plaćati privatno. Na trećem porodu dala sam im sto eura, a onda su tražili još...

 prekinimo šutnju

Ako imate vlastitu priču o lošem iskustvu, nemaru i neprofesionalnosti u hrvatskom zdravstvu koju ste voljni podijeliti kako bismo temu održali u fokusu javnosti i utjecali na Ministarstvo zdravstva, javite nam se na mail [email protected] ili u inbox naše Facebook stranice. Anonimnost je zajamčena.

'Ovo pismo je moj krik o hororu koji se događa u hrvatskom zdravstvu. Ja ću spomenuti Split i Dubrovnik jer sam u te dvije bolnice imala kiretaže i porode. Imam 40 godina i onkološki sam bolesnik. Imam metastaski rak dojke koji se proširio na kosti, jetru, kičmu i još na par mjesta.

Zbog hormonalne terapije koju sam tada uzimala konstantno je dolazilo do zadebljanja endometrija i obilnih krvarenja. Moj ginekolog me hitno šalje u KBC Split na kiretažu.

U godinu dana imala sam četiri kiretaže koje su rađene uz lokalnu anesteziju. Jednu stvar odmah da razjasnimo, koju sad znam, a tad nisam znala, lokalna anestezija ne djeluje tako da eliminira bol nego ga samo malo ublaži. Ja sam osjećala bol i to veliku za vrijeme obavljanja i nakon kiretaže. Osjećaj izloženosti svim tim pogledima mladih specjalizanata je za mene bio sramotan. Prolaze mi misli kroz glavu( zemljo otvori se).

Odmah po obavljanju kiretaže žurim na onkologiju na kontrolu gdje me moj svjetski priznati onkolog ostavlja da čekam dva sata u hodniku. Muž je samnom, boli me dole sve, maternica mi pulsira, moli jednog mladog liječnika da mi da nešto protiv bolova. Lječnik je bio ljubazan i donosi mi paracetamol, WTF pa nemam temperaturu!?

Ovo je samo mali dio onoga što sam proživila, svaka iduća kiretaža me je još više bolila da bi me na kraju poslali da izvadim jajnike. E tu dolazi vrhunac svega, upišem se ja u ginekologa koji je na glasu kao najsposobniji i čekam ja njega za dogovor oko operacije. Njega nema pa nema, čekaona krcata.

Odem pitati na šalter gdje je doktor, kad će doći, sestra mi ljubazno odgovara da je na terenu. A teren je njegova privatna ordinacija, par semafora nizvodno od bolnice, i tako lik malo skokne privatno, malo državno, sve za vrijeme radnog vremena.

Vidim ja vrag je odnio šalu, raspitam se u čekaoni sve o njemu i dođem do broja privatne ordinacije, znam da će mi trebati. Doktor konačno dolazi i uglavnom dogovor i operacija je odrađena kako treba. Na kontrolu sam morala ići u njega privatno, to je bio jedan od uvjeta da me operira.

U njegovoj privatnoj ordinaciji došla sam brzo na red jer je doktor skoknuo iz bolnice da mi skine konce, doslovno dvije minute posla, cijena tristo kuna. Pri izlasku sam bila sretna što ultrazvuk nije radio jer bi morala iskeširati minimalno sto eura.

Što se Dubrovnika tiče, tamo je stanje još gore. Treće djete sam odlučila roditi epiduralno jer su mi prva dva poroda bila teška i trajala su preko dvadeset sati, iskasapili su me tako da četrdeset dana nisam mogla normalno hodati, sjesti ili otići na wc.

Pri trećem porodu ginekologu sam odma morala dati sto eura da bi mi sredio anesteziologa, zatim mi doktor kaže morate dati još tisuću petsto kuna meni i anesteziologu. Sve sam to platila, odnosno podmitila, da bih imala dostojanstven porod.

Kad sam došla na porod imala sam tretman kao kraljica, uz mene je stalno bio doktor ili sestra, ništa me nije bolilo, doktor nije dao da me režu. Nakon četiri sata rodila sam zdravog dječaka.

Do mene je na drugom krevetu rađala moja sugrađanka, onako na suho kao ja mojih prvih dvoje. Ma nije je nitko ni pogledo, svu su je iskasapili i žena je pala u šok čekajući svog doktora da je zašije. Meni je to bilo strašno gledati, mislim uskočit će moj doktor, ali naravno da nije, otišao je za svojim poslom.

Ovo je samo par primjera iz mog dugogodišnjeg iskustva s doktorima. Većina njih su lopine koje samo gledaju sebe i svoj interes, a suosjećanja, empatije i ljudskosti nema da je svijećom tražiš. Žalosno i tužno je ovo što nam se radi, tko će ovome stati na rep i nešto promjeniti ja ne znam, ali znam jedino da će nam biti još gore u skoroj budućnosti.'

Ostala strašna iskustva naših čitateljica možete pročitati ovdje: Ministre, imamo problem

Naslovnica Split