Dalmacija Split

svakodnevni problem

Ova Splićanka snosi posljedice jedne nepromišljene mladenačke ideje, ali nije se zatvorila u kuću zbog svog invaliditeta: Osjećam se očajno kada vidim da je neki bijesni auto zauzeo moje mjesto!

svakodnevni problem

Nisam se zatvorila u kuću zbog svog invaliditeta, dapače, radim sve kontra. Imam čak i problem s prevelikim željama, ali na račun njih puno sam toga napravila, kaže mlada splitska inženjerka

Trebala je to biti još jedna priča iz kategorije 'mladost – ludost'. Nažalost, vožnja u prtljažniku, za tada 16-godišnju Mašu Bulatović, ispostavila se pogubnom odlukom. Umjesto smiješne i lude anegdote koja bi se s vremena na vrijeme prepričavala u njenom društvu, s tom „uspomenom“ susreće se svaki dan. U obliku invalidskih kolica. Ova 26-godišnja Splićanka od 2009. snosi posljedice jedne nepromišljene mladenačke ideje...

- Bila sam tada u onoj tipičnoj pubertetskoj fazi kada je glava u oblacima, kada ne gledaš na život ozbiljno i onda se dogodila ta nesreća. Moji prijatelji koji su sjedili u autu nisu toliko nastradali, a udarac od sudara najviše sam osjetila ja koja sam se vozila u gepeku i ostala sam na mjestu nepokretna. S jedne strane grozno je kada ti se to dogodi u naponu mladosti, a s druge strane bila sam još dovoljno mlada i nenaviknuta na život na nogama pa mi se utoliko bilo donekle lakše naviknuti na tu novu situaciju – prisjeća se Maša.

Uslijedilo je pet-šest mjeseci rehabilitacije u Varaždinskim toplicama. Iako je prihvatila situaciju i ostala pozitivna, kaže da joj je najgori dio bio – povratak u Split, među ljude. 

- Bio je to grozan šok i stres, ali počela sam gledati na sve kao na izazov i ponovno svladavala stvar po stvar. Razrednica me srećom uspjela nagovoriti da odmah nastavim sa srednjom školom i tako je ispalo bolje. Najteže mi je bilo izaći u grad jer, što se tiče života u kolicima, možda i najgora stvar su pogledi drugih ljudi koji me podsjećaju na to i utječu na to kako se osjećam. Ne zamjeram im, vjerojatno bih i sama bila takva da sam na njihovom mjestu, ali najdraže mi je biti s bliskim ljudima koji razumiju moju situaciju – govori Maša. 

Fizičke prepreke su joj svakodnevica, teško pristupa mnogim lokacijama, ne može planinariti, no kaže, a i zorno to pokazuje – granice su samo u našim glavama. U međuvremenu je završila FESB i dobila titulu industrijskog inženjera te stalni posao u jednoj IT tvrtki, a to je samo djelić njenih interesa.

- Nisam se zatvorila u kuću zbog svog invaliditeta, dapače, radim sve kontra. Imam čak i problem s prevelikim željama, ali na račun njih puno sam toga napravila. Mnogo sam putovala, bila na Erasmusu u Irskoj pa još i na stručnoj praksi u Italiji i Njemačkoj. Sviram gitaru i klavir, odem na plivanje, učila sam talijanski i njemački, imala sam i dečka iz Njemačke... – nabraja Maša.

Ima još jedan veliki gušt, a to je slikanje. Talent je otkrila još sa četiri godine, ali tek nakon što joj se dogodio invaliditet odlučila mu se vratiti pa joj je on danas i hobi i rehabilitacija. 

- Čula sam za ovu super radionicu u Udruzi osoba s invaliditetom Pino. Od 2011. godine dolazim tu, a u međuvremenu sam počela i doma slikati. Odlučila sam 'gurati' sve svoje hobije jer me vesele i ispunjavaju. Jedino što mi nedostaje su više sna i više vremena – kroz šalu će Maša.

Pitamo je za kraj, koji je njen najveći svakodnevni problem s obzirom na invaliditet.

- Pa jedan od većih je parking općenito. Nije nama zgodno izaći iz automobila, izvaditi i sastaviti kolica, a još kad vidim da mi je mjesto zauzeto autom koje nema znak pristupačnosti, tada se iskreno osjećam očajno. Tako je nepošteno i glupo da moram tražiti dalje, a na invalidskom mjestu je neki bijesni auto čiji se vlasnik tu parkirao iz svog komoda, dok meni nekad preostane samo mjesto na nizbrdici, a to bude jako teško izvedivo. Sigurna sam da većina ljudi to ne radi iz zloće nego nepromišljeno, mnogi se i ispričaju, ali nadam se da će što više ljudi osvijestiti koje su naše potrebe. 

***Ova priča dio je serijala intervjua s osobama s invaliditetom u kojem pričamo o njihovim životima, otkrivamo njihovu svakodnevicu i pokušavamo ukazati na problem s nepropisnim zauzimanjem njihovih parkirnih mjesta, kako bi ga što više ljudi osvijestilo i kako bi što prije bio potpuno iskorijenjen u Splitu.***

Split parking

Naslovnica Split