Dalmacija Split

U Splitu gradu sja Glavaš sav u bronci

Izložba vjerodostojno predstavlja poveznicu i kontinuitet splitske likovne scene, ali i vraća povjerenje u kakvoću iste. (...) Kako su u pitanju autori s čvrsto izgrađenim kriterijima, to izložbom ne dominira neka zadana ili sadržajna tema.

Izložba, uz ostalo, kazuje kako umjetnici ovoga grada nisu bili ušutkani neprijateljskim oružjem i mržnjom, njihove su muze ostale budne, kao što su bile budne i Marulićeve u doba turskih najezda na Hrvatsku i Split.”

Tako je ovih dana o izložbi postavljenoj u splitskoj staroj gradskoj vijećnici blagoglagoljio Josip Botteri Dini, ni manje ni više nego ravnatelj splitske Galerije umjetnina.

Naravno, riječ je o navrat-nanos sklepanoj izložbici bez sadržaja, forme i žiriranja, kojom su lokalno cehovsko udruženje, Grad Split i ustanova kojoj je Botteri na čelu “uveličali” 20. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Likovna papazjanija

Izložba koja je – vrijedi to podsjetiti – “organizirana” slanjem poziva likovnjacima jedva pet dana prije otvaranja, naravno, nije ni mogla biti bolja. Baš kao ni Botterijeva procjena njezine kvalitete i njezinih poruka. Nazvati ad hoc sklepotinu “poveznicom i kontinuitetom splitske likovne scene” može samo netko tko o sceni – a i kvaliteti likovnog djela – nema blage veze, apsolutni “injorant” ili pak prefrigani cinik koji svjesno izjednačava ozbiljne autore s diletantima i njihovim ”niskim vrhuncima”.

Uostalom, tko bi drugi mogao nazvati baš lijepi broj predstavljenih likovnih nevježa, s grotesknim kičerajem kao crvenom niti ukupnoga opusa, “autorima s čvrstim kriterijima”. Tragikomičan, apsolutno neprimjeren, otrcan, ali i bedast spomen Marula i “Judite” kao poveznice s danima djelovanja (čast izuzecima!) splitske “Art garde”, u kontekstu nekih izloženih doslovno petparačkih radova, traljav je pokušaj bilo kakve “kontekstualizacije” izložbe bez glave, repa, ali i onoga što stoji između.

Da je itko od uključenih u ovaj “projekt reminiscencije”, kako su ga pompozno nazvali organizatori, doista želio obraditi fenomen ratne likovne produkcije i konačno valorizirati radove na koje su više utjecali hormoni negoli estetika, radovima “Art garde” – ali i svim srodnim projektima koji su se javljali diljem Hrvatske, poput ciklusa “Oči istine” u tadašnjem Muzejskom prostoru u Zagrebu – pozabavio bi se ozbiljan autorski tim i posvetio mu primjereno vrijeme i pažnju.

Naravno, takvo što ovaj put nikome od uključenih u “projekt” nije bilo ni na kraj pameti. Dapače. Izložba koja je već načinom organiziranja – podsjećam: pozivom “daj što daš” pa će to na izložbeni zid – dala naslutiti kakav će joj biti profil i domet, trebala je samo zadovoljiti formu. Gradskim “strukturama” donijeti “izložbu” kojom, eto, i Split obilježava povijesni datum, a ravnatelju Galerije umjetnina opravdanje za izborenu sinekuru.

Botteri je ipak u jednome u pravu. Jer, ako i ne predstavlja “poveznicu i kontinuitet” splitske likovne scene niti (hvala Svevišnjemu) njezino aktualno stanje, izložba u staroj gradskoj vijećnici zorno je pokazala stanje u jednom segmentu splitske “institucionalne” kulture, profil “administracije” koja njime kadrovira i estetske domete ravnatelja Umjetničke galerije.

Jer, veličati i petparačka likovna brljanja “umjetnika” sa dna kace može samo “likovnjak” koji s njima dijeli estetske vrijednosti, umjetnički svjetonazor, a možda i politiku. Da, politiku!

Kao poseban biser izložbe kojom je, eto, službeno Split obilježio dvadeset godina međunarodno priznate Republike Hrvatske, (portretni) je medaljon s likom osuđenog ratnog zločinca i bjegunca pred hrvatskim pravosuđem Branimira Glavaša. Doduše, na medaljonu koji je izradio akademski kipar Nenad Lešina to ne piše. Dapače, oko Glavaševe glave teče sljedeći tekst “Prvi osječko baranjski župan u samostalnoj Hrvatskoj”, što u kontekstu aktualne izložbe daje dodatnu vrijednost toj dragocjenoj memorabiliji iz dana “ponosa & slave”.

I poslije Tita - Tito

Da stvar bude zanimljivija, kad bi se s medalje turpijom uklonilo ime i prezime “portretiranoga”, ne samo da ni najuže vodstvo HDSSB-a ne bi u smrknutom liku odljevenom u bronci prepoznalo “generala, a ne zločinca”, nego bi Lešinin rad sigurno proglasili podvalom komunjara i okorjelih jugonostalgičara te drskom uvredom domoljubnog puka na tako značajan datum.

Naime, Glavaš a la Nenad Lešina “pljunuti” je Tito. I to onaj ratni. S dvama markantnim borama iznad očiju, odlučne brade i pogleda vizionarski uprtog u budućnost.

Tko je mogao misliti da će ona u Splitu jednog dana biti tako j....o mračna, botterijevska i kerumovska.

zlatko gall

Naslovnica Split