Prije dvije godine Toni Rebić zastao je pored matuna na imotskom kolodvoru. Iz džepa je izvukao flomaster i zapisao na zidu jedno ime.
Danas ih je na stotine. Tisuće. Imena onih koji su morali otići. Mučno je kad samo pokušate zamišljati kako bi mogli izgledati svi ti mladi koji su u 21. stoljeću, u državi koja je dio Europske unije, nepovratno napustili Dalmatinsku zagoru.
Jesu li njihove bake, dok su ih ispraćale na ovom kolodvoru, brisale suze krpenim maramicama? Koliko je puta tu gdje stojimo izgovoreno “i pamet u glavu”? Jesu li stigli kući za Božić? Je li ovaj Marko zidar, je li ova Ana konobarica, hoće li se oni ikada vratiti, posjećuju li zavičajne klubove, mrze li taj svoj Stuttgart, preziru li irski Cork ili im je, zapravo, vani odlično?
Zid plača boli gledat...