Naše, a svjetsko. Nije fotostup nego SSS signalistika. Nemamo, naravno, ništa protiv fotostupa mladog, ambicioznog i nadasve inventivnog Solinjanina Luke Vukovića koji je svojim neobično praktičnim izumom oduševio županijske i ostale vlasnike tuđega novca do te mjere da su mu ga velikodušno dali u zavidnoj količini, ali ćemo ipak prednost dati ekipi koja je u njegovu gradu osmislila i postavila originalne smjerokaze i informativne, odnosno interpretacijske ploče.
Kratica SSS ne treba vas plašiti, riječ je o akronimu za pravac Salona – Split – Solin, a to će ujedno biti putokaz i vama da nastavite s razumijevanjem čitati tekst za koji je, uz nužnu podršku solinskih gradskih otaca, zaslužna ekipa iz SHM-a, mladog tima projektne signalistike predvođenog voditeljicom Lanom Vitas Gruić.
O čemu se zapravo radi? U arheološkom kompleksu antičke i ranokršćanske Salone te ostataka starohrvatskog Solina osvanule su ploče i smjerokazi kakve svijet još nije vidio. Ploče su pri tome posebno atraktivne jer promatraču, kad im se približi, otkrivaju svijet star nekoliko stotina godina, da kažemo i dvije tisuće nećemo pogriješiti.
Ne treba ni govoriti da su posjetitelji – ne nužno strani turisti – oduševljeni. Možda, neka Solinjani oproste na sugestiji, u blizini nedostaje tek pokoji fotostup da se ljudi ne moraju gnjaviti snimanjem samih sebe vlastitim mobitelima. Jer, uspomena iz nove Salone, Salone 21. stoljeća, svakako vrijedi biti zabilježena.
Ploče su neinvazivne, što bi značilo da su praktično neprimjetne u prostoru i da ga, tako neobično za hrvatske prilike, ničim ne nagrđuju. Dapače.
– Idealno se kao instalacija uklapaju u osjetljivo tkivo ostataka drevnog antičkog grada, a posjetitelje potiču da ih koriste intuitivno shvaćajući kako funkcioniraju. To se moglo razabrati već nepuni sat nakon što su interpretacijske ploče i smjerokazi postavljeni – objašnjava Lana Vitas Gruić.
Sustav informiranja koji je razradila sa svojim timom tek je u prvoj fazi, te anticipira budući globalni sustav koji će se postavljati u fazama na načelu koncentričnih krugova.
– Salona i Solin u kontinuitetu nose tisućljetne oznake antičke, ranokršćanske i ranohrvatske metropole, središta državnih i crkvenih nositelja vlasti. Tako važna i krupna činjenica neizbježna je u obilježavanju područja današnjega Solina, ali i za njegov razvoj, kao njegovo predstavljanje za XXI. stoljeće. Najsnažnija je poruka upravo taj kontinuitet sadržan sa svim njegovim mijenama – dodaje naša sugovornica, po struci dizajnerica vizualnih komunikacija, baš kao i njezin kolega iz kreativnog produkcijskog tima Bojan Sivački.
A kad smo već spomenuli Bojana, recimo i da širi tim SHM-a čine Dragana Kurtić, Miroslav Ambruš Kiš i Ante Ljubić, dok im je nesebičnu podršku na terenu pružila Ema Višić Ljubić iz splitskog Arheološkog muzeja.
Uglavnom, ovo što se odnedavno u Solinu nudi teška je ekskluziva. Do koje nije bilo nimalo lako doći, ma koliko god rješenje nudilo suprotni zaključak.
– Solinska arheološka baština iznimno je specifična jer je, osim rijetkih kamenih istaka, lukova i batrljaka, u krajoliku gotovo potpuno izložena dvodimenzionalno. Dominira, dakle, plošnost, vidljivi su najčešće samo temelji, jer je sve na ovom opsežnom lokalitetu u ruševnom stanju, što nameće dodatne zahtjeve pri oblikovanju signalizacijskog sustava – kaže nam Lana Vitas Gruić.
Do sada je posjetiteljima lokaliteta bilo potrebno mnogo mašte, pa i specifičnih tehnika mentalnog predočavanja karakterističnih za inženjere, da predoče sebi izgled negdašnjih građevina. Pri tome se nerijetko događalo da čovjek ne zna gleda li pred sobom temelje neke važne zgrade ili tek bedema.
– Ruševni ostaci objekata za velik su dio ljudi nerazumljivi i međusobno vrlo slični, te bez njihova precizna atribuiranja većina ih ne može razabrati – potvrđuje voditeljica SHM-a.
Pri izboru materijala za ploče bilo je važno da se on referira na neki od materijala korištenih u antičko doba. Tome je pridodan i neizbježan tehnički uvjet da su materijali pogodni i za primjenu u signalistici na otvorenom i da su dugoročnije otporni na atmosferilije, a dobrim dijelom i na eventualni urbani vandalizam.
– Našli smo rješenje u kombinaciji nehrđajućeg čelika i debelog kaljenog stakla, koja istodobno djeluje i arhaično i suvremeno, a praktična je za održavanje – veli Lana Vitas Gruić, dodajući kako se tim svojevrsnim kontrapunktom u odnosu na mramore antičkih ostataka istovremeno evocira tehnološka razina objekata i infrastrukture rimske Salone i nagovještava njezino perpetuiranje u XXI. stoljeću.
Staklo je odabrano i kao podsjetnik da je u doba Rima upravo ono kao materijal bilo na iznimnoj cijeni te da je u samoj Saloni, gradu koji je brojio 60.000 stanovnika i bio među većima u Carstvu, bilo nekoliko radionica za njegovu proizvodnju.
Ploče se izvode u različitim dimenzijama, ovisno o potrebama atribuiranja objekata koje označavaju. Staklena je ploča, dakako, transparentna (prozirna), a postavljena je tako da se kroz nju vide ostaci, najčešće temelji objekta kojeg predstavlja. Na ploči su ugravirane ili otisnute linijske rekonstrukcije objekta koji se interpretira prema rekonstrukcijskim nacrtima Ejnara Dyggvea, danskog arheologa "opsjednutog" Salonom.
– Postignuti efekt je fascinantan, a dobije se preciznim postavljanjem ploče tako da se on u perspektivi nadovezuje u stvarnoj vizuri. No, taj efekt nije moguće postići s nekim rekonstrukcijama, poput, primjerice, amfiteatra jer je rekonstrukciju te strukture neizbježno prikazati iz ptičje perspektive s obzirom na to da je laiku njezinu geometričnost nemoguće sagledati s razizemlja – napominje Lana Vitas Gruić.
Upravo takav način promatranja starina, uvjereni su u SHM-u, bit će povod za stvaranje uspomena i njihovo spontano širenje preko društvenih mreža. Još kad bi u blizini bio kakav fotostupić...