Ovo nije priča s porukom da pošto-poto napustite domovinu, ali zato vam poručuje da bez premišljanja napustite "to ti je tako" sredinu i tražite mjesto pod suncem gdje znanjem možete postići puno, pa makar to bilo i izvan granica Lijepe naše.
To vam poručuje Katarina Andabak, koja, inače, ne dijeli previše fotografija s putovanja, ali je jedna važna, srećom, objavljena. Naime, ona je prva Hrvatica i prvi civil iz Hrvatske koji je dobio prestižnu NATO-ovu nagradu "SACEUR Recognition Award".
Do sada je plaketu namijenjenu najboljim pojedincima prije tri godine imao priliku držati samo nadnarednik Kristijan Njavro, a krajem prošle godine pridružila mu se Kate iz Solina. Za nominaciju je saznala dok je bila u Afganistanu.
– Nisam očekivala ovu nagradu, jer se dodjeljuje jako malom broju NATO-ovih snaga, te zahtijeva da se pojedinac istakne iznimnim postignućima, najčešće nakon dužeg zaposlenja i rada u sustavu. Drago mi je da je to uočeno od strane mojih nadređenih i kolega. Kad sam čula da sam dobila nagradu, nisam mogla vjerovati. Mislim da i dan-danas nisam svjesna što to znači – govori nam 31- godišnja Solinjanka.
Uz samo priznanje, najviše je veselilo što su joj obitelj i bliski prijatelji sudjelovali u ceremoniji. Naime, brojna obitelj Andabak raspršena je po cijelom planetu, tako da su i one rijetke objave koje imate prilike vidjeti na njezinom Facebook profilu posvećene okupljanju sestara i braće u nekom od svjetskih gradova – gdje god stignu.
No, vratimo se na Katu - odlučnu, snažnu i karizmatičnu djevojku koja je uspjela nešto što rijetko tko može napisati u životopis, a tek je krenula. Inače, junakinja naše priče ni po čemu nije bila dijete sa "zlatnom žlicom" i roditelji joj nisu plaćali prestižne fakultete u inozemstvu kako bi joj put do ovakvog uspjeha bio možda malo laganiji nego "običnom" mladiću i djevojci.
Završila je Turističko-ugostiteljsku školu smještenu pod Marjanom, i to da bi imala zanat u slučaju da je život usmjeri na drukčiji put od zamišljenog. Nakon studija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, otišla je na drugu stranu - izvan granica Hrvatske.
U trenutku kada se prijavljivala za stažiranje u NATO-u, Hrvatska nije bila članica EU-a, a unutar UN-ova sustava stažiranja se ne plaćaju, zato je izbor pao na NATO, gdje svake godine pristigne više od 300 prijava za stažiranje.
– S 25 godina, točnije 2013. godine, dobila sam priliku za šestomjesečnim stažiranjem u NATO-ovu vrhovnom stožeru savezničkih snaga u Europi, u gradu Monsu na jugu Belgije. Ta šestomjesečna epizoda je postala šestogodišnja, odnosno sad već film – uz osmijeh se prisjeća Katarina.
Na kraju je dobila stalno zaposlenje kao savjetnica za humanitarna pitanja u odjelu civilno-vojne suradnje. Time postaje prva zaposlena hrvatska državljanka u NATO-ovu združenom zapovjedništvu za operacije (Allied Command Operations).
– Izvrsno mentoriranje te višegodišnja specijalizacija me pripremila za razinu odgovornosti i obveza koje ova pozicija obuhvaća – ističe naša sugovornica, a tim u kojem radi uspostavljen je nakon odluke NATO-a da poveća broj civilnih sposobnosti unutar vojnog dijela organizacije.
Budući da je sustav Sjevernoatlantskog saveza laiku prilično kompliciran, naša sugovornica je pokušala pojednostavniti svoju ulogu u toj velikoj vojnoj organizaciji. U suštini, Katarinin je posao da djeluje kao svojevrstan most između vojnog djela NATO-a i civilnih organizacija izvan zapovjedništva.
Njezina uloga od samog početka bila je rad na integriranju i implementaciji UN-ove rezolucije 1612 za cijelu strukturu savezničkog zapovjedništva za operacije. Ova se prominentna rezolucija odnosi na zaštitu djece u ratnim situacijama, a njezino područje obuhvaća ni manje ni više nego Afganistan.
Sama činjenica da je u toj ratom zahvaćenoj državi svaka treća žrtva dijete govori za sebe.
– Ponosna sam jer mogu reći da je dugogodišnji rad na ovom području urodio plodom. NATO-ova misija "Odlučna potpora" je prva misija koja ima savjetnika za zaštitu djece u ratu. Djelujući kao jedan od savjetnika zapovjedniku misije, moja uloga je imala naravno i vanjsku dimenziju, odnosno savjetovanje na razini ministarstava obrane i unutarnjih poslova u pitanjima zaštite djece u ratu. Afganistansko ministarstvo obrane jedno je od prvih u svijetu koji ima "policy" za zaštitu djece u ratu. To je jako važno, ako znamo da je polovina stanovništva u toj zemlji mlađa od 18 godina. Početkom prošle godine obnašala sam navedenu dužnost savjetnice. Iz prve ruke mogu reći da je napredak vidljiv, ali i da nas čeka dug put, kako Afganistan tako i međunarodnu zajednicu – ističe Katarina.
Radi u odjelu koji broji 20 osoba, većinom vojnih profesionalaca, te pet civila (Amerikanac, Britanka, Talijanka, Danac i Hrvatica). Posao civila u odjelu za civilno-vojnu suradnju je specifičan, svatko od njih neuniformiranih radi usporedno kao savjetnik za jedan od timova u operativnom centru.
Sama fotografija s dodjele nagrade govori koliko je Katarinina radna okolina specifična, ali na pitanje je li joj bilo teško napredovati jer je žena i civil među brojnim muškarcima i vojnicima, odgovara da se smatra se ljudskim bićem, a neuspjeh nikada nije povezivala sa spolom. Međutim, ipak priznaje da činjenica da je žensko nije pomogla.
– Mislim da je to u svakoj organizaciji i sustavu nažalost isto, manje ili više. Žene su u nekim aspektima u nepovoljnom položaju i moraju se dodatno dokazivati. U poslovima koji se smatraju muški i u većinski muškom radnom okruženju to dođe češće do izražaja. Međutim, sve te relacije vidim kao dodatni izazov i smatram da ne postoji muški ili ženski posao. Posao je posao i možemo se samo natjecati tko će ga bolje obaviti. Ljubav i vjera u ono što radim, pa i kad to znači borbu s vjetrenjačama, na kraju uvijek urodi plodom. Napredovanje dolazi sukladno tome, samo i isključivo radom – ističe junakinja naše priče koja ovu nagradu može zahvaliti jedino kontinuiranom radu i trudu.
Priznaje da je na samom početku bilo uistinu izazovno biti prihvaćena kao savjetnica, jer je krenula jako mlada, te područja njezina rada nisu vojnog karaktera pa samim time i manje razumljiva većini kolega. No, to je ne sprječava da bude među najboljima - već do 30. godine.
– Sigurna sam da ću ovdje ostati još neko vrijeme, te sukladno razvoju događaja nadam se daljnjim promaknućima ili unutar trenutnog zapovjedništva, ili možda premještaj u neko drugo zapovjedništvo. Ne razmišljam o dugoročnim planovima, sve su mi opcije otvorene, pa i sudjelovanje u operacijama/misijama – ambiciozna je Solinjanka, koju je potpisnica ovog teksta upoznala u kafiću u kojem su zajedno konobarile kako bi zaradile nešto novca za odlazak na godinu studija u Zagreb.
Da, i Katarina je prije NATO-a - konobarila.
– Tijekom studiranja sam radila mnogo honorarnih poslova, i onih na pola radnog vremena, uz konobarenje, što je uvijek bio najbolje plaćeni posao, posebno tijekom ljetne sezone. Za vrijeme diplomskog semestra u Njemačkoj radila sam kao asistent na projektu fakulteta Viadrina, fokusiranom na faktore kohezije i različitosti u europskim gradovima. Više od dvije godine radila sam kao asistent na projektima u konzultantskoj tvrtki specijaliziranoj za savjetovanje u pitanju financiranja projekata iz EU-ovih pretpristupnih fondova – nabraja Katarina, a ne možemo niti pretpostaviti gdje bi na kraju svoje karijere mogla završiti.
Strastvena je zaljubljenica u rukomet, kao i još neki članovi njezine familije, a najljepše dane igranja tog dinamičnog sporta provela je u Solinu i Kaštelima. Kad je došlo vrijeme za studij na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, nastavila je igrati rukomet za "Trešnjevku", a skrivena joj je želja bila postati profesionalna rukometašica.
– Nažalost ili na sreću, spletom okolnosti odlučila sam napraviti pauzu na drugoj godini studija koja je, kad zbrojim, trajala malo manje od deset godina. Tijekom tog vremena nisam uzela loptu u ruku, ni kad su me bivše igračice zvale na rekreativni trening ili utakmicu – prisjeća se Katarina, a želju da jednom profesionalno igra rukomet jednim je dijelom ostvarila u Belgiji.
– Prije dvije godine, na nagovor kolege, javila sam se lokalnom klubu "Entente du Centre CLH" te počela igrati rukomet nakon desetogodišnje pauze. Moja borba s francuskim jezikom uvijek nasmije sve, ali nasmijem se i ja kada cure izgovaraju imena akcija koje sam ja kao vođa napada nazvala hrvatskim imenima. Ponosna sam na taj tim, koji je u kratkom vremenu napredovao do druge nacionalne lige – ne silazi Katarini osmijeh s lica dok govori o svojim rukometašicama, jer je to ujedno i prvi put u povijesti za taj tim da se natječu u drugoj ligi.
Čak je i trener počeo koristiti hrvatske riječi, a lokalni mediji su radili reportažu zbog njezina dolaska u klub. Od Solina do mirovnih misija, ova simpatična i karizmatična žena ne poznaje granice, a to je ujedno i poruka koju ovim člankom želi poslati mladima u Hrvatskoj.
– Vjeruj u sebe, iako mnoge situacije ne idu u tvoju korist, kao što je činjenica da si mlad, potječeš iz male države. Muško ili žensko, sve je samo pitanje volje i želje koliko ulažeš u sebe i u svoju edukaciju, privatni i profesionalni razvoj. Nemoj nikad prestati ulagati u sebe i uvijek budi ispred okoline, premda to značilo milimetarsku prednost – poručuje Katarina i nastavlja:
– Ne funkcionira sve na temelju korupcije, nepotizma, stranačke pripadnosti… Ohrabri se i kreni. Postoje poslovi na kojima će se prepoznati tvoja kvaliteta i trud, i mjesta gdje se to nagrađuje. Kad dođe do nekih situacija u kojima teže nalazim rješenje, uvijek se ohrabrim rečenicom: “Ne znaju oni da sam ja iz Solina”. To mi je motivacija, jer mi u Solinu imamo svoj đir u kojem nema problema bez rješenja, a i činjenica da sam iz maloga grada dospjela gdje danas jesam je dobar podsjetnik da ništa nije nemoguće ili nerješivo.
Katarina je uspješno preuzela sve zadatke
- Gospođica Katarina Andabak uspješno je preuzela zadatak operacionalizacije Sveobuhvatnog pristupa, unaprijedila je postupke izvještavanja unutar NATO-ova Združenog zapovjedništva za operacije, upravljajući složenim odnosima kako bi osigurala profesionalno izvršavanje navedene zadaće. Dugogodišnji je član Radne skupine za Aziju - Afganistan unutar Centra za upravljanje krizama u NATO-ovu glavnom stožeru, što je doprinijelo razvoju odnosa između SHAPE-a i ICRC-a (Međunarodni odbor Crvenog križa) u kojem je Afganistan u središtu dijaloga. Gospođica Andabak je glavna odgovorna osoba za godišnje posjete između različitih razina NATO-ova Združenog zapovjedništva za operacije i humanitarnih organizacija u Ženevi kako bi se osigurao jedan glas i jedna vizija NATO-a. Iznimno se dobro integrirala u Međunarodnu zajednicu kao glavna osoba za kontakt NATO-a za zaštitu djece u oružanom sukobu, razvijajući naš odnos s UN-om i nevladinim organizacijama kao što je "Save the Children" - odgovorila je Nathalie Garcia iz odnosa s javnošću NATO-a.