Dalmacija Split županija

'Nagibni zec'

Putovali smo legendarnom željezničkom linijom od Splita do Perkovića: Čist, uredan, a sve stiže u sekundu, kao u Japanu

'Nagibni zec'

Točno 28 minuta nakon 15 sati zvižduk je označio polazak "zeca". Napustili smo Split u nagibnom vlaku, nazivajući ga kako vidite – i dalje "zecom", premda je pravi, stari, zaboravljeni vlak kojeg su mještani tako nazivali – odavno već izašao iz posla. No, njegovim "tragovima" krećemo put zadnje stanice Perković.

Ostavljamo peron broj dva iza nas i ulazimo u "splitsko podzemlje". Skoncentrirani mjerimo vrijeme potrebno da se prođe ispod grada, ispod vaših/naših zgrada, igrališta, ulica i točno četiri minute poslije izbijamo na Kopilicu. Stanica prva, Split – Predgrađe.
U razgovoru s putnicima, a ne dajte se zavarati – vlak je pun što god vi mislili, doznajemo kako ih je ovaj svojevrsni "splitski metro" ne samo spasio od gužvi, nerviranja i traženja parkirnog mjesta, već ih je i zadržao na kućnom pragu.

- Tri vlaka prijepodne, dva poslijepodne, u oba smjera, a vikendom tri - kazuje nam Davor Lozančić, kondukter i naš domaćin na ovom putu.

- Gužva? Jutrom imamo po 80 do 120 putnika - dodaje.

Odmah iza "kapunjere" u kojoj strojovođa vlada, smjestile su se Kaštelanke. Smiju se, gotov je radni dan i idu domu svome, većeg razloga za radost i ne treba biti.

- Ovo ti je gotovo pa naše misto, skoro pa rezervirano - smije se Zora Mateta.

- Stol između nas kao stvoren je za bacit na karte, samo, toliko brzo dođemo u Kaštela da ne bismo stigli karte ni promišat - veselo će Vesna Jurić.

Zora za sebe kaže da je "penzić", a Vesna radi, onim prvim vlakom krene put Splita iz Kaštel Starog, taman na vrijeme...

- Mogu prije posla i kavu popit, mogu i misu odslušat, kaže.

Na sva usta hvale "zeca", jer je, kako kažu, a mi vidimo – čist, uredan, "zimi grije, liti ladi", a sve stiže, u sekundu, kao u Japanu.

I stvarno, stanicu u Sućurcu zviždukom probijamo u 15 i 42, pa sve to lipo elaborira Vesna:

- Ajde, pravo reci, da san krenula na posal auton, ne bi do sad ni do "Prometove" garaže došla, uletila bi u gužvu, a ovako, vidi, ko dama se vozim - kaže.

U Gomilici, potom u Kambelovcu, sve uredno izlaze radnici, ni jednog nismo loše volje vidjeli. A i kako bi kada su im karte financijski isplative, recimo primjera radi – u jednom smjeru od splitske luke do Kaštel Starog triba vam izdvojiti 11 kuna i punih 70 lipa, a ako ćete "zapilotat" sve do stanice zadnje, onda treba izdvojiti 29 kuna. Naravno, sve to ako niste umirovljenici i/ili učenici, tada podijelite cijenu na pola, a tek studenti... Uz pomoć Splitsko-dalmatinske županijei samoga Grada Splita njima je vožnja Hrvatskim željeznicama potpuno besplatna. Aha! Bez kune i lipe!

- Može li stanica manje - citira nam kondukter Davor, najčešći upit naših dalmatinskih lukavaca.

Reka san "Ne može!". No, nema problema na liniji, ljudi su ljubazni, većinom su stalni – poznaju se u dušu, oni stariji naravno trebaju pomoć pri "ukrcaju i iskrcaju", treba i bakicama jutrom pomoći unijeti verduru za na Pazar, nije to Davoru problem.

Problem je postojao donedavno za učenike iz perkovićkog kraja, krenuli bi srednjoškolci put Splita prvim jutarnjim vlakom, prije svitanja, pa bi, siroti, prerano došli u grad. Onda bi ih djelatnici HŽ-a, a uistinu su i više nego ljubazni, ostavili da u toplom spavaju ili ponavljaju gradivo dok ne dođe vrijeme za poći put školske zgrade. Sada im je raspored polazaka prilagođen, spavaju sat i pol duže, stižu taman na vrijeme za prvo školsko zvono.

- Otkrili su nas i backpackeri! Liti sve puno onih mladih s naprtnjačama, a i vlasnici apartmana im daju upute, kako je "metroom" jednostavnije i lakše stići u grad - kažu nam putnici.

Kada smo iz Sadina krenuli put Labina Dalmatinskog, pa kroz iskopane kamene grudi dalmatinskih brda krenuli uzbrdicom koja je među prvima u Europi po nagibu, strojovođa Ante Ukić nas strpljivo ugostio, odgovarajući na pitanja apsolutno tehnički nepotkovane reporterke. Tribalo je to i istrpit!

- Iza nas je konstrukcija od 98 tona, s putnicima i do 108 tona teška, ali vuku nas moćni strojevi, dva motora po 559 kilovata - sve nabraja Ukić, dok nagibni vlak – kako mu samo ime kaže, čas s lijeve prebacuje na desnu stranu po našoj zavojitoj, brdskoj pruzi.

- Ovo ti je bio moj dječački san, i evo već dvanaest i pol godina ga živim - sretan je Ante.

Nije prvi kojeg željeznica hrani, jer je iz prave loze, dida Marko je bio pružni radnik, otac Božo je mirovinu dočekao u HŽ-u, a naš Ante tradiciju nastavio.

- Posao je zanimljiv, ni jedan dan nije isti, još uvijek sam fasciniran vožnjom, ali i duboko svjestan odgovornosti koju imam. Putnici su ti na koje mislim, oni su ti o kojima brinem - veli.

- A bude svega, ima trenutaka kada ti se srce spusti u pete, doslovno, kada vidiš auto na putnom prijelazu, vozač je, eto, poželio ubrzati, pa je zanemario znakove zabrane i upozorenja. Sviraš, kočiš, a nemoćan si, veli.

Na stanici u Labinu Dalmatinskom s osmijehom i palicom nas dočekuje Marijana Saratlija, prometnica vlakovima, mlada dama koja ispraća i dočekuje. Prolazimo Prgomet, Preslo, Brdašce, Bakoviće, Primorski Dolac, Donji Dolac i stižemo u 16 i 29 u Perković. Tu nas napušta Marko Dražić, koji dvadeset i pet godina, hej, 25, svako jutro iz Perkovića ide za Split, a potom svako poslijepodne juri svojem domu.

- Da ukinu našeg "zeca", ja ne znan šta bi! Zbog njega je dosta ljudi i ostalo ovdi, inače bi tribali nać di će živit bliže poslu. Vidi recimo put Imotskoga – tamo se puno više ljudi iselilo, ovi naši su ostali - mudro će Marko.

I stvarno, kad se čovjek zamisli – ima pravo! U Perkoviću, a narod stanicu i dalje zove Sitno Donje, jer se nalazi usred mjesta, presjedaju putnici u vlak za Šibenik i onaj za Knin. Oba kreću u istom trenutku, jedan put mora, drugi put kraljevskoga grada. A mi se opet vraćamo u isti vlak, vrijeme je za povratak. Upoznajemo jednu Antoniju, prezime, kaže, nije važno, Sinjanka je, studentica na šibenskom Veleučilištu.

- Od kada imamo besplatne studentske karte, lipo iz Šibenika dođem do Perkovića, prekrcam se u vlak za Split i uživam. Nema gužve, imam mjesta za noge - kaže.

- Kada usporedim autobus i vlak, vlak pobjeđuje - dodaje Anamarija, iz rodnog Knina došla je do naše zadnje, a sad prve stanice i ide preko Splita do Hvara, gdje radi.

Josip Radnić je među putnicima. Čeka ga noćna smjena u gradu podno Marjana, a jutrom će, nakon posla – odmah natrag.

- Ne dam se ja iz rodnoga kraja, kaže, dodajući kako mu je svakodnevno putovanje jako zgodno i nije mu skupo, što je u ova nemila vremena, priznajemo svi, možda čak i prva stavka na top-listi prednosti.

Kotrljamo se put grada, Wi-Fi signala nema, a tako je, slažu se baš svi – i bolje, da "vražjega signala" ima, kažu, ne bi ljudi ni proćakulali, ovako moraju, "tili-ne tili". Pored nas jure vidici, pogled koji fascinira, pogled koji kazuje: Lijepa li si...
Sedamnaest je sati i 40 minuta. Zvižduk. Zadnja stanica, peron broj dva. Evo nas, Splite, u tvoja njedra. Veseli đir ocijenismo kao sjajnu ideju za obiteljski izlet. Neka vam se dica provozaju vlakom.

 

Naslovnica Split županija