Dalmacija Split županija

Devastirano do neprepoznatljivosti

Remek djelo hrvatske arhitekture propada, a načelnik male dalmatinske općine bi ga najradije srušio!; 'Mi bi elitni turizam, investitore smeta mali kapacitet....'

Devastirano do neprepoznatljivosti

Zagonetni objekt jednako intrigantnog arhitekta Rikarda Marasovića, autora koji je bio gotovo posve zaboravljen sve do otkrića zgrade, 'svemirski brod' bez ikakve dostupne građevinske dokumentacije koja je bila zagubljena, kasnije tek nađena u Lori, i bez vidljivih tragova u katastru gdje uopće nije ucrtan, izgrađen je 1964. godine a u derutno stanje u kakvom se danas nalazi pretvoren je tijekom posljednjih 17 godina

Sudbina nekadašnjeg lječilišta u Krvavici, betonskog spavača kako ga u sjajnom istoimenom dokumentarnom filmu svrstavaju autori produkcije HULAHOP, ponovno je potaknuta nedavnom izložbom Revija arhitekture Makarske rivijere koja je bila otvorena sve do 4.studenoga. Iz solidne količine materijala, najviše nas je zaintrigirao upravo ovaj dokumentarac, točnije, njegov treći dio koji se bavi baš krvavičkim lječilištem.

Zagonetni objekt jednako intrigantnog arhitekta Rikarda Marasovića, autora koji je bio gotovo posve zaboravljen sve do otkrića zgrade, "svemirski brod" bez ikakve dostupne građevinske dokumentacije koja je bila zagubljena, kasnije tek nađena u Lori, i bez vidljivih tragova u katastru gdje uopće nije ucrtan, izgrađen je 1964. godine a u derutno stanje u kakvom se danas nalazi pretvoren je tijekom posljednjih 17 godina.

Kakva mu je sudbina, sada kada je upravljanje preuzelo Ministarstvo državne imovine i kada prvi čovjek općine Baška Voda Josko Roščić samouvjereno tvrdi kako će se do kraja godine riješiit njegov status? U ovom trenutku to je ključno pitanje, a odgovor ćemo pokušati potražiti na nekoliko mjesta.

Prije svega je važno naglasiti da objekt uživa zaštitu konzervatora koja je 2012. godine određena kao privremena mjera, da bi 2015. godine postala trajnom. U prijevodu, objekt se ne smije rušiti. Splitski arhitekti Miranda Veljačić i Dinko Peračić, dvojac zaslužan za konzervatorsku zaštitu malog lječilišta (Veljačić je utemeljiteljica arhitektonskog kolektiva Platforma 9,81 za istraživanja u arhitekturi) glavni su krivci što se objekt ne smije dirati. Potencijalni investitori svoje apetite moraju zadovoljiti u tim, ruku na srce, malim smještajnim kapacitetima čija je primarna svrha bila nekomercijalna, u današnjem kontekstu nerealna za bilo kojeg ulagača, bio to privatnik koji traži svoje mjesto pod dosadnjikavim i jednoličnim turističkim suncem, proždrljiva država koja puni samo administrativni trbih ili bezidejna lokalna samouprava.

Naime, u kružnom bi se objektu na 5000 kvadrata moglo smjestiti svega 50-ak gostiju, pa ne čudi da i sam načelnik Roščić kaže kako će se investitor teško naći. No, potom znakovito dodaje:

- Vjerujem da će ipak prepoznati atraktivnost lokacije.

Roščić ističe kako će sudbina ovog objekta, kao i lječilišta Dječje selo, biti poznata do konca 2018. godine, nakon što je, kako kaže, dulje od dva desetljeća bila zanemarivana i od države i od Županije. Investitore ne spominje. Na naš upit zašto uvijek moramo govoriti o komercijalizaciji svakog kvadrata, te nije li moguće da se ovi vrijedni kvadrati iskoriste na neki drugi način, te da objekt dobije preznak javnog prostora kojega koristi šira zajednica, načelnik samo s ironijom odvraća:

- Za koga? Umjetnike?! O čemu pričate, to je utopija.

Kada je objekt dobio konzervatorsku zaštitu te ušao u registar kulturnih dobara RH, Roščić je govorio i eksplicitnije. Ta mu se inicijativa nikako nije svidjela. Otvoreno se zalagao za rušenje objekta te 2012.godine.

- Žalili smo se na privremenu mjeru ne zato jer nema vrijednost, nego jer smo željeli da se tu nešto drugo desi. Tu smo predvidjeli u općinskom Prostornom planu turističku zonu sa sportskom lukom, želimo elitni turizam, a nemamo ništa - kazao je tada Roščić.

Dodao je da su imali razgovore s investitorima te kako znaju što oni žele.

- Ja ne mogu reći da je to ružno, nego smo zaključili kako je najbolje da se poruši i da se radi ispočetka. Zašto ne? Zašto ne, ljudi moji, ne postoje svete krave, rušili su ljudi i ono što su Rimljani gradili, i na Bliskom istoku su rušeni tragovi stare kulture, pa onda ovo nije nešto toliko vrijedno, staro je samo 50-ak godina. Nije to beton toliko vrijedan da ga treba sačuvati. Mi tu vidimo elitni hotel s 4-5 zvjezdica, i zašto ne izaći ususret investitorima?! - govorio je Roščić.

Danas je trajna zaštita evidentna pa je priča o rušenju, osim što poznavateljima vrijednosti ovog objekta zvuči barbarski, k tome i bespredmetna.

Rušenje objekta je, dakle, opcija A koja je Općini bila najprihvatljivija, no od nje nema ništa. Opcija B je napraviti hotel s tim minimalnim smještajnim kapacitetima. No, investitore, kaže i Roščić, kao i arhitekti koji su potencirali zaštitu, to baš i ne zanima jer se može tek minimalno intervenirati. Izgradnja hotela je investicija koja se teško vraća, a pogotovo s ovakvim kapacitetom.

Opciju C je u dokumentarcu spominjao Filip Vidulin, donačelnik Općine, a vidio ju je tada pod ingerencijom vojske. U nekadašnjem lječilištu vidio je moderno odmaralište i edukacijski centar za vojnike NATO-a.

Postoji, međutim, i opcija D. Ona ne nudi instant rješenje za derutno modernističko zadnje, niti brzi novac od komunalnog doprinosa, a ni elitni hotel na krvavičkoj plaži. Ideja arhitektice Mirande Veljačić i Dinka Peračića angažiranih i na revitalizaciji Doma mladih iz Splita bila je da se iskopira splitski model.

U poluzavršenom Multimedijalnom centru u Splitu, zahvaljujući inicijativi kulturnjaka i arhitekata, prostor je zaživio bez mnogo ulaganja. Slani su upiti prema Gradu Splitu, tijekom određenog perioda dobili su par stotina tisuća kuna i uložili to u zgradu kako bi je doveli u upotrebljivo stanje, a vrlo brzo se shvatilo da cijela priča ima smisla. Tako je nikla i ideja o postupnoj obnovi krvavičkog "lebdećeg" objekta.

Nekadašnje lječilište oni ambiciozno vide kao centar za suvremenu umjetnost. Pitate se za koga? Za umjetnike iz cijeloga svijeta. Svjesni da će se mnogi upitati što će kulturni centar na jednom takvom malenom mjestu, ljetnoj destinaciji budnoj samo tijekom kupališne sezone, napominju kako takav centar ne treba promatrati u kontekstu oskudne mikromreže nego naprotiv, na globalnoj kulturnoj mreži. U svemu tome vide i turistički interes. Kulturni turizam selektivni je oblik turizma koji rapidno raste i čiji konzumenti imaju veća očekivanja od pukog sunčanja i nose drugačiju dinamiku mjesta.

Ima li nade da mala Krvavica bude ucrtana u globalnu kulturnu i turističku kartu? Donačelnik Filip Vidulin, do 2005.godine voditelj tehničkih poslova za sve vojne objekte, ne dijeli stavove Joska Roščića. Uvjerenja oko statusa krvavičkog lječilišta koja je već do sada iznosio, a čija je pozadina tvrdnja kako je objekt devastiran ciljano od svih dosadašnjih vlada, stvorila su mu, kako sam kaže, određenu sjenu iznad glave.

- Stanje tamo je katastrofa. A nije moralo tako biti. Problem je nastao kad je Club Adriatic, koji je na koncu završio kako je završio, donio odluku da se od tamo povuku ljudi koji su bili na osiguranju objekta. Povukli su se i uslijedila je devastacija - kaže Vidulin koji ne misli da objektu nedostaje kapaciteta za svojevrsno elitno lječilište, pa čak niti za hotel.
Sam objekt ima 12 prostranih apartmana sa stropom visine i do tri i pol metra, ima i osam stanova u pripadajućoj zgradi, a uza sami objekt je i zemljište nekadašnjeg kampa koje ima sve instalacije. Sve skupa prostire se to na 55.000 kvadrata. Ne bi se reklo, tvrdi Vidulin, da nema zainteresiranih investitora.

- Mi tamo možemo imati 300 kreveta, ili pak kapacitet za maksimalno 60-70 klijenata visoke platežne moći koji bi imali visokokvalitetne uvjete u objektu koji bi se opredijelio za elitni vid zdravstvenog turizma. Postoji mogućnost i podizanja kata, oko svega toga sam se raspitao proučavajući dokumentaciju. Od mene nećete čuti da to treba rušiti, nikad. Zašto je Roščić za to, treba pitati njega - objašnjava Vidulin.

Kako komentira ideje splitskih arhitekata?

- Podržavam ih, posebno sada kad je to proglašeno kulturnim dobrom RH. Nikad lakše to ne bi trebalo biti. Mogle bi se raditi razmjene studenata, na kraju krajeva, kad je već kulturno dobro RH, zašto država ne bi uložila u taj prostor i dala ga na upravljanje Udruženju hrvatskih arhitekata da njime upravljaju - kaže Vidulin.

Agoniji ovog objekta, a samim time i cijeloga mjesta, po njemu se nazire kraj. I on kaže kako je sada već izvjesno rješavanje i Dječjeg sela i Krvavice, ne samo lječilišta nego, kaže, i nautičke luke koja je, napominje Vidulin, bespravna. S ovim kapacitetima, kao i Baškim poljem te hotelom "Hrvatska" koji lani nije radio, moći će ostvarivati skoro duplo više noćenja nego do sada, tvrde i načelnik i donačelnik. Ima li konkretnih imena među investitorima? - O, ne da ih ima nego itekako ima zainteresiranih za Dječje selo. Ima i za Krvavicu - odvraća.

Jesu li investitori bacili oko na potencijal za hotel i kamp, ili pak ima i onih koji vide zdravstveni turizam kao nekad?

- Ima i jednih i drugih - odgovara.

Tužno je da je 16 godina prošlo od početka devastacije prostora koji je sada jezovito mjesto. Beton i željezo koji su ostali pričaju neku drugu priču. Arhitekti će reći da je tipologija objekta bez presedana, nema, vele, takve kuće napravljena ni prije niti poslije. Neobično je što sažimlje dva inače nikad spojena elementa, element kružne kuće i kuće sa stupovima. S mjerilom se, dodaju dalje, uistinu dogodila neka magija. Čudesni "svemirski" objekt danas privlači upitne poglede turista koji se iščuđuju neobičnoj kombinaciji savršeno osmišljenog prostora u koji želite zakoračiti i opasnog, gotovo pa paklenog mjesta na kojemu iz neke od soba, u kojima su se u prošlom stoljeću liječila djeca iz bivše Jugoslavije, mogu iskrsnuti duhovi.

Duhova, samo ne onostranih nego duhova prošlosti u spomenutom se filmu prisjetio nekadašnji upravitelj lječilišta Marin Andrijašević. Svi su seljani imali posao u ovom objektu koji je pružao uslugu ne samo djeci na liječenju nego svima u potrebi za liječnikom.

- Pola je sela gledalo TV u sali lječilišta, navijalo se tu za Hajduk, bilo je vike i galame - govori dok šeće devastiranim prostorijama.

- Ovo se razbijalo, nije se moglo drugačije ovo odnijeti i uništiti, bila je potrebna velika sila. A nitko nije kažnjen za devastaciju objekta, nikad nije bila nijedna prijava - zaključuje.

Prošlo je od tada nekoliko godina, a u ovoj 2018. se, bar tako kažu Roščić i Vidulin, futurističkom avangardnom objektu iz vremena bivše države i u ovoj novoj smiješi nešto bolja budućnost. Jedno od jamstava da će tako i biti je konzervatorska zaštita koja je jača od nerazumijevanja vrijednosti ovog dragulja arhitekture čiji se trag ipak neće zatrti uslijed junkfood-ovskih apetita naših investitora.

Partizan iz bečke šume

Splićanin Rikard Marasović upisao je 1932. godine Tehnički fakultet u Zagrebu, a iste je godine proskitao Parizom i Berlinom, što je, čini se, formiralo njegov arhitektonski put. Studirao je uz rad i sam se školovao, radeći u raznim biroima te sudjelujući na mnogim graditeljskim natječajima, često osvajajući nagrade.

Potkraj ratne 1942. godine Marasović se vratio u Split, gdje se uključuje u ilegalni rad te potom odlazi u partizane. Nakon oslobođenja Splita rukovodi Odjelom obnove pri Oblasnom NO-u za Dalmaciju.

Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu predavao je urbanizam, bio je i na čelu zagrebačke konzervatorske službe. No, sredina nije uvijek pratila njegove korake na tragu svjetske arhitekture. Svoju arhitektonsku zrelost dokazao je više u Austriji i Švicarskoj nego kod kuće. Zvali su ga Riko i slikao je suptilne akvarele.

 

Naslovnica Split županija