I na otoku Hvaru jučer je počela nova nastavna godina, a u središnjim i područnim osmoljetkama upisan je čak i veći broj učenika nego lani.
U Hvaru su 324 osnovca, u Starom Gradu 190, Jelsi 245 i Sućurju 18, odnosno ukupno 777 učenika na cijelom otoku. I dok se u matičnim školama sve odvija kao i drugdje, rad u područnim školama je zasigurno nešto specifično.
OŠ "Hvar" nema područnih odjeljenja, dok ih Stari Grad ima u Vrbanju s 21 učenikom od čega je šest prvašića, te u Dolu sa sedam djece među kojima je samo jedan prvašić.
Slično je i u susjednoj općini Jelsa gdje djeluju područne škole u Svirčima i Vrboskoj gdje su ove godine upisana po tri prvašića, te u Zastražišćima i Sv. Nedjelji s tek po jednim friškim osnovcem. Na istoku škoja situacija je zabrinjavajuća jer u matičnu OŠ "Ante Anđelinović" u Sućurju nije upisan niti jedan prvašić, dok su u Bogomolju upisana čak dva učenika prvog razreda.
Projekcije za blisku budućnost i nisu tako loše, a demografski pad bi se najprije mogao odraziti na rad malih obrazovnih ustanova. Jučer smo posjetili područnu školu u Svetoj Nedjelji, jer ona kao dio OŠ "Jelsa" ima najmanji broj učenika, samo dvoje – prvašicu Katiju Plenković i njezina brata, drugaša Tončija.
Iako je od Jelse do Svete Nedjelje, mjesta na južnoj strani škoja koje administrativno pripada Gradu Hvaru, tek petnaestak kilometara, brzo smo shvatili zašto se tamošnji stanovnici (njih oko 130) žale na prometnu izoliranost, a i ona je zasigurno jedan od razloga iseljavanja i slabijeg nataliteta u tom kraju.
U školskim prostorijama zatekli smo učiteljicu Ivanu Šimić s dvoje vesele dječice u klupama.
- Kada sam ovdje počela raditi prije 13 godina imali smo četiri učenika i s vremenom porasli na deset, a onda smo počeli padati. Sada bilježimo najmanju brojku, ali rekli su mi da ćemo i u sljedećim godinama također imati barem jednog do dva prvašića. Naravno, to me veseli jer gašenjem škola umiru i mjesta u kojima one djeluju, a to nikome ne bi bilo drago, zato je moja poruka mladima da se žene i rade na natalitetu kako bi ostali barem na ovome što sada imamo - kaže učiteljica.
Zadovoljna je, dodaje, radom u malome mjestu, jer je suradnja s učenicima, njihovim roditeljima i mještanima tješnja nego u većim sredinama. Njena škola je u crkvenim prostorijama i dobili su dozvolu da poduzmu neke korake kako bi je dodatno uredili i opremili.
Tek lani su dobili internetsku vezu pa bi im bilo potrebno računalo ili kakav laptop, a jedan zid vlaži pa bi ga se moralo sanirati i oličiti.
- Baš sam sretna što sam krenula u školu, slušat ću učiteljicu i biti dobra. Želim naučiti pisati i čitati, a doma donositi petice - govori prvašica Katija, a njezin brat dodaje da se ljetos dobro odmorio i da je sada vrijeme za školu.
Uz svoje nastavne obveze rado će pomagati sestri da se i ona lakše uključi u nastavu. A oboje govore da im se puno sviđaju aktivnosti koje su vezane za blagdane, Dan škole, Dane kruha, maškare..., jer će tada odlaziti u matičnu školu u Jelsi i družiti se sa svojim vršnjacima.
Njihovi roditelji vlasnici su jedine trgovine u mjestu, ispred koje se rado okupljaju mještani i ona radi tijekom cijele godine. Ljudima je jako važno da škola i dalje opstaje, a zašto i ne bi kad je primjerice u Vrbanju, župi koju također vodi don Ivica Babić, sa smišljenim nastojanjem već zavladao pravi baby boom, tamo će se već sljedeće godine upisati devet prvašića.
- Ne želim ni pomisliti da bi se škola mogla zatvoriti, djeca bi se trebala ustajati već u 6 sati i po zimskom vremenu putovati do Jelse. U toj situaciji više vremena bi bila izvan roditeljske kontrole, što svakako nije poželjno. Zato bi poručila našim mladim Svetonedijanima da se više odlučuju za brak i rađanje djece, jer su jedino ona garancija budućeg života i opstojnosti na ovim prostorima - poručila je Magdalena Plenković, majka oboje učenika i još jedne curice koja će za koju godinu krenuti stopama svoga brata i sestre.
Vjera u bolju budućnost
- U našem mjestu škola je nekoć imala svih osam razreda. Radilo se i učilo na dva kata, a ne tek u prizemlju kao sada. Kada sam ja u školu krenuo 1946. bilo nas je više od dvadeset, samo moja generacija je brojila po pet učenika i učenica. S vremenom je sve krenulo nizbrdo jer se mladi ljudi neće da žene. Ne znam zašto, ali to nije dobro. Prije je svaka obitelj imala po petero ili šestero djece, dok se danas i oženjeni zadovolje s jednim ili dvoje djece. Apartmana i soba je sve više, riješit ćemo se i te proklete prometne izolacije, pa stoga vjerujem u bolju budućnost - da naše mjesto neće ostati bez škole, odnosno bez djece i mladih – rekao je Mate Paršić (80), čovjek koji za sebe kaže da je težak od rođenja.