Staklo je njegova ljubav, baš kao i Hajduk utopljen u njemu: kad svi zaspu, u njegovoj radionici oživi začarani svijet čije su tajne poznate tek pomno odabranima

Da nije bilo jedne slučajne kave u rotterdamskom kafiću, Miro Vukasović iz Kaštel Gomilice nikada se vjerojatno ne bi zarazio fuzijom stakla. A onda zasigurno ne bi bilo ni Hajdukova staklenog darovnog programa, božićnih dekoracija u vidu figura Snješka i borića za jelke, pepeljara i manžeta, te ručki za namještaj koje iz fan shopa "bilih" ljubitelji sile s Poljuda kao suvenire nose na sve strane svijeta.

Ako ne vjerujete, evo primjera, ovog je srpnja tijekom posjeta Splitu skupina hrvatskih Australaca iz Hajdukovog darovnog dućana odnijela sa sobom kompletni božićni program. Nastao je on u savršeno uređenom kreativnom neredu Mirove radione M-art, u obiteljskoj kući, jedinstvene na širem području. I to u sitnim noćnim satima, dok Kaštela spavaju dubokim snom.

- To je najbolje vrime za mene, tamo negdje od ponoć pa do pet ujutro. Kada je vani sve tiho, mirno, savršeno za postizanje koncentracije koja mi je nužna prilikom obrade stakla. Ljudi me često pitaju je li to Murano. Ne, Murano je samo naziv za brand, za liniju proizvoda koji po čuvanoj recepturi dolaze s venecijanskog otočića Murana. To je nešto nalik nazivu Mercerdes u autoindustriji.

A ovo čime se ja bavim je fuzija, ili postupak obrade kojom se dijelovi stakla različitih oblika i boja spajaju u jedinstveni, unikatni umjetnički i uporabni predmet. Kako bih dobio ovakve strukture ili oblike, kombiniram razne vrste stakala i boja – kaže Miro, koji nas je u svoj začarani svijet pustio uz veliki i teški nagovor.

Prije 30 godina Miro je po dalmatinskom običaju kavicom u rotterdamskom lokalu počastio jednog Nizozemca. A ovaj ga je potom odveo u svoj atelje i radionicu, upoznavši ga s postupkom fuzije stakla. I dogodilo se to da se Miro, inače kaštelanski trgovac namještaja, zaljubio u ovaj posebni umjetnički način izražavanja.

Staklo je postalo njegova ljubav i agonija, 30 godina je zbog njega proučavao literaturu, odlazio na tečajeve diljem Europe, pratio sve što se na internetu i u svijetu pomno čuvanih, i na kapaljku davanih informacija vezanih uz tajni život obrade stakla moglo saznati.

- Nevjerojatno je koliko ima malo ljudi koji znaju tajne fuzije stakla. I koji te informacije pomno čuvaju. Nakon dugo vremena uspio sam doći u kontakt s jednim američkim sveučilišnim profesorom, koji na njihovom univerzitetu drži predmet obrade stakla. Uspio sam steći njegovo povjerenje, toliko da ga danas držim svojim virtualnim mentorom. Informacije se u ovom području jako teško daju, možda bolje reći uopće ne odaju.

Kada smo stupili u kontakt, prvo me pitao odakle sam. Da sam kojim slučajem Amerikanac, tada ne bih zasigurno dobio mentorsku pomoć. To mi je i sam priznao. To dovoljno govori o zavjetu šutnje u pitanju tajni zanata - kaže Miro.

Staklo ima svoj život, zakonitosti, pravila ponašanja, ima i lice i naličje, ili lice i guzicu, kako u žargonu običavaju reći njegovi majstori obrade. Ono se na povišenim temperaturama u posebnim pećima mijenja u svom obliku. I spajajući se s drugim komadima stakla, stvara unikatne predmete.

Staklo dolazi i u obliku praha i granula, većih i manjih ploča, koje se u postupku obrade mogu kombinirati na milijune načina. U tim igrama kao rezultat mogu nastati raznorazni predmeti, od popularnog nakita, preko magneta i suvenira do uporabnih stvarčica. Svaka ima svoju publiku.

- Banalno rečeno, u peć stavljam kruto staklo koje prethodno sam režem na oblike, ploče, motive, dijelove nekog mozaika ili buduće slike. Potom ih temperiram na različitim temperaturama kroz višesatni tretman. I nikada točno ne znam što će ispasti na kraju, pa me uvijek drži faktor iznenađenja. Ali najčešće ne mogu izdržati, pa uvijek makar malo, vrlo kratko ćirnem u peć da vidim postupak fuzije, trenutak sjedinjenja koji se u njoj događa.

Često me pitaju je li bilo početnih grešaka u koracima. Pa i nije, jer sam se duboko posvetio tom hobiju, godinama pomno, precizno proučavajući postupak obrade i fuzije. Znao sam zapravo što me čeka – veli Miro.

I kada je krenuo, odmah je našao plodno poduzetničko tlo. Prvi su mu radovi bili vezani uz ručke za namještaj i pločice, a onda su malo-pomalo počeli dolaziti i drugi oblici. Putem je uočio što se na tržištu traži. Shvatio je da su magneti uvijek "in", ali i kako stakleni, unikatni nakit uvijek nađe dobro žensko oko.

Svoje radove ne želi bagatelizirati i davati na štandovima, utapajući ih u tone kineskog jeftinog programa bez konkretne priče. Drži da je fuzija stakla umjetnički proces, koji traži veliko posvećivanje. I upravo zato njegove staklene uratke rado u svoj program uzimaju odabrane dalmatinske galerije i prodajna mjesta.

- Na takvim mjestima prodavači uz moje predmete daju i priču o njihovom nastajanju. Upoznaju ljude s načinom obrade, razlikama između običnog, fuziranog stakla, onog koji se puhanjem radi u Muzeju antičkog stakla u Zadru ili muranskog. I to je ono što je meni jako bitno. U tom pravcu i sam želim krenuti, pa kada sam već ušao u ovu priču i uložio ne baš malena sredstva, onda bih volio imati i svoju malu galeriju.

U njoj bi se nalazili isključivo stakleni predmeti, uz koje bi ljudima pokazivao i način obrade stakla na principu fuzije. To bi bile svojevrsne radionice, novitet na ovom području, ali i još jedna akvizicija u aktualnoj turističkoj ponudi – kaže Miro.