Dalmacija Split županija

naklice

Trešnje tugarke podbacile, al’ niču vile s bazenima

naklice
U tim Naklicama, u polju između Očura na sjeveru i Mošnice na jugu, svega ima.
- Što uzgajate ovdje?
– Sve osim banana!

Tako nam, na naš upit, dok uz cvrkut vuga, svračaka (slavuje se čuje samo noću), kosova i fazana svjedočimo prizoru u kojem ima nečeg od onog rajskog, spremno odgovara Kažimir Čorić (55), poljodjelac, vlasnik s bratom Tihomirom (47) imanja kakvo se u posljednje vrijeme naziva OPG, na kojemu na svega 3,5 hektara buja izobilje trešanja, bresaka, šljiva, maslina, krumpira, kapule, poma, tikava... Samo bresaka je 600 stabala... Vodu je na trinaest metara dubine našao rašljar... Tu je nekad bilo bezbroj međa, a onda su se dohvatili posla, okrupnili parcele koje se terasasto spuštaju prema jugu.

Kažimir je radio u “Obnovi”, a kad je došao većinski vlasnik, počeli su problemi... Onda se, prije petnaestak godina, okrenuo polju. I u posao uvukao cijelu obitelj, sve što se ovdje ubere završit će na splitskom pazaru.
– Razvojačeni sam branitelj koji od države ne traži ni lipe, ne kukam i ne plačem, nego radim. S poljoprivredom ne treba biti pametan, nego mudar. Triba znati kad šta triba saditi. Tako sam ja naslutio da će doći vrime tikava, lani sam samo njih proda dvi tone. Kumpira bi ove godine tribalo biti dvanaest, trinaest tona... Pome ću posaditi u nekoliko navrata, da ne prispiju sve u isto vrime, zimi će tu doći brokula, blitva... – kazuje.

Na rubu jedne parcele su sasvim mlade stabljike rašeljke, neke su već nakalemljene na trešnje. Tu su i sadnice bresaka – godišnje ih zna propasti i po dvadeset stabala – tako da je ovo pričuva, da se odmah može intervenirati.

Lozu, osim onih par odrina ispred kuće, braća Čorić ne uzgajaju, ne isplati se jer je prinos po jedinici površine od spominjanih kultura puno veći nego od loze. Za napravit malo vina odu do Pelješca.

Zriju trešnje, saviju se grane pod njima, zriju sve osim tugarki – sorti po kojoj je ovaj kraj, još od 1918. godine, kad je Ivan Vrkić Cvitan iz talijanske Gorice donio prvu sadnicu, nadaleko poznat. One, naime, ove godine uopće nisu cvjetale. Kažimir je zvao u pomoć, govori nam, Institut za jadranske kulture. Tamo su mu, začuđeni i sami budući da se s nečim sličnim do sada nisu sretali, kazali da nije nikakva bolest ni virus, nego da jedini uzrok može biti klima: pretprošla zima bila je preblaga, tijekom cijele godine bilo je previše kiše, a trešnji, da bi vegetacija normalno išla, treba određeni broj dana s temperaturom nižom od sedam Celzijevih stupnjeva... Tako je tugarka, zvana još i volunjsko oko i veliki hrušt, u znak protesta protiv klimatskih promjena, koje svojim nemarom potiče i čovjek, “picala” ovu sezonu.

– Događalo mi se da iz iste podloge i na istom stablu na jednom ogranku bude tugarka, a na drugi navrnuta drugačija vrsta, pa da tugarka ne baci ni jedan cvit, dok ova druga normalno cvita...

U tim Naklicama, na 2350 koraka od omiškog mosta, svega ima. Vile s bazenima, štono bi se reklo, niču kao gljive poslije kiše. Trenutno ih se šest gradi.

Gospođa Mirjana Mrčela (37) napustila je posao u “AD Plastiku” da bi se posvetila turizmu, te, evo, već dovršava gradnju druge vile s bazenom. Prvu je, zajedno s obitelji, otvorila 2006. godine, te su po tomu bili prvi, pioniri u ovom kraju i cijeloj Dalmaciji. Goste dovodi agencija, a posao dalje namjeravaju širiti tako da se sami počnu baviti bukingom. Gradnju ove druge vile potpomogla je Europa, koja je svoju pomoć uvjetovala i povoljnim kreditom od HBOR-a, a Mrčele su svojim iskustvom bili dobar primjer i ostalim sumještanima.

– Čudni su ti naši gosti, neugodno im je kad ih ponudiš trišnjama ili praskama, volili bi platit nego kad im daš. Mi im kažemo da uberu sami, neće, ali kad im ti ubereš i daš, onda pojedu – govori gospođa Mirjana.

– Jedno jutro doša susjed s traktorom vadit kumpire, ono zvrči traktor, mi se pripali, ajme, razbudit će nam goste, kad oni oduševljeni, nikad u životu nisu vidili kako se vade kumpiri, još se i slikavali tamo. E, još vam moram pričat za one naše Dance. Došli, dakle, oni kod nas, a neki njihovi prijatelji otišli u Makarsku, pa su se išli međusobno posjetit. Kad su se vratili iz Makarske, kažu: “Bože, hvala ti za ovaj mir i tišinu!”

Nema čega nema U tim Naklicama, selu koje ima 248 stanovnika – a toliko ih je bilo i tridesetih godina prošlog stoljeća – a mještani nam s ponosom ističu da je tek jedan ovdašnji čovjek otišao raditi u Njemačku. Tomislav Velić (74) bere bazgin cvijet, kaže da će napraviti pedeset litara soka.

Nema ovdje napuštenih zaselaka, stare kuće su interpolirane među nove, ili naprosto renovirane i dograđene.
Sred mjesta crkva sv. Ante Opata. Nekad se, dok nije bilo hladnjaka, feštalo samo 17. siječnja, na blagdan ovog sveca, a sad se slavi i na onog drugog svetog Antu, 13. lipnja. Crkvica je prastara, i uz nju su vezane brojne legende, sve do toga da je negdje ovdje grob kralja Slavca – što, kako donose anali, tamo negdje tridesetih, bijaše povod za veliku tučnjavu između Nakličana i Tugarana, jer su ovi potonji, tragom neke predaje, došli raskopavati jednu gomilu u Naklicama tražeći zlato.

No, nedaleko groblje je novo. I drugačije od svih grobalja koje je ovaj novinar vidio po Dalmaciji. Izgrađeno je 1974. godine u kamenjaru nakličkoga Komorjaka po projektu Pave Antičevića, ima jajolik oblik što bi trebalo imati određenu simboliku, a sve grobnice podignute su iznad zemlje. I sve su jednake – razlikuju se tek imenima ovdašnjih Paveškovića, Antičevića, Tijardovića, Pivčevića, Velića, Vrkića, Mrčela i Jakovčića – tako da na nadgrobnim spomenicima nema isticanja socijalnog statusa. Ni kiča.

Među inima, ovdje počivaju Anđelo Novaković, Jozo Vrkić i Anđelko Nedo Pavešković, hrvatski književnici.
Sred groblja veliki križ, a na njegovu vrhu – prizor je to koji bi kod onih tomu sklonih mogao dobiti mistična značenja – roje se pčele...

Na oglasnoj ploči obješenoj na kafiću – a mladi pred njim o pivi – uz balotalište natpis: “Radna akcija: Ziđemo srušene meje u Lišnjaku i Livadi, čistimo Lisičinu...”

– Odazove li se tko ovim pozivima?

– Odazove, dođu uvik isti – odgovara nam naš domaćin Miljenko Vrkić (71), predsjednik Mjesnog odbora, umirovljenik koji je nakon odlaska u mirovinu prodao stan u Splitu i vratio se zemlji u rodnim Naklicama. Usput istražuje i piše knjigu o svome mjestu, onako amaterski. Upoznali smo se prije pola godine kad sam sličnim poslenjem bio u susjednim Tugarima, čijoj župi i Naklice pripadaju, te sam obećao da ću doći s notesom u ruci i u njegovo mjesto.

– Želimo dobro svom gradu, želimo to pošteno odraditi i nešto napraviti – kazuje Nikola Tijardović (28), vijećnik u omiškom Gradskom vijeću s liste aktualnog gradonačelnika Ivana Kovačića, čiju apsolutno podršku imaju. Nikola je fizioterapeut, radi pri humanitarnoj udruzi “Agape”.

U Naklicama, mjestu na sedam kilometara cestom do mora iz kojega se more ne vidi, pogled tek puca prema vrhovima Mosora i Omiške Dinare, svega ima: čak i žene – igraju na balote. Evo su se gospođe Dragica Vrkić, Vesela Vrkić, Milenka Tijardović i Ivanka Velić dohvatile boća i bulina pa valjaju i izbijaju... Pripremaju se za damski turnir, na kojemu nastupi i po pedesetak žena.

Balote su jedan od, čini mi se, nedovoljno feljtoniziranih mirisa Dalmacije koji u ovom poljičkom selu imaju razmjere epidemije – osim što se balotaju čak i žene, u Naklicama, koje, spomenusmo već, nemaju ni 250 žitelja, djeluju čak dva boćarska kluba. “Naklice” su 2006. godine nastupale u prvoligaškoj konkurenciji, a sada se natječu u trećoj, te BK “Sv. Ante” u kojemu kroz niže rangove natjecanja stasavaju mladi.

Nakličanin Tihomir Čorić, isti onaj kojeg smo na početku ove priče zatekli s bratom mu Kažimirom, među krumpirima i trešnjama, bio je, nastupajući za dugoratski “Orkan” – radio je u Dugom Ratu – državni prvak 1991. godine u brzinskom izbijanju.

A na boćalištu zatječemo – za navjerovat je očima kako, sve iz trka, “bombizavaju” – mlađahne osmaša Duju Pirića (14), te srednjoškolce Ivana Čorića (16) i Stipu Pivčevića (16). Duje je već lani dobio priznanje Grada Omiša kao najbolji mladi sportaš, Stipe je bio najbolji kadet u državi... Duga je niska njihovih trofeja s turnira, lokalnih državnih i međunarodnih, te rekorda kojima se kite, a sva trojica već imaju kategorizaciju Hrvatskog olimpijskog odbora kao perspektivni sportaši.

– Za sve ovo od Grada Omiša godišnje dobijemo pet tisuća kuna – upućuje nas Miljenko Vrkić, koji obnaša i dužnost predsjednika boćarskog kluba.

– Nastupaju li samo Nakličani za vas?

– Nisu, u zadnje vrijeme nastupa i don Marinko Jurišin, župnik župe Tugare, kojoj i mi pripadamo. Svaki dan dođe trenirati, ima 62 godine, a trče ko mladić.

Baš mi je drago da sam bio u Naklicama.


dražen duilo
snimio nikola vilić/cropix

Naslovnica Split županija