Jednom sam u ovoj rubrici već napisao da je danas od svih mogućih izdaja valjda najteže izdati knjigu. Jer, često nemaš za koga (čita se malo i ništa), a još češće nemaš od čega (izdavači, posebno mali, dišu na škrge, a financijeri i sponzori svih fela gledaju, čini se, TV sapunice i doniraju izbore za miss).
Ali evo, prošloga je tjedna, bogu hvala, izdana i na zagrebačkom Interliberu promovirana jedna knjiga na kojoj je ubožno, krizno vrijeme koje živimo ostavilo traga (pa je od temelja do korica “građena“ najmanje šest godina), ali će ona, siguran sam, puno više, i jačeg, traga ostaviti na vremenu koje tek trebamo živjeti. Riječ je o knjizi “Dalmacija – hrvatska ruža svjetova“, u izdanju Crome Co. iz Stobreča, a priredili su je i uredili Ante Mekinić, kao titular izdavača, i Marin Kuzmić kao “dizajner“ projekta i glavni redaktor. Kakva je to knjiga? I o čemu? Da bi je se na ovom neveliku novinskom prostoru kako-tako predstavilo, uz napomenu da je iznimno opsežna, citirat ću – to mi se čini najproduktivnijim – već spomenutog suurednika Kuzmića: “O Dalmaciji smo imali vodiče i fotomonografije, knjige o umjetnosti, o znamenitim ljudima ili o kuhinji, te o povijesti, koje su izrazito ili donekle zastarjele.
Nedostajala nam je, međutim, sinteza, cjeloviti kompendij o Dalmaciji... Jer, Dalmacija je, kako je jednom rekao Branko Sbutega, najugledniji toponim Hrvatske, prostor u kojem još uvijek žive tradicije stare više od 2000 godina. Mislim da smo ovom knjigom pokazali identitet Dalmacije, da smo pridonijeli njezinu brendiranju, ali i jačanju naše samosvijesti.”
Ovom izvodu iz vizit-karte dodajmo da ta knjiga predstavlja svojevrsni dišpet – a mnogi drže da je baš to, dišpet, važna odrednica dalmatinskog mentaliteta, čijim je karakteristikama Anatolij Kudrjavcev, jedan od autora priloga u knjizi, posvetio dobar dio svoga spisateljskog opusa – dakle, da je “suprotiva“ globalističkoj hegemoniji, tako snažno protežiranoj u svim aspektima “kulturne prakse“ današnjeg vremena.
I to, taj klinč lokalnog i globalnog nipošto nije jedino “kontrapunktiranje“ među njezinim koricama, ima ih još, a jedno stoji i u tome da pred čitateljima valjda nikad nije bilo zanimljivije knjige, a da u njoj nema gotovo ništa novoga; ništa o čemu se već nije pisalo. Tu se, zaista, ne otkriva Amerika, ali jest Dalmacija, i to bravuroznim načinom koji drži pažnju kao da je riječ o trileru.
“Dalmacija, hrvatska ruža svjetova“ je i po “tjelesnim karakteristikama“ teška knjiga – čak sam je, pomalo se i smijući sam sebi, stavio na vagu i izmjerio skoro dva kila mozga koji u ovom slučaju nipošto ne bi trebalo vrednovati s dvije marke; knjiga je teška i po izdavačevoj ambiciji da između njezinih korica “ukrca“ baš sve fosile, otiske i utiske iz dvomilenijske povijesti Dalmacije, drevne “zemlje ovaca”, kako glasi njezino ime u prijevodu na hrvatski jezik. “Dalmacija, hrvatska ruža svjetova“ teška je – tomu se osjećaju ne može umaknuti – i zbog velike specifične težine njezina sadržaja: rasutog tereta po brojnim stivama–poglavljima ispunjenim Beškerovim (Inoslav) i Mirkovićevim (Vojko) “zrnjem“ o zemlji Dalmaciji povišću pritrujenoj, Belamarićevim (Joško) o Dalmatinskoj zagori, Novakovim (Slobodan) o važnim facama Dalmacije, Maštrukovim (Ivica) o otocima i bodulima, Jelićevim (Ivo) o olujama Domovinskog rata...
Ova knjiga o Dalmaciji teška je po baš svakom pizu što ga donosi čitateljima – na blizu 800 stranica, tu je više od 50 autora sa čak 260 članaka i drugih priloga u žanrovskom miksu od enciklopedijskih natuknica do kulinarskih recepata; uvršteno je 1100 različitih ilustracija, fotografija, crteža i mapa, a tekstove je priložilo 7 akademika i 15 sveučilišnih profesora.
“Dalmacija, hrvatska ruža svjetova“ na koncu je “teška“ i zbog toga što predstavlja pravu uredničku bravuru kakva se ne može izvesti bez teškoga kopanja, velike radišnosti i iznimne akribije, što ju je učinilo primjerom uspjelog sinkretizma, tj. spajanja nespojivog između njezinih korica.
K tome, težini ove divot-knjige nimalo (u smislu o kojem se ovdje govori) ne oduzima – baš naprotiv – okolnost da je nevjerojatno laka za čitanje i za sve “korisnike“ prohodna do mjere potpuno neočekivane u štivu koje potpisuju akademici i koje tretira na prvi pogled hermetične teme, u rasponu od filoloških rasprava do povijesnih eseja...
Utoliko nikad nije bilo “teže“ knjige lakše za čitanje. Tko pročita, pričat će!
