Mali Ivan Ćaleta blagdane dočekao u toplom domu

I dok trepneš okom, kod Ćaleta je onda zakucao i ovogodišnji kalendarski Božić. Prvi kojim su ga Ćalete iznenadili novom toplom kućom, stamenim zidovima, opremljenom kuhinjom s dovoljno hrane. U dnevnom boravku se uzvisila okićena jelka, a oko nje se stvorila hrpica slatkiša. Rekao bi netko, Božić kao kod svakoga drugoga, no kod Ivana i njegovih on dobiva posve drugo značenje. Kod njih se Božić predstavio u pravom smislu riječi, zamirisao je znakom velikoga ljudskog srca.

- Iskreno ću i pošteno reć, kako je samo Mare i naučila, svemu se ovome nadala nisam. Nema više ka prije, prošle je godine Mare na Božić bila čudo gladna. Ali pivali smo isto sve pisme Ivan, Ante i ja. Bia je mali bor tu u staroj kužini, pocokan matunima da ga bura ne baci kad se vrata otvore. A vidi sad, moj Ivan sit, Ante moj tu kraj mene, ormari puni robe. Nema kiše. A tek moje koke, evo i treća je pred Božić počela nosit, koza je skotna. Imamo i frezu i jedva čekan proliće da Mara izađe na polje. Sritni smo, sve je ovo od dobrih ljudi. Ne znam kako im zahvalit - kaže Marija hvaleći prvi Božić u duginim bojama.

Pomažu se Ćalete, čuvaju se i gledaju jedan na drugoga točno onako kako se gledaju ljudi koje je nevolja uhvatila za zub. Ali s novom kućom sve je sada lakše, uz dobre ljude koji ne posustaju s darovima, svaki problem je manji. Bit će ove godine možda i malo tuke iz obroka što je preko Doma u Sutini osigurao dožupan Luka Brčić. A ako i ne bude, improvizirat će Mare pravu gozbu s malo piletine.

Iz Chicaga im je dobri čovjek Mate Mihaljević, inače redovni čitatelj “Slobodne”, poslao 300 dolara, svratila je i jedna splitska profesorica, pomogla im je darom kao svojima. Stalno im pomaže i vozač iz “Prometa” Ante Kapitanović koji im je posudio njivu za ispašu koze zvane Ličanka. Tu je Mladen Pavić iz Udruge sinjskih dragovoljaca, koji je Ćaletama donio punu kuću darova, ali i obećao pivca za budući kokošji podmladak.

Uza sve ostale to je silna brojka dragih ljudi koji su odmah reagirali na priču o nesretnoj sudbini ogorskog dječaka. Ivan nije bio puno pričljiv kada smo ga posjetili, skoro da smo mu riječi izvlačili iz usta. No ipak smo saznali kako najviše voli samoću i da želi jednom postati vozač. I uz puno nagovaranja saznali smo njegovu jedinu pravu božićnu želju. Ma trebao bi njemu DVD uređaj, da gleda filmove kao sva druga djeca, no ima nešto što bi ga puno, puno više usrećilo. Jedva nam je priznao.

- Auto. Onaj na baterije. Šta ima volan i sic da u njemu mogu sist. Pa vozit doli ravno na igralištu. Samo ravno. Vidija san ga na TV-u. Puno bi ga volija imat, bit ću jednom vozač - zaiskrile su oči dječaka puno ozbiljnijeg i staloženijeg od onih njegovih vršnjaka.

Priznao nam je, voli novu kuću, voli i što više gladan nije, sretan je zbog roditelja, i zato jer može nekoga kući dovesti. Pa pogledati u toplome filmove na televiziji. Priznao nam je i kako više voli mir od graje i da će jednom za velikim volanom šibati ravnom cestom negdje na daleko. A sve dotle dok ne dođe na taj put i zaradi svoje prve novce, na miru ga neće pustiti njegova učiteljica Mira Ramljak.

Ona je zapravo sve ovo zakuhala, onda alarmirala našeg novinara, da bi zajedničkim snagama doveli do akcije kojoj premca nema. Djed Božićnjak ove je godine na put krenuo ranije nego što je uobičajeno. Na svojoj dugoj vožnji početak je imao baš kod nas, u novoj ogorskoj kući boje breskve, onoj taman pored ceste. Na veliku sreću obitelji Ćaleta.