I na spaljenom žrnovačkom tlu nikle su šparoge. Pčelari predlažu sadnju medonosnih biljaka umjesto borova. Gleda se u budućnost. Ako bi Grad, je li, htio pomoći. U najvećem prigradskom naselju razmišlja se i o standardnim boljkama, ali zanemarit ćemo danas unikatni, ručno rađeni vodovod i kanalizaciju. Imaju Žrnovčani i drugih problema, samo što se od šume više ne vidi stablo. Ni spaljeno, ni obično.
Ne vidi se ni kamen ni kamenolom. Razmišlja li itko o tom prokopanom brdu? Trpa ga se i građevinskim otpadom. Priča nam Siniša Marin, predsjednik Mjesnog odbora, da su se za zadnjeg jačeg potresa gromade odranjale na cestu. Ako ćete sada pomisliti "neš ti, koja je šansa da se to dogodi", zapitajte se koja je šansa bila da nas onaj "atraktivni" požar zadesi.
Kad smo kod toga, što je s obećanjima danim ljetos vatrogasnom društvu? Ma, sve i da im stignu nove cisterne, evo, kuda bi one prolazile? Ceste su katastrofa. Kažu nam da imaju samo jedan protupožarni put. Jerko Bartulić, tajnik MO-a, govori da "Promet" ne želi slati šofere na rubne lokacije Žrnovnice jer strahuju da će njima, logično, djeca ići u škole, pa će se onda tražiti tko je odgovoran ako teški autobus sleti niz strmu liticu. Bolje niti ne pokušavati naći rješenje.
Paradoksalno, unatoč naporima Grada da što manje radi na Žrnovnici, ona je sve privlačnija za obiteljski život. Mirno naselje, daleko od vreve i nedostatka parkirališta. Svakih sat vremena polazi autobus. Postavili su i javni zahod.
Samo na Privoru niklo je dvadesetak kuća s bazenom. Niklo, kao što je i nikla i ona trava na katastarskim česticama Žrnovčana zbog kojih dobivaju kuverte sa smiješnim odštetama od države.
A i to je dobro sad kad vide da su ih Grad i Županija, govore nam, potpuno zaboravili.
Boje se da će opet planuti, jer sanirane su parcele uglavnom samo uz cestu. Nadaju se da će u sklopu javnih radova Grad poslati djelatnike da, dok je na vrijeme, srede. Dobro, rekli smo da nećemo o glavnim problemima. Nećemo ni o onom dijelu kotara koji je još uvijek miniran. Nećemo čak ni o ogromnoj parceli u vlasništvu MORH-a ili DUDI-ja, koje, kao i brojne slične na boljim lokacijama - stagniraju.
Mogla bi preko vojne baze proći cesta i omogućiti bolju povezanost. Za sada tek prolaze, govore nam, vojnici jednom mjesečno, malo obiđu i raketnu bazu. Ali zato, da imamo među ocjenama kategoriju "naoružanje", ovaj kvart bi imao peticu. Ako ste se ikada pitali što je zapravo u raketnoj bazi – to vam je samo skladište za brodske rakete. Ne lansiraju ništa u orbitu. Žrnovnica bi možda i bila mali Pjongjang da su im barem granice teritorija riješene. Ni sami ne znaju odakle su - dokle su.
Otvoren je spor pred državom, ali ta dama se nikad nije očitovala.
Kompleksi i postrojenja po Žrnovnici nekad su bila nešto. Razgledavamo bivše – ovo i bivše – ono. Industrija je ugašena, ostali su gigantski fosili, kosturi nekadašnjih tvrtki, a ni groblje nije najbolje. Prebukirano je. Grad je kupio parcelu, uskoro će ga širiti, ali ne žele Žrnovčani da se u nj pokapaju oni iz Solina, Stobreča, ma ni vodokradice iz Podstrane, kojih je dio spojen na njihov besplatni vodovodni sustav.
Čak je i limena glazba, priča nam Siniša Marin, na izdisaju. Pred gašenjem su, nema para. A stari su koliko i Hajduk.
Kotar planira kraj crkve postaviti spomenik.
- U okviru autobusnog okretišta napravljenog prošle godine, postavili bismo spomenik braniteljima. Uskoro ćemo raspisati pozivni natječaj. Odabrat će se rad, i idemo u realizaciju projekta – najavljuje Marin. Stojimo na parkingu ispred DVD-a. Vidjeli smo obližnje okretište, sad gledamo spomenik antifašistima. Jedna od onih instalacija nad kojom zastaje dah.
Palim borcima Narodnooslobodilačkog rata, brojnim žrnovačkim sinovima. Dosta je derutan, slova mu poispadala. Pitamo Marina zašto ne bi i njega obnovili?
- Dobro, istina. Ali imamo drugi prijedlog. Da se taj spomenik, koji je sada megalomanski za naše malo misto, pretvori u nešto. Da se suzi. Prostor je dragocjen, u samom je centru. Ali, udruge NOB-a to ne žele prihvatiti, tako da je to sad palo u vodu – argumentira Marin.
Palo je kao što pada voda u neobičnoj crveno-bijelo-plavoj fontani montiranoj uz spomenik. Samouvjereno pitamo Marina, vi ste je postavili, jel da?
- Jesmo, to smo mi iz kotara – ponosno će. Kažemo da se vidi autorski rad.
A posjetili smo i kotarske prostorije. Konačno jedne poštene. Sjedimo s njim i Bartulićem ispod orto-foto prikaza. I razmišljamo kako je nepravedno da lako zapaljivi mjesni odbor bez asfalta, vodovoda i kanalizacije dobiva godišnje sličan iznos iz proračuna kao i neki dotjerani kotari u centru grada. Pa to je kao da pljuvačkom gasite požar. Pitamo Žrnovčane, evo, da u rijeci uhvate zlatnu ribicu koja će im ostvariti proračunske želje, što bi to bilo? A da nije vodovod, kanalizacija ni pošta – to je onako, prvoloptaški. Podrazumijeva se.
Koliko biste sredstava poželjeli godišnje?
Jerko: Za početak 20 milijuna kuna.
I šta biste s njima najprije?
Marin: Ceste bi sredili.
Jerko: Imamo pet ulica koje nisu asfaltirane, a i ono što jest, puno je rupa. Godinama nije bilo potrebe za infrastrukturom, sad su ljudi došli, naselili Privor. Prometna policija se boji da se nešto ne dogodi - zato autobusi gore ne voze. Ceste su uske, urušene na potpornim zidovima, novca nikada dovoljno. Gradu pišemo, tražimo polovična rješenja. Dobijemo nasip koji traje do prve kiše, a za zlo, to je postao turistički epicentar Žrnovice. Grade se objekti a la mali hoteli. Ekstra luksuzni – priča nam Bartulić.
Čak će se, kaže, ako bude sve u redu, ishoditi građevinska dozvola da se riješi Ulica Brdine, to je naselje prema Mravincima, i Grad će aplicirati na fondove. Kritičan je i Barbarića prilaz. Ma, da ne nabrajamo. Uspjeli su prošle godine uvesti rasvjetu u Aljinovića ulicu, samo to ih je po decentraliziranom džepu opalilo za oko 40 tisuća kuna. Postavili su kontejnere, uredili igralište u centru pilot-naselja, malo ogradnih stupića...
- A kad bi jednom tjedno došle gradske službe, to bi bilo fantastično! Mislim, pojave se kad ih mi zovemo, ali da sami obiđu, vide – čeznutljivo će Marin.
Postavio je na Gradskom vijeću slično pitanje. Odgovorili su mu, kaže, da Žrnovnica uopće nije "u sustavu", jerbo da su gradske tvrtke ograničene sa zaposlenicima, i ne stignu. Da su ograničeni, vjerujemo. Šetamo tako dalje prema Korešnici, jer ona je isto dio Žrnovnice.
Razgledavamo malo modernih arhitektonskih čuda, prolazimo kraj tabli s natpisom "prodaje se, voda i struja", raspravljaju se neki geometri s onim čudnim uređajima na tri noge, tereni HNK Mosor unose u kadar malo živosti, kao i djeca dok trče na cesti bez nogostupa. I dođemo do raskrižja gdje je kotar prošle godine postavio nadstrešnicu, tu su tri klupe, savršeno malo mjesto za predah i druženje.
Cesta je rađena tehnikom patchwork, spajanjem tkanina, dezena. Dio je novog asfalta prekrojen na komadić starog betona, lijepi se na njega uzorak poveće rupe, slijedi izblijedjela signalizacija. Lijepo.
- Evo, ovu fontanu našli smo na gradskom smetlištu. I pitali smo ih možemo li mi to sebi uzeti, oni su dali odobrenje, mi smo je postavili – pokazuje nam Marin. Stvarno, ali stvarno to dobro izgleda. Posadili su biljke penjačice, kad porastu i prožmu se po drvenoj nadstrešnici, još i kad potok nabuja, to će biti najljepše mjesto u Korešnici.
Nedaleko su postavili ogradu za nogostup zbog sigurnosti pješaka.
Šteta da im u održavanje vodovoda godišnje ode tridesetak tisuća kuna kad svaka lipa dobro dođe gašenju ovog infrastrukturnog požara.
Pozdrav Perunu
"Atraktivni" požar očistio je pogled na napušteni kamenolom i nekadašnje kaskadne vrtove starih Žrnovčana.
Ljeska se, jarkozelene boje, mlada trava raste po tim gigantskim stepenicama što vode do ograde vojne baze. Njima bi se eventualno do tajanstvenog zemljišta mogao popeti Perun, slavenski bog vojne moći i rata, po kojem je obližnje brdo dobilo ime. I još je tu poveznica s današnjom Žrnovnicom - oružje su mu kamene strijele i munje.