Je l‘ zbog majčinog miraza il‘ utaje poreza, Marul je u pržunu odležao mjesec dana

stdClass Object ( [id] => 1091415 [title] => Je l‘ zbog majčinog miraza il‘ utaje poreza, Marul je u pržunu odležao mjesec dana [alias] => je-l-zbog-majcinog-miraza-il-utaje-poreza-marul-je-u-przunu-odlezao-mjesec-dana [catid] => 291 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Venecijanski kaštel na Voćnom trgu – čiju su najmoćniju kulu Splićani s ponosom nazivali Torjun – dio je gradske kartoline, svima poznat, svima u oku, no posljednja istraživanja uoči sanacije pokazala su da unutrašnjost tvrđave koju su Mlečići podignuli i kao obranu od građana 1441., dvadeset godina nakon okupacije Splita, krije neočekivane tajne i pregršt podataka o gotovo četiristoljetnoj vladavini Serenissime na našoj obali.

Posebno će zaintrigirati štorija o jednomjesečnom zatvoreništvu najslavnijeg našeg humanista Marka Marulića u "pržunu" Mletačkog kaštela, rekli bismo, od velikog europskog književnika i moralista nismo to očekivali, ali izgleda da je svaki "pravi" muškarac jednom morao zanoćiti u tamnici, pa tako i Marko.

Priča o splitskom kaštelu potom se širi u svim smjerovima: arheološkim, povijesnim, političkim, umjetničkim, sakralnim, vojnim, pa daje i sliku svakodnevlja tog doba, a prezentirana je na izložbi u Muzeju grada Splita i opsežnom katalogu čija je autorica Elvira Šarić Kostić sa suradnicima.

Najprije o Marulu, koji s postamenta pred palačom Milesi i danas gleda na mjesto koje mu zasigurno nije ostalo u najljepšem sjećanju.

Najpoznatiji zatvorenik kaštela je od 3. listopada do 2. studenoga 1482. bio zatočen u jednoj od kula, a ovim se pitanjem podrobnije bavio Branko Jozić iz Marulianuma, Centra za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkog kruga.

– U arhivskom dokumentu njegova braća Šimun i Aleksandar, zajedno s Karlom Martinuševićem mole splitskog kneza da Maruliću dopusti kretanje unutar kaštela uz jamstvo od tisuću zlatnih dukata. Iz kaštela se nije mogao udaljiti bez kneževa dopuštenja.

Molba se rješavala 3. listopada u kneževoj kancelariji, a svjedoci su bili Nikola Martinić (de Martinis) i obućar Dujam. Vjerojatno prijestup nije bio od posebnog značaja, jer je već nakon mjesec dana Marulić na slobodi i na dužnosti jednog od kneževih pomoćnika, suca Kurije (iudex curię). Razlozi utamničenja mogu biti razni, od imovinskih sporova koje je vodio on i njegova obitelj do utaje poreza... Postojalo je mnogo prijestupa za koje je bila određena zatvorska kazna.

Kako je knez mogao djelovati preventivno prema odredbama Statuta, možda je tadašnji knez i kapetan Giovanni Bolani u kaštel zatvorio Marka, a nešto ranije i njegovog ujaka viteza Albertija, zbog sudskog spora koji se vodio radi miraza Marulićeve majke Dobrice – smatra Jozić.

Razlozi za završit' u pržun

Mi bismo rado spekulirali kako je plemeniti Marul, tada 32-godišnjak, možda nešto izrekao što se nije svidjelo žbirima Presvijetle Republike, posebno u svjetlu njegovih čestih govora koje je držao na gradskim trgovima. Ali povijest za sada o tome šuti.

– Dakako, zanimalo me je zašto je Marulić bio uhićen, kada i pod kojim je uvjetima pušten... Nastavio sam prebirati listove arhiva stare splitske općine, ali još uvijek bez rezultata, pa zasad ostajemo na iznesenim pretpostavkama. Svakako, valja uzeti u obzir nekoliko činjenica.

Prvo: te godine kad je bio zatvoren (1482.) traje dugo sudsko parničenje Marulićâ u kojem do izražaja dolazi veliko neprijateljstvo, uvrede, čak i teške prijetnje. U isto je vrijeme bio zatvoren i Marulićev ujak Ivan Alberti, jedan od najuglednijih Splićana, također uključen u sudski spor i, dakako, zainteresiran za prava svoje sestre Dobrice.

Drugo: za dugove, u slučaju velike nesloge i posebno prolijevanja krvi "Statut grada Splita" predviđao je različite kazne (globe, pritvaranje pa i protjerivanje iz grada i splitskog distrikta). Tako je, primjerice, splitski vicekomit Pietro Bellegno 1477. iz nama nepoznatih razloga u progonstvo otjerao Marulićeva brata Šimuna i Franu Sriću, oca Petra Sriće (mlađeg), čijom je "pomnjom i nastojanjem" 1521. tiskana "Judita".

Na koncu, Marulićevo je pritvaranje moglo biti i preventivna mjera. Naime, u slučaju osnovane sumnje da bi moglo doći do ubojstva gradski je upravitelj mogao one koji se međusobno glože prisiliti na boravak u određenim mjestima unutar ili izvan grada, nametnuti globe i tražiti jamstva dok god se ne pomire.

Dakle, potraga se nastavlja. Arhiv stare splitske općine ostaje rudnik u kojem valja pronalaziti podatke i onda te dragocjene ulomke ugrađivati u mozaik naše spoznaje o Splitu prošlih vremena – objasnio nam je Jozić.

Kaštel – sinonim za grad

A sada o kaštelu za koji autorica Šarić Kostić navodi kako je bio i simbol vlasništva gospodara nad gradom. Takve su se građevine podizale u jadranskoj Hrvatskoj od XIII. stoljeća, a u kontinentalnoj od druge polovine XV. stoljeća pa sve do kraja XVI. stoljeća. Kaštel je često sinonim za grad (burg), pa i naziv za naselje podignuto uz grad ili koji drugi utvrđeni objekt, a najbolji primjer su Kaštela kraj Splita.

Kaštele su u vojno-obrambene svrhe podizale plemićke obitelji, crkvene ustanove i državna vlast. U arhitekturi Dalmacije pojam kaštel (lat. castellum, dem. od castrum: utvrda), uvriježen je kao lokalni naziv za sve tipove utvrda.

– Kada je Split pripao Mletačkoj Republici, predstavnici grada tražili su da ne bude nikakve posade u gradu i da se ne gradi nikakva tvrđava, s čim se Venecija složila povlasticom dužda Tommasa Moceniga od 9. srpnja 1420., naglasivši da to neće biti potrebno "jer će iskrena vjernost koju vi gajite prema našoj vladavini biti vaša tvrđava".

Venecija se toga nije držala nego je sagradila kaštel i smjestila svoju vojnu posadu na čelu s kaštelanom koji je bio i državni kamerlengo (rizničar). Već je 11. srpnja 1424. u mletačkom Vijeću bilo zaključeno da se na mjestu samostana sv. Klare sagradi utvrda radi "probitka i sigurnosti države", a 12. srpnja 1424. odluka je upućena splitskom knezu.

Uz vojnike smještene u kaštelu i druge koje je plaćala država, Split je čuvala i gradska straža sastavljena od građana pučana i običnih pučana koji su to radili po dužnosti još prema "Statutu", a nekada su se pokušavali i osloboditi te obveze. Kaštel je sagrađen s morske strane jer je u početku trebao obraniti Mlečane od građana pa je pristup moru bio presudan, a i opasnost od vanjskih neprijatelja prijetila je s mora. Arhitekt kaštela nije poznat, ali su u njegovoj gradnji sudjelovali lokalni klesari i majstori – pojašnjava Elvira Šarić Kostić.

Uz mnoge podatke važne za nastanak, gradnju i izgled kaštela Duško Kečkemet 1956. godine rekonstruira Mletački kaštel u Splitu pretpostavljajući tlocrt nepravilnog pentagona s pet kula i vratima prema gradu, odnosno četiri osmerokutne i vjerojatno jedne četverokutne kule, spojnog zida među njima, unutar kojeg su bile stambene i skladišne zgrade i manjeg obrambenog pretprostora sa sjeverne strane. Radovi i studije Jerka Marasovića izvor su podataka o izgradnji i preinakama kaštela, prostornog razvoja obale i prikaza kaštela, a također i radovi i istraživanja Arsena Duplančića, osobito unutrašnjosti.

Velika kula ili Torjun

Arheološka istraživanja značajna za razdoblje prije izgradnje kaštela provedena su 1999., 2006. i 2007., provedena su i zaštitna istraživanja Rive i otkriveni ostaci kaštela presudni za precizno definiranje tlocrta. Arheološka istraživanja u unutrašnjosti Kule provedena su 2012. kada je pronađen zdenac izvorske vode u prostoru njezina prvog kata, odnosno prve razine.

Arhitektica Katja Marasović angažirana je 2007. na izradi konzervatorskog elaborata za Muzej grada Splita u svrhu sanacije i revitalizacije kulturnog dobra, nakon toga izradila je dvodimenzionalne i trodimenzionalne crteže kaštela u pet faza zbog izrade makete i računalne animacije kaštela te objavila članak o gradnji i preobrazbama kaštela.

– Kaštel je imao oblik nepravilnog peterokuta dimenzija 41 x 41 metra s tri kule na sjeveru, a najmarkantnija je i danas najočuvanija Velika kula ili Torjun, u kojoj je vjerojatno bila i Marulićeva tamnica. Visoka je 24 metra i ima sačuvana četiri kata, a debljina zida varira od 2,5 do 2,8 metara. Na vrhu je imala još jedan konzolno izbačen kat – mašikul od kojeg je sačuvano četrdeset trostrukih konzola. Mašikul je bio pokriven šatorastim krovom do 1549., u drugoj polovini 16. stoljeća uočava se parapet koji je kasnije zapušten, te propada i u 19. stoljeću više ne postoji.

U Kulu se ulazilo sustavom pokretnog mosta. S istočne strane ulaznih vrata, vidi se odsječena konzola koja je nekad nosila pokretni most. U svodu četvrtog kata ostaci su dimnjaka, što je dokaz da se u njoj stanovalo, a u Muzeju su sačuvana i jedinstvena drvena vrata okovana željezom koja su u kuli stajala do 2010. i predstavljaju unikat u Dalmaciji – ističe autorica.

Torjun je bio u klasi neosvojive kule ili donjona (franc. starija riječ od koje je nastala riječ tamnica) iz koje se u slučaju opasnosti upravlja obranom. Veza Kule i zatvora je u njihovoj čuvanosti i sigurnosti pa nije slučajno da je i Kula vjerojatno od razdoblja kada je izgrađena imala i zatvorski dio. Takav objekt predstavlja zadnje mjesto obrane, svojevrsnu utvrdu unutar utvrde.

Zatvor u Velikoj kuli imao je istu namjenu i u doba francuske i austrijske uprave, sve do 1826., a do pada Austro-Ugarske Monarhije i nešto kasnije nosila je štandarac s državnom zastavom jer se u gradu isticala visinom.

Francuzi srušili kaštel

– Prema povijesnom dokumentu za izgradnju kaštela upotrijebljeni su dijelovi porušenih oktogonalnih kula uz zapadna vrata Palače. Ostali dijelovi kaštela sazidani su od pravilno tesanog kamena vapnenca, najvjerojatnije iz najbližih, bračkih kamenoloma. Svodovi kaštela građeni su od sedre kao i svodovi Palače.

U "Ljetopisu nepoznatog Splićanina" zabilježeno je da su u travnju 1807. Francuzi započeli rušenje kaštela, a nakon toga nastavili s uklanjanjem drugih zidina oko grada sileći okolno stanovništvo. Porušen je cijeli južni dio kaštela te kuće i dućani koji su se tu nalazili, a ruševni materijal je upotrijebljen za nasipanje nove obale – iznosi Šarić Kostić.

Najznačajniji nalaz tijekom arheoloških istraživanja 2012. u unutrašnjosti Kule je zdenac s izvorom žive vode dubok četiri metra, uspjela kaptaža podzemnog izvora izvedena izvanrednom graditeljskom tehnikom. Zdenac je vrlo kvalitetno obzidan kamenom, pri čemu se pomno vodilo računa o dotoku i izljevu izvorske vode.

– U zdencu je tijekom istraživanja pronađeno mnogo arheološkog materijala, posebno keramičkih ulomaka grubog i glaziranog stolnog posuđa, lule, stakleni, metalni, koštani predmeti te topovske kugle od kamena i metala. Od majoličkog posuđa iz porodice cvjetne gotike ističe se ulomak zdjelice s prikazom Kristove muke, a ovaj motiv na keramičkom posuđu često se pojavljuje na teritoriju Faenze odakle je stigao i primjerak iz splitske Kule – ističe Šarić Kostić, te dodaje kako je nađeno i mnoštvo staklenih ulomaka boca, čaša i svjetiljki odbačenih u okno, među njima i staklo iz Murana.

U zdencu je pronađen obostrani češalj od roževine, ali i mala koštana alatka vjerojatno dvojne namjene. Na jednom kraju vrh je zašiljen i neznatno zakrivljen, a na drugom je pločasto udubljenje i ova je "napravica" mogla služiti kao minijaturna lopatica za čišćenje ušiju. Pronađeno je i nekoliko vojnih botuna, od toga tri bakrena dugmeta s oznakama koji su pripadali vojnim odorama francuske vojske.

Topovski i emotivni naboj

Podaci o brojčanom stanju vojnih posada u kaštelu, gradu i okolici poznati su iz raznih izvješća i dopisa predstavnika mletačke vlasti, sindika koji su obilazili Dalmaciju i drugih izvora. Osim kaštelana koji je bio i vojni zapovjednik posade u kaštelu, u gradu su djelovali zapovjednik posade gradske straže na trgu i dva zapovjednika posade u utvrđenju kopnenih vrata grada od kojih je jedan uvijek bio u omiškoj utvrdi Starigrad, podvrgnutoj splitskom knezu.

Godine 1525. u kaštelu je bila posada od 14 vojnika i jednog kaplara, u stražarnici na trgu 25, na gradskim vratima prema Solinu i Klisu (Bosanska vrata) petnaest vojnika s dva comestabila i zapovjednikom, a u Omišu petnaest uz konjicu od 42 stradiota (vojnici s grčkih područja) sa zapovjednikom na čelu. Ostali dio grada čuvao je jedan comestabile s 25 vojnika i jedan glavar (capo) s 42 konjanika. Nakon toga broj posade se smanjuje jer je kaštel gubio vojno značenje zbog pojačane osmanske opasnosti s kopna, pa je 1534. godine u njemu boravilo samo deset vojnika i dočasnik. Vojnici su plaću primali iz Venecije i to 120 dukata na godinu.

Od naoružanja kroz stoljeća navode se topovi, puške, koplja, helebarde, mačevi, kamene i metalne kugle raznih vrsta, a od streljiva prah, fitilji, olovne kugle i drugo. U kaštelu je postojala i kapelica u kojoj je bila oltarna pala Gospe od Ružarija.

– U urbanističkom smislu kaštel je rezultat razvoja tadašnjeg ratnog i vojnog graditeljstva, međutim njegovi ostaci izazivaju i određeni emotivni naboj te znatiželju zbog nedostupnosti i tajanstvenosti prostora, što samo može pridonijeti popularizaciji koja može pomoći razvijanju i njegovanju interesa za takve objekte s krajnjim ciljem, a to je očuvanje jer upravo pojačano zanimanje zaustavlja ili barem sprječava propadanje utvrda koje s vremenom postaju beskorisne i napuštene zato što gube svoju izvornu ulogu – zaključuje Elvira Šarić Kostić.