U dosadašnjoj praksi Vijeće je prihvaćalo prijedloge Odbora, no ovaj se put dogodio presedan, amandmanom SDP-a zatraženo je izostavljanje mojeg imena s liste nagrađenih.
Ništa čudno, Vijeće očito ima takvu poslovničku mogućnost.
Ono zbog čega pišem ovo otvoreno pismo je obrazloženje takvog postupka: “Nagradu trebaju dobiti isključivo osobe s područja grada Sinja, koje u Sinju imaju prebivalište te aktivno i svakodnevno sudjeluju u stvaranju preduvjeta da Sinj postane boljim mjestom za život” (vidjeti http://www.ferata.hr/gradsko-vijece-kozlica-ostao-bez-nagrade/).
Satisfakcija
Ovo obrazloženje za mene je krajnje diskriminirajuće jer to nije poslovnička odredba, nagradu su dobivali i oni koji nisu rođeni i nisu prebivali u Sinju (npr. dr. Ivo Sanader, Anton Kovačev, dr. Tomislav Domazet-Lošo i dr.). Prema sadržaju obrazloženja osjećam dodatnu diskriminaciju jer je i ovaj put nagrada dodijeljenja osobama koje ne stanuju u Sinju!Neslaganje s ovakvim obrazloženjem iskazali su vijećnici HDZ-a, HSLS-a i liste Mira Bulja te su napustili sjednicu. To mi je dodatna satisfakcija da u osjećaju ljudske diskriminacije nisam usamljen. Ovakva odluka rezultat je očite političke trgovine koju su pokrenuli vijećnici SDP-a, a prihvatili vijećnici liste dr. Jadrijevića i nezavisni vijećnik Žarko Delić. Naime, na istoj je sjednici nakon dužeg vremena imenovana predsjednica Gradskoga vijeća iz redova liste dr. Jadrijevića, podržana od imenovanih.
Nakon saznanja da sam predložen za osobnu nagradu, pojedini ljudi sinjskoga SDP-a pokrenuli su kampanju koja je dovela do ovakve odluke Gradskoga vijeća. U tome je prednjačila gradska vjećnica Nataša Poparić Delonga, bivša čelnica sinjskog SDP-a. Tu kampanju doživio sam kao klasični “govor mržnje” usmjeren na moju osobu i na moj rad.
Na Facebooku je pokrenuta rasprava unutar skupine “Volim Sinj”, gdje sam mogao pročitati mnoge uvredljive izjave, čak i prijeteće poruke. U tome su prednjačili, uz spomenutu gospođu, predsjednik sinjskog SDP-a Ivica Jadrijević Cvrlje, Vibor Barać, Predrag Bilić, Braco Vuković, Nikola Vučković, uz svesrdnu podršku dr. Danice Ramljak i predsjednika sinjske antifašističke udruge Stipe Samardžića (nemam razloga dvojiti o njihovim internetskim identitetima).
Govorilo se o zabrani moga ulaska u Sinj, rukama krvavim do ramena, pljuvanju uglednih Sinjana, svađama koje sam ja prouzročio, podmetanjima i lažima o mome radu u SIS-u i mnogim drugim netočnostima.
Gospodu sinjske SDP-ovce želim upoznati s nekim činjenicama. Rođen sam u Sinju, živio sam 19 godina na području općine Sinj, gdje sam završio gimnaziju. Posljednjih 38 godina živim u Zagrebu, ali sinjski i cetinski kraj nikada nisam i neću zaboraviti. Iako nisam odrastao “između četiri mosta”, neke sam dobre stvari za Sinj uradio, i to u najtežim trenucima!
Dragovoljac sam Domovinskog rata od ljeta 1990., obnašao sam razne dužnosti u MORH-u, ali nikada nisam radio u SIS-u (što podmeće gospođa Poparić Delonga), što bi mi također bila čast da su nadređeni tako htjeli.
Među prvima sam u Sinj već u zimu 1990. dopremio prvo naoružanje, a u rujnu 1991., u vrijeme najžešćih razaranja, s nekoliko kolega dopremio sam dva tegljača naoružanja i vojne opreme, o čemu mogu svjedočiti tadašnji čelni ljudi sinjske obrane Branimir Petričević, Ivica Romac, Luka Džanko i dr. (isto sam javno obznanio, pogledati “Triljski most” iz 2009. i knjigu Branimira Petričevića).
Životno ugrožen
Tom sam prigodom bio životno ugrožen jer je put iz Zagreba do Sinja bio najvećim dijelom ratno područje. Moja pomoć Sinju trajala je sve do završetka rata.Osim ove vrlo konkretne pomoći, moram napomenuti još dvije poslijeratne. U vrijeme velikog sukoba Viteškog alkarskog društva i tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, bio sam u prilici kao Vladin dužnosnik osigurati upitnu isporuku hrane za alkarske konje, što sam sa zadovoljstvom uradio, o čemu može svjedočiti tadašnji tajnik VAD-a Ivo Dalbello. Kao član VAD-a imao sam punomoć alkarske uprave da društvo zastupam kod Vlade RH oko zahtjeva za dodjelu današnje zgrade Alkarskih dvora i sigurno sam dao svoj skromni doprinos, o čemu može svjedočiti tadašnji predsjednik VAD-a Mate Jukić.
Tada me nitko nije pitao živim li “između četiri mosta”, imam li prebivalište u Sinju, jesam li iz triljskoga ili sinjskoga kraja!
Jesu li nešto od ovoga sinjski vjećnici znali prije donošenja odluke, to ne znam, ali zato su sigurno znali za “doprinos” mojih knjiga od 2012. Tri knjige obrađuju teme iz prošlosti cetinskoga kraja, ratne i alkarske, no njihov je sadržaj naišao na oštru osudu sinjskih SDP-ovaca i antifašista jer sam dotakao neke ljude i teme koje su bile tabu i koje su izazvale veliko nezadovoljstvo tih krugova.
Alka i politika
Radi se, naime, o radovima koje su recenzirali ugledni doktori i profesori i za koje sam ove godine dobio županijsku osobnu nagradu za znanstveni rad. Svjestan sam da je sadržaj mojih knjiga jedini uzrok uskraćivanja osobne nagrade, što gospoda u Vijeću nisu imali snage izreći.Zato je to jasno napisao novinar Toni Paštar u Slobodnoj Dalmaciji 12. kolovoza 2015., desetak dana poslije odluke sinjskog Gradskog vijeća. Osim toga je dodao kako sam u knjizi o Alki i politici “imao selektivni pristup na štetu dijela istaknutih alkarskih čelnika poslije Drugog svjetskog rata”.
Javno pozivam gospodina Paštara da ovu svoju tvrdnju potkrijepi dokazima, kad već to nije uradio u svojoj nedavno objavljenoj maloj monografiji o Sinjskoj alki. Bez dokaza ova je tvrdnja obično podmetanje kojim zapravo on “loži političke vatre” i “nastavlja s intrigama i podjelama” u Sinju, a ne Klub Sinjana iz Zagreba i ja.
Neugodne teme
Podsjećam Paštara i čitatelje da je moja knjiga o Alki u politici objavljena prošle godine i da do danas nitko nije napisao ni jedne riječi kojom bi bilo koja moja tvrdnja bila osporena. Naprotiv, više se autora u svojim radovima o Alki poziva na nju, bez ikakvih kritika (npr. “Leksikon Sinjske alke” urednika Stipe Botice, kulturno-povijesni vodič o Sinjskoj alki Joška Belamarića i dr.).Indikativno je da jedino Paštar u njoj nije pronašao baš ništa vrijednoga pa je nije uvrstio u popis korištene literature, ili je možda nije niti pročitao! Unatoč činjenici što i njemu smetaju moji tekstovi, novinarska etika nalaže da se barem kritički osvrne na diskriminirajuću odluku sinjskoga Gradskog vijeća kojom me je povrijedilo prvenstveno kao čovjeka – zato što nisam iz Sinja!
Poručujem gospodi iz SDP-a, Nezavisne liste dr. Jadrijevića i Toniju Paštaru da me svojim postupcima i pisanjem nisu udaljili od sinjskih i cetinskih tema, naprotiv, dali su mi dodatni poticaj da razotkrivam za njih neugodne teme i događaje, a priliku za nove “napade” pružit ću im uskoro.
