stdClass Object
(
[id] => 1260518
[title] => Studija razbila glavni mit kapitalizma: ovo društveno uređenje nije pobijedilo ekstremno siromaštvo. Stvorilo ga je
[alias] => studija-razbila-glavni-mit-kapitalizma-ovo-drustveno-uredenje-nije-pobijedilo-ekstremno-siromastvo-stvorilo-ga-je
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Paralelno s održavanjem Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, švicarskom skijalištu gdje se jednom godišnje okupljaju najmoćniji i najbogatiji ljudi svijeta, čija je misija "oblikovati globalne, regionalne i industrijske agende", dobrotvorna organizacija Oxfam je objavila novi izvještaj, naslovljen “Opstanak najbogatijih”.
"Živimo u vrijeme bez presedana, ono višestrukih kriza, u kojem su se novi deseci milijuna ljudi suočili s glađu, a stotine milijuna s nemogućim porastom cijena osnovnih dobara ili grijanja svojih domova. Siromaštvo se povećalo prvi put u 25 godina. U isto vrijeme, sve krize imaju pobjednike. Najbogatiji su postali dramatično bogatiji, a korporativni profiti dosegnuli su rekordne visine, potičući eksploziju nejednakosti", piše u uvodniku.
Oxfam iznosi podatke kako je jedan posto najbogatijih na svijetu prigrabilo gotovo dvije trećine od 42.000 milijarde novog bogatstva stvorenog od 2020. godine, a imovina milijardera se nastavlja povećavati za 2,7 milijardi dolara dnevno; čak i dok stopa inflacije nadmašuje rast plaća kod najmanje 1,7 milijardi radnika. Prehrambene i energetske tvrtke više su nego udvostručile svoju dobit u 2022., dok je preko 800 milijuna ljudi odlazilo u krevet gladno. Samo četiri centa u svakom dolaru poreznih prihoda dolazi od poreza na bogatstvo, a pola svjetskih milijardera žive u zemljama u kojima nema poreza na nasljedstvo koje daju svojoj djeci.
---
Udio novog stečenog bogatstva (% ukupnog novog bogatstva)
oxfam screenshot
---
Svjetska banka je objavila da nećemo uspjeti ispuniti cilj iskorenjivanja ekstremnog siromaštva do 2030. te da je "globalni napredak u smanjenju ekstremnog siromaštva zaustavljen", dodavši da nam vjerojatno slijedi najveće povećanje globalne nejednakosti i nazadovanje u rješavanju globalnog siromaštva od Drugog svjetskog rata. Po prvi put, Program Ujedinjenih naroda za razvoj je utvrdio da ljudski razvoj opada u devet od deset zemalja.
Cijele nacije suočavaju se s bankrotom, a isplate dugova izmiču kontroli. Najsiromašnije zemlje troše četiri puta više na vraćanje dugova – često predatorskim, bogatim, privatnim zajmodavcima – nego na zdravstvenu skrb, a mnoge također planiraju brutalne rezove potrošnje. Oxfam je izračunao da u idućih pet godina tri četvrtine vlada planira smanjiti potrošnju, s ukupnim rezovima od 7,8 bilijuna dolara.
---
---
U isto vrijeme, ljudi poput Elona Muska, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, plaćaju "pravu poreznu stopu" od nešto više od tri posto (između 2014. do 2018.), dok je Aber Christine, prodavačica na tržnici u sjevernoj Ugandi, koja prodaje rižu, brašno i soju, pritom zarađujući 80 dolara mjesečno, imala poreznu stopu od 40 posto.
Inače, porez do samo pet posto na svjetske multimilijunaše i milijardere mogao bi prikupiti 1,7 trilijuna dolara godišnje, što bi bilo dovoljno za izvlačenje dvije milijarde ljudi iz siromaštva i financiranje globalnog plana za iskorjenjivanje gladi.
---
Frank Rumpenhorst/Dpa Picture-alliance Via Afp
---
"Oporezivanje superbogatih i velikih korporacija izlaz je iz današnjih preklapajućih kriza. Vrijeme je da srušimo mit da smanjenje poreza za najbogatije dovodi do toga da se njihovo bogatstvo nekako "prelije" do svih ostalih. Četrdeset godina smanjenja poreza za superbogate pokazalo je da rastuća plima ne diže sve brodove – samo superjahte”, zaključuje se u izvještaju.
Nekada su porezi najbogatijima bili puno veći. U Sjedinjenim Državama, najviša granična stopa federalne porez na dohodak iznosila je 91 posto od 1951. do 1963.; 77 do 1975.; a stopa poreza na dobit bila je u prosjeku nešto iznad 50 posto tijekom 50-ih i 60-ih. Ankete u SAD-u pokazuju da se prošlog desetljeća, po prvi put, većina Amerikanaca počela slagati da bi njihova vlada trebala redistribuirati bogatstvo - velikim porezima na bogate. Procjenjuje se i da je 80 posto indijskih građana za povećanje poreza na bogate, dok 85 posto Brazilaca podržava povećanje poreza na superbogate za financiranje osnovnih usluga. Čak se i superbogati slažu: u siječnju 2022. više od 100 milijunaša potpisalo je peticiju koja poziva na više poreze.
---
Najviše stope poreza na dohodak za bogate
oxfam screenshot
---
Smanjenje broja milijardera i superbogatih, smatra Oxfam, ne bi se trebalo postići samo porezima; potrebne su i druge mjere za izgradnju gospodarstva koje sistemski ne proizvodi tako ekstremne razlike u bogatstvu. Ipak, naglašavaju i kako bi svaka zemlja trebala uvesti visoku poreznu stopu na nasljedstvo za superbogate, kako bi se spriječilo održavanje transgeneracijske nejednakosti i stvaranje nove aristokracije.
Konačno, smatraju autori, samo postojanje milijardera i rekordnih profita, dok se većina ljudi suočava sa štednjom, rastućim siromaštvom i krizom troškova života, dokaz je ekonomskog sustava koji ne donosi adekvatne rezultate za čovječanstvo. Predugo, vlade, međunarodne financijske institucije i elite zavodile su svijet izmišljenom pričom o "trickle-down" ekonomiji, u kojoj bi, u teoriji, niski porezi i visoki dobici za nekolicinu u konačnici išli u koristi svima. Ta se fantazija dokazala potpuno pogrešnom, ostavivši društvo bez alata i mašte za suočavanje s konstantnim krizama.
---
---
Unatoč svim - desetljećima taloženim - empirijskim dokazima i trendovima koji predstavljaju jednosmjernu ulicu, i dalje postoje ljudi koji su spremni tvrditi kako je "kapitalizam najbolji sistem koji imamo" i da trebamo još samo malo uštimati monetarnu i fiskalnu politiku pa će "društvo biti još bolje" - od gore opisane situacije. Osim toga, "danas čovječanstvo živi bolje nego ikad", a "slobodno tržište je izvuklo milijarde iz ekstremnog siromaštva". No, na žalost njih i nagomilanog kapitala kojeg žele ovom retorikom prezervirati, ova vjerovanja su sada također dokazana kao prosto praznovjerje.
Kako bi poduprli svoje snoviđenje, kapitalisti često posežu za popularnim grafikonom koji je razvio ekonomist Svjetske banke Martin Ravallion, a koji pokazuje ravnu dijagonalnu liniju koja se strmoglavo spušta, "dokazujući" da je globalni postotak ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu pao s otprilike 90 posto u 1820. na nekih 10 posto početkom 21. stoljeća.
Grafikon se dosad nije ozbiljno propitkivao, a promovirali su ga mnogi simpatizeri kapitalizma, od Billa Gatesa do Stevena Pinkera koji je upotrijebio ovaj izračun kako bi tvrdio da je "industrijski kapitalizam pokrenuo Veliki bijeg od univerzalnog siromaštva u 19. stoljeću". Švedski liječnik i statističar Hans Rosling je pak zaključio da je “ljudska povijest započela tako što su svi živjeli u ekstremnom siromaštvu" i kako "diljem svijeta ljudi jednostavno nisu imali dovoljno hrane”. Prema njemu, ovo turobno stanje stvari trajalo je "više od 100.000 godina", sve do - simptomatično - industrijske revolucije.
---
Postotak svjetske populacije koja živi u ekstremnom siromaštvu, kako je opisao Ravallion (2016.).
sciencedirect screenshot
---
Ipak, nova studija u časopisu World Development pokazuje da je premisa ovog rada fundamentalno pogrešna i, još važnije, da je u posljednjih 500 godina neregulirani kapitalizam dosljedno pogoršavao, a ne poboljšavao životne uvjete. Istraživanje, koje su vodili Dylan Sullivan sa Sveučilišta Macquarie u Australiji i Jason Hickel s Londonske škole ekonomije i političkih znanosti, zaključuje da je ekstremno siromaštvo bilo neuobičajeno kroz povijest, osim pri vanjskim uzrocima teških gospodarskih i društvenih poremećaja.
Štoviše, uspon kapitalizma prije pola tisućljeća je taj koji je doveo do naglog porasta broja ljudskih bića koja žive ispod razine egzistencije i prouzročio dramatično pogoršanje triju pokazatelja koje autori smatraju adekvatnim mjerilima; ljudskog blagostanja, propadanje tjelesne stasitosti i porast prerane smrtnosti (u dijelovima južne Azije, podsaharske Afrike i Latinske Amerike ovi pokazatelji se još uvijek se nisu oporavili).
Kad su se pak životni uvjeti počeli masovno poboljšavati na prijelazu u 20. stoljeće, smatraju akademici, to je bilo zbog antikolonijalnih i socijalističkih političkih pokreta koji su koristili vlast za preraspodjelu bogatstva.
---
---
Sullivan i Hickel oštro kritiziraju Ravillionov graf, ukazujući da "pati od nekoliko empirijskih nedostataka". Procjenom prihoda preko povijesnih podataka o bruto domaćem proizvodu, ovaj model previđa patnju koja se javlja kada ljudi izgube pristup resursima koji su im potrebni, a koji su postali tržišna roba. "Ako šumu privatizira drvna industrija ili se farme sravne pa zamijene plantažama pamuka, BDP raste. Ali ovo nam ne govori ništa o tome što lokalne zajednice gube u smislu korištenja te šume ili pristupa hrani", ističu autori.
---
Gabriela Bilo/Ag?ncia Estado Via Afp
---
Na primjer, BDP po glavi stanovnika na Filipinima je pod španjolskom okupacijom porastao za više od 15 posto između 1820. i 1902., izazvavši razdoblje porasta mortaliteta zbog "općeg pogoršanja seljačkih sredstava za život...što je posljedica brze komercijalizacije seljačke poljoprivrede". Slično tome, indijski BDP po glavi je porastao za 27 posto od 1870. do 1921., dok je simultano britanska kolonijalna politika donijela serijske gladi koje su ubile desetke milijuna ljudi, a životni vijek pao za 20 posto, što je “pogoršanje ljudskog zdravlja vjerojatno bez presedana u dugoj povijesti ratova i invazija potkontinenta”.
Osim toga, studija se oslanjala na definiciju granice siromaštva Svjetske banke koja iznosi 1,90 dolara dnevno, iako se siromaštvo najbolje procjenjuje utvrđivanjem jesu li plaće dovoljno visoke, a cijene toliko pristupačne da mase mogu lako pristupiti osnovnim dobrima poput stanovanja, hrane i goriva.
---
Kretanje realne plaće kroz godine u SAD-u
bureau of labour statistics
---
Prema metodi Svjetske banke, stopa siromaštva u Kini pala je sa 66 posto iz 1990. na 19 posto 2005. godine, što bi sugeriralo da su kapitalističke reforme donijele dramatična poboljšanja. Međutim, ako bi se umjesto toga koristila ova alternativna metoda, vidjelo bi se da se siromaštvo povećalo tijekom tog razdoblja, s 0,2 posto (jedna od najnižih brojki u svijetu) na 24 posto, s vrhuncem od 68 posto u 1995., što je odraz povećanja relativne cijene hrane po demontiranju socijalističkog sustava opskrbe.
Konačno, autorski dvojac kritizira grafikon jer seže samo do 1820. godine, iako je trenutni socioekonomski sustav otpočeo u kasnom 15. i ranom 16. stoljeću. Čak bi i Ravillionov način vjerojatno sugerirao da je siromaštvo poraslo na periferiji tijekom tih ranih stoljeća kapitalizma. Između 1600. i 1820. BDP po stanovniku pao je za 21 posto u Poljskoj i 26 posto u Indiji. Od 1700. do 1820. su Kina, Peru, Južna Afrika i Meksiko doživjeli pad prihoda za 43, 28, 56 i 32 posto. Kina i Indija nisu se vratile na svoj raniji vrhunac sve do 60-ih i 70-ih prošlog stoljeća.
---
Glad u Kini
Le Petit Journal/Bnf-partenariats Via Afp
---
Po ovom istraživanju, ni na vrhuncu feudalizma, 1290. godine, ekstremno siromaštvo u Engleskoj nije zahvaćalo preko 20-30 posto populacije, dok je u vrijeme revolucije, 1688. godine, ta stopa bila samo oko 5-10 posto, a do 19. stoljeća je - eliminirana. Drugim riječima, Engleska nikada nije iskusila ništa poput univerzalnog ekstremnog siromaštva.
Također, ni za SAD se ne pronalaze dokaze o ekstremnom siromaštvu sredinom 19. stoljeća, što uključuje "porobljene osobe za koje se ispostavilo da su imale razinu materijalne potrošnje malo iznad granice siromaštva". Naravno, to ne znači da Amerikanci nisu bili siromašni, već da je vrlo malo njih živjelo bez pristupa osnovnim potrepštinama.
Zanimljivo, po anketi o potrošnji koju je 1810. provela East India Company u indijskoj regiji Bihar, samo 23 posto žitelja je živjelo ispod granice siromaštva, što znači da su realne plaće u tom trenutku bile puno niže nego u kasnom 16. i ranom 17. stoljeću. Procjenjuje se i da je stopa siromaštva u Indiji oko 1600. bila "na razini zapadne Europe", tako sugerirajući da se tamošnje siromaštvo povećalo pod britanskom vladavinom, a visoke stope ekstremnog siromaštva 1980-ih (preko 50 posto) moderni su fenomen. Čak su stvarne plaće u Indiji sada niže su nego što su to bile 1595. godine.
---
Indijsko stanovništvo koje živi u ekstremnom siromaštvu (% ispod praga siromaštva osnovnih potreba), 1600–2011 (gruba procjena).
sciencedirect screenshot
---
Nadalje, kada je 1800. broj stanovnika u Meksiku dosegao pet milijuna ljudi, plaće su pale na razinu gole egzistencije 1800. godine. Ali prethispanski Meksiko je imao populaciju od čak 18 milijuna ljudi, što znači da je kolonijalna ekonomija bila usmjerena na akumulaciju elite, a ne na lokalne potrebe za hranom.
U Kini, tijekom velikih gladi u kasnom 19. stoljeću, proizvodnja žitarica po glavi stanovnika bila je između 190 i 240 kilograma, dok je u postkolonijalnoj Indiji od 1951. do 2001. to bilo samo 189; bez da je zemlja iskusila masovnu glad. Ovo sugerira da je Kina imala dovoljno hrane da spriječi pothranjenost, ali je morala opsluživati rastući kapitalistički svjetski sustav.
Postoje i dokumentirane fizičke posljedice ovog povijesnog siromaštva. U Tanzaniji je 1980-ih visina bila 1,7 centimetara niža nego 1880-ih. U Peruu je muškarac rođen 1990-ih u prosjeku 3,8 centimetara niži od muškarca rođenog 1750-ih. U europskim zemljama kao što su Francuska, Njemačka, Italija i Poljska, prosječna visina odraslog muškarca jako je varirala ovisno o tome je li prevladavajući kapitalistički sustav osiguravao dovoljno osnovnih potreba - što često nije bio slučaj. Nijemci i Poljaci rođeni u 16. stoljeću bili su puno viši od onih rođenih 1850-ih, a uvjeti (i visina) nisu se poboljšali sve do 20. stoljeća.
Studija otkriva i da su 1980. godine socijalistička planirana gospodarstva imala bolje rezultate u pogledu glavnih društvenih pokazatelja od svojih kapitalističkih pandana na sličnoj razini ekonomskog razvoja. Kad je riječ o očekivanom životnom vijeku i smrtnosti, Kuba je bila znatno bolja od kapitalističkih država Latinske Amerike, a Kina od Indije. Među razvijenim kapitalističkim zemljama, socijaldemokracije s velikodušnim državama blagostanja (Skandinavija) imaju bolje zdravstvene rezultate od neoliberalnih država poput SAD-a.
---
---
Zaključno, nasuprot tvrdnjama da je ekstremno siromaštvo prirodno ljudsko stanje, razumno je pretpostaviti da su ljudske zajednice zapravo urođeno sposobne proizvesti dovoljno za zadovoljenje vlastitih osnovnih potreba - hranu, odjeću i sklonište - vlastitim radom te s resursima koji su im dostupni u njihovoj okolini ili kroz razmjenu. Glavna iznimka su uvjeti u kojima su ljudi odsječeni od zemlje i zajedničkih dobara ili u kojima njihov rad, resurse i proizvodne kapacitete prisvaja vladajuća klasa ili vanjska imperijalna sila.
To objašnjava rasprostranjenost ekstremnog siromaštva u kapitalizmu, koji je visoko produktivan sustav, ali je i nedemokratski; odluke o tome što proizvoditi i kako koristiti višak određuje nekolicina onih koji posjeduju i kontroliraju sredstva za proizvodnju.
U kapitalizmu, svrha proizvodnje nije zadovoljiti ljudske potrebe, već izvući i povećati profit. U tu svrhu vlasnici kapitala nastoje pojeftiniti inpute, rad i resurse, što osigurava nastavak - ali i povećanje - nejednakosti. U skladu s tim, a kako je primjetio sistemski teoretičar Stafford Beer: “Svrha sustava je ono što on radi. Na kraju krajeva, nema smisla tvrditi da je svrha sustava činiti ono što on nikako ne uspijeva.”
Kretanje realne pla\u0107e kroz godine u SAD-u<\/p>","","
Indijsko stanovni\u0161tvo koje \u017eivi u ekstremnom siroma\u0161tvu (% ispod praga\u00a0siroma\u0161tva osnovnih potreba), 1600\u20132011 (gruba procjena).<\/p>","
Postotak svjetske populacije koja \u017eivi u ekstremnom siroma\u0161tvu, kako je opisao Ravallion (2016.).<\/p>","
Najvi\u0161e stope poreza na dohodak\u00a0za bogate<\/p>\n\n
Paralelno s održavanjem Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, švicarskom skijalištu gdje se jednom godišnje okupljaju najmoćniji i najbogatiji ljudi svijeta, čija je misija "oblikovati globalne, regionalne i industrijske agende", dobrotvorna organizacija Oxfam je objavila novi izvještaj, naslovljen “Opstanak najbogatijih”.
"Živimo u vrijeme bez presedana, ono višestrukih kriza, u kojem su se novi deseci milijuna ljudi suočili s glađu, a stotine milijuna s nemogućim porastom cijena osnovnih dobara ili grijanja svojih domova. Siromaštvo se povećalo prvi put u 25 godina. U isto vrijeme, sve krize imaju pobjednike. Najbogatiji su postali dramatično bogatiji, a korporativni profiti dosegnuli su rekordne visine, potičući eksploziju nejednakosti", piše u uvodniku.
Oxfam iznosi podatke kako je jedan posto najbogatijih na svijetu prigrabilo gotovo dvije trećine od 42.000 milijarde novog bogatstva stvorenog od 2020. godine, a imovina milijardera se nastavlja povećavati za 2,7 milijardi dolara dnevno; čak i dok stopa inflacije nadmašuje rast plaća kod najmanje 1,7 milijardi radnika. Prehrambene i energetske tvrtke više su nego udvostručile svoju dobit u 2022., dok je preko 800 milijuna ljudi odlazilo u krevet gladno. Samo četiri centa u svakom dolaru poreznih prihoda dolazi od poreza na bogatstvo, a pola svjetskih milijardera žive u zemljama u kojima nema poreza na nasljedstvo koje daju svojoj djeci.
---
Udio novog stečenog bogatstva (% ukupnog novog bogatstva)
oxfam screenshot
---
Svjetska banka je objavila da nećemo uspjeti ispuniti cilj iskorenjivanja ekstremnog siromaštva do 2030. te da je "globalni napredak u smanjenju ekstremnog siromaštva zaustavljen", dodavši da nam vjerojatno slijedi najveće povećanje globalne nejednakosti i nazadovanje u rješavanju globalnog siromaštva od Drugog svjetskog rata. Po prvi put, Program Ujedinjenih naroda za razvoj je utvrdio da ljudski razvoj opada u devet od deset zemalja.
Cijele nacije suočavaju se s bankrotom, a isplate dugova izmiču kontroli. Najsiromašnije zemlje troše četiri puta više na vraćanje dugova – često predatorskim, bogatim, privatnim zajmodavcima – nego na zdravstvenu skrb, a mnoge također planiraju brutalne rezove potrošnje. Oxfam je izračunao da u idućih pet godina tri četvrtine vlada planira smanjiti potrošnju, s ukupnim rezovima od 7,8 bilijuna dolara.
---
---
U isto vrijeme, ljudi poput Elona Muska, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, plaćaju "pravu poreznu stopu" od nešto više od tri posto (između 2014. do 2018.), dok je Aber Christine, prodavačica na tržnici u sjevernoj Ugandi, koja prodaje rižu, brašno i soju, pritom zarađujući 80 dolara mjesečno, imala poreznu stopu od 40 posto.
Inače, porez do samo pet posto na svjetske multimilijunaše i milijardere mogao bi prikupiti 1,7 trilijuna dolara godišnje, što bi bilo dovoljno za izvlačenje dvije milijarde ljudi iz siromaštva i financiranje globalnog plana za iskorjenjivanje gladi.
---
Frank Rumpenhorst/Dpa Picture-alliance Via Afp
---
"Oporezivanje superbogatih i velikih korporacija izlaz je iz današnjih preklapajućih kriza. Vrijeme je da srušimo mit da smanjenje poreza za najbogatije dovodi do toga da se njihovo bogatstvo nekako "prelije" do svih ostalih. Četrdeset godina smanjenja poreza za superbogate pokazalo je da rastuća plima ne diže sve brodove – samo superjahte”, zaključuje se u izvještaju.
Nekada su porezi najbogatijima bili puno veći. U Sjedinjenim Državama, najviša granična stopa federalne porez na dohodak iznosila je 91 posto od 1951. do 1963.; 77 do 1975.; a stopa poreza na dobit bila je u prosjeku nešto iznad 50 posto tijekom 50-ih i 60-ih. Ankete u SAD-u pokazuju da se prošlog desetljeća, po prvi put, većina Amerikanaca počela slagati da bi njihova vlada trebala redistribuirati bogatstvo - velikim porezima na bogate. Procjenjuje se i da je 80 posto indijskih građana za povećanje poreza na bogate, dok 85 posto Brazilaca podržava povećanje poreza na superbogate za financiranje osnovnih usluga. Čak se i superbogati slažu: u siječnju 2022. više od 100 milijunaša potpisalo je peticiju koja poziva na više poreze.
---
Najviše stope poreza na dohodak za bogate
oxfam screenshot
---
Smanjenje broja milijardera i superbogatih, smatra Oxfam, ne bi se trebalo postići samo porezima; potrebne su i druge mjere za izgradnju gospodarstva koje sistemski ne proizvodi tako ekstremne razlike u bogatstvu. Ipak, naglašavaju i kako bi svaka zemlja trebala uvesti visoku poreznu stopu na nasljedstvo za superbogate, kako bi se spriječilo održavanje transgeneracijske nejednakosti i stvaranje nove aristokracije.
Konačno, smatraju autori, samo postojanje milijardera i rekordnih profita, dok se većina ljudi suočava sa štednjom, rastućim siromaštvom i krizom troškova života, dokaz je ekonomskog sustava koji ne donosi adekvatne rezultate za čovječanstvo. Predugo, vlade, međunarodne financijske institucije i elite zavodile su svijet izmišljenom pričom o "trickle-down" ekonomiji, u kojoj bi, u teoriji, niski porezi i visoki dobici za nekolicinu u konačnici išli u koristi svima. Ta se fantazija dokazala potpuno pogrešnom, ostavivši društvo bez alata i mašte za suočavanje s konstantnim krizama.
---
---
Unatoč svim - desetljećima taloženim - empirijskim dokazima i trendovima koji predstavljaju jednosmjernu ulicu, i dalje postoje ljudi koji su spremni tvrditi kako je "kapitalizam najbolji sistem koji imamo" i da trebamo još samo malo uštimati monetarnu i fiskalnu politiku pa će "društvo biti još bolje" - od gore opisane situacije. Osim toga, "danas čovječanstvo živi bolje nego ikad", a "slobodno tržište je izvuklo milijarde iz ekstremnog siromaštva". No, na žalost njih i nagomilanog kapitala kojeg žele ovom retorikom prezervirati, ova vjerovanja su sada također dokazana kao prosto praznovjerje.
Kako bi poduprli svoje snoviđenje, kapitalisti često posežu za popularnim grafikonom koji je razvio ekonomist Svjetske banke Martin Ravallion, a koji pokazuje ravnu dijagonalnu liniju koja se strmoglavo spušta, "dokazujući" da je globalni postotak ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu pao s otprilike 90 posto u 1820. na nekih 10 posto početkom 21. stoljeća.
Grafikon se dosad nije ozbiljno propitkivao, a promovirali su ga mnogi simpatizeri kapitalizma, od Billa Gatesa do Stevena Pinkera koji je upotrijebio ovaj izračun kako bi tvrdio da je "industrijski kapitalizam pokrenuo Veliki bijeg od univerzalnog siromaštva u 19. stoljeću". Švedski liječnik i statističar Hans Rosling je pak zaključio da je “ljudska povijest započela tako što su svi živjeli u ekstremnom siromaštvu" i kako "diljem svijeta ljudi jednostavno nisu imali dovoljno hrane”. Prema njemu, ovo turobno stanje stvari trajalo je "više od 100.000 godina", sve do - simptomatično - industrijske revolucije.
---
Postotak svjetske populacije koja živi u ekstremnom siromaštvu, kako je opisao Ravallion (2016.).
sciencedirect screenshot
---
Ipak, nova studija u časopisu World Development pokazuje da je premisa ovog rada fundamentalno pogrešna i, još važnije, da je u posljednjih 500 godina neregulirani kapitalizam dosljedno pogoršavao, a ne poboljšavao životne uvjete. Istraživanje, koje su vodili Dylan Sullivan sa Sveučilišta Macquarie u Australiji i Jason Hickel s Londonske škole ekonomije i političkih znanosti, zaključuje da je ekstremno siromaštvo bilo neuobičajeno kroz povijest, osim pri vanjskim uzrocima teških gospodarskih i društvenih poremećaja.
Štoviše, uspon kapitalizma prije pola tisućljeća je taj koji je doveo do naglog porasta broja ljudskih bića koja žive ispod razine egzistencije i prouzročio dramatično pogoršanje triju pokazatelja koje autori smatraju adekvatnim mjerilima; ljudskog blagostanja, propadanje tjelesne stasitosti i porast prerane smrtnosti (u dijelovima južne Azije, podsaharske Afrike i Latinske Amerike ovi pokazatelji se još uvijek se nisu oporavili).
Kad su se pak životni uvjeti počeli masovno poboljšavati na prijelazu u 20. stoljeće, smatraju akademici, to je bilo zbog antikolonijalnih i socijalističkih političkih pokreta koji su koristili vlast za preraspodjelu bogatstva.
---
---
Sullivan i Hickel oštro kritiziraju Ravillionov graf, ukazujući da "pati od nekoliko empirijskih nedostataka". Procjenom prihoda preko povijesnih podataka o bruto domaćem proizvodu, ovaj model previđa patnju koja se javlja kada ljudi izgube pristup resursima koji su im potrebni, a koji su postali tržišna roba. "Ako šumu privatizira drvna industrija ili se farme sravne pa zamijene plantažama pamuka, BDP raste. Ali ovo nam ne govori ništa o tome što lokalne zajednice gube u smislu korištenja te šume ili pristupa hrani", ističu autori.
---
Gabriela Bilo/Ag?ncia Estado Via Afp
---
Na primjer, BDP po glavi stanovnika na Filipinima je pod španjolskom okupacijom porastao za više od 15 posto između 1820. i 1902., izazvavši razdoblje porasta mortaliteta zbog "općeg pogoršanja seljačkih sredstava za život...što je posljedica brze komercijalizacije seljačke poljoprivrede". Slično tome, indijski BDP po glavi je porastao za 27 posto od 1870. do 1921., dok je simultano britanska kolonijalna politika donijela serijske gladi koje su ubile desetke milijuna ljudi, a životni vijek pao za 20 posto, što je “pogoršanje ljudskog zdravlja vjerojatno bez presedana u dugoj povijesti ratova i invazija potkontinenta”.
Osim toga, studija se oslanjala na definiciju granice siromaštva Svjetske banke koja iznosi 1,90 dolara dnevno, iako se siromaštvo najbolje procjenjuje utvrđivanjem jesu li plaće dovoljno visoke, a cijene toliko pristupačne da mase mogu lako pristupiti osnovnim dobrima poput stanovanja, hrane i goriva.
---
Kretanje realne plaće kroz godine u SAD-u
bureau of labour statistics
---
Prema metodi Svjetske banke, stopa siromaštva u Kini pala je sa 66 posto iz 1990. na 19 posto 2005. godine, što bi sugeriralo da su kapitalističke reforme donijele dramatična poboljšanja. Međutim, ako bi se umjesto toga koristila ova alternativna metoda, vidjelo bi se da se siromaštvo povećalo tijekom tog razdoblja, s 0,2 posto (jedna od najnižih brojki u svijetu) na 24 posto, s vrhuncem od 68 posto u 1995., što je odraz povećanja relativne cijene hrane po demontiranju socijalističkog sustava opskrbe.
Konačno, autorski dvojac kritizira grafikon jer seže samo do 1820. godine, iako je trenutni socioekonomski sustav otpočeo u kasnom 15. i ranom 16. stoljeću. Čak bi i Ravillionov način vjerojatno sugerirao da je siromaštvo poraslo na periferiji tijekom tih ranih stoljeća kapitalizma. Između 1600. i 1820. BDP po stanovniku pao je za 21 posto u Poljskoj i 26 posto u Indiji. Od 1700. do 1820. su Kina, Peru, Južna Afrika i Meksiko doživjeli pad prihoda za 43, 28, 56 i 32 posto. Kina i Indija nisu se vratile na svoj raniji vrhunac sve do 60-ih i 70-ih prošlog stoljeća.
---
Glad u Kini
Le Petit Journal/Bnf-partenariats Via Afp
---
Po ovom istraživanju, ni na vrhuncu feudalizma, 1290. godine, ekstremno siromaštvo u Engleskoj nije zahvaćalo preko 20-30 posto populacije, dok je u vrijeme revolucije, 1688. godine, ta stopa bila samo oko 5-10 posto, a do 19. stoljeća je - eliminirana. Drugim riječima, Engleska nikada nije iskusila ništa poput univerzalnog ekstremnog siromaštva.
Također, ni za SAD se ne pronalaze dokaze o ekstremnom siromaštvu sredinom 19. stoljeća, što uključuje "porobljene osobe za koje se ispostavilo da su imale razinu materijalne potrošnje malo iznad granice siromaštva". Naravno, to ne znači da Amerikanci nisu bili siromašni, već da je vrlo malo njih živjelo bez pristupa osnovnim potrepštinama.
Zanimljivo, po anketi o potrošnji koju je 1810. provela East India Company u indijskoj regiji Bihar, samo 23 posto žitelja je živjelo ispod granice siromaštva, što znači da su realne plaće u tom trenutku bile puno niže nego u kasnom 16. i ranom 17. stoljeću. Procjenjuje se i da je stopa siromaštva u Indiji oko 1600. bila "na razini zapadne Europe", tako sugerirajući da se tamošnje siromaštvo povećalo pod britanskom vladavinom, a visoke stope ekstremnog siromaštva 1980-ih (preko 50 posto) moderni su fenomen. Čak su stvarne plaće u Indiji sada niže su nego što su to bile 1595. godine.
---
Indijsko stanovništvo koje živi u ekstremnom siromaštvu (% ispod praga siromaštva osnovnih potreba), 1600–2011 (gruba procjena).
sciencedirect screenshot
---
Nadalje, kada je 1800. broj stanovnika u Meksiku dosegao pet milijuna ljudi, plaće su pale na razinu gole egzistencije 1800. godine. Ali prethispanski Meksiko je imao populaciju od čak 18 milijuna ljudi, što znači da je kolonijalna ekonomija bila usmjerena na akumulaciju elite, a ne na lokalne potrebe za hranom.
U Kini, tijekom velikih gladi u kasnom 19. stoljeću, proizvodnja žitarica po glavi stanovnika bila je između 190 i 240 kilograma, dok je u postkolonijalnoj Indiji od 1951. do 2001. to bilo samo 189; bez da je zemlja iskusila masovnu glad. Ovo sugerira da je Kina imala dovoljno hrane da spriječi pothranjenost, ali je morala opsluživati rastući kapitalistički svjetski sustav.
Postoje i dokumentirane fizičke posljedice ovog povijesnog siromaštva. U Tanzaniji je 1980-ih visina bila 1,7 centimetara niža nego 1880-ih. U Peruu je muškarac rođen 1990-ih u prosjeku 3,8 centimetara niži od muškarca rođenog 1750-ih. U europskim zemljama kao što su Francuska, Njemačka, Italija i Poljska, prosječna visina odraslog muškarca jako je varirala ovisno o tome je li prevladavajući kapitalistički sustav osiguravao dovoljno osnovnih potreba - što često nije bio slučaj. Nijemci i Poljaci rođeni u 16. stoljeću bili su puno viši od onih rođenih 1850-ih, a uvjeti (i visina) nisu se poboljšali sve do 20. stoljeća.
Studija otkriva i da su 1980. godine socijalistička planirana gospodarstva imala bolje rezultate u pogledu glavnih društvenih pokazatelja od svojih kapitalističkih pandana na sličnoj razini ekonomskog razvoja. Kad je riječ o očekivanom životnom vijeku i smrtnosti, Kuba je bila znatno bolja od kapitalističkih država Latinske Amerike, a Kina od Indije. Među razvijenim kapitalističkim zemljama, socijaldemokracije s velikodušnim državama blagostanja (Skandinavija) imaju bolje zdravstvene rezultate od neoliberalnih država poput SAD-a.
---
---
Zaključno, nasuprot tvrdnjama da je ekstremno siromaštvo prirodno ljudsko stanje, razumno je pretpostaviti da su ljudske zajednice zapravo urođeno sposobne proizvesti dovoljno za zadovoljenje vlastitih osnovnih potreba - hranu, odjeću i sklonište - vlastitim radom te s resursima koji su im dostupni u njihovoj okolini ili kroz razmjenu. Glavna iznimka su uvjeti u kojima su ljudi odsječeni od zemlje i zajedničkih dobara ili u kojima njihov rad, resurse i proizvodne kapacitete prisvaja vladajuća klasa ili vanjska imperijalna sila.
To objašnjava rasprostranjenost ekstremnog siromaštva u kapitalizmu, koji je visoko produktivan sustav, ali je i nedemokratski; odluke o tome što proizvoditi i kako koristiti višak određuje nekolicina onih koji posjeduju i kontroliraju sredstva za proizvodnju.
U kapitalizmu, svrha proizvodnje nije zadovoljiti ljudske potrebe, već izvući i povećati profit. U tu svrhu vlasnici kapitala nastoje pojeftiniti inpute, rad i resurse, što osigurava nastavak - ali i povećanje - nejednakosti. U skladu s tim, a kako je primjetio sistemski teoretičar Stafford Beer: “Svrha sustava je ono što on radi. Na kraju krajeva, nema smisla tvrditi da je svrha sustava činiti ono što on nikako ne uspijeva.”
Paralelno s održavanjem Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, švicarskom skijalištu gdje se jednom godišnje okupljaju najmoćniji i najbogatiji ljudi svijeta, čija je misija "oblikovati globalne, regionalne i industrijske agende", dobrotvorna organizacija Oxfam je objavila novi izvještaj, naslovljen “Opstanak najbogatijih”.
"Živimo u vrijeme bez presedana, ono višestrukih kriza, u kojem su se novi deseci milijuna ljudi suočili s glađu, a stotine milijuna s nemogućim porastom cijena osnovnih dobara ili grijanja svojih domova. Siromaštvo se povećalo prvi put u 25 godina. U isto vrijeme, sve krize imaju pobjednike. Najbogatiji su postali dramatično bogatiji, a korporativni profiti dosegnuli su rekordne visine, potičući eksploziju nejednakosti", piše u uvodniku....
