Veliku mrlju na hrvatskom pravosuđu ostavili su neriješeni ratni zločini: dubok je mrak u koji se nisu usudili zaroniti i istjerati istinu na svjetlo dana

stdClass Object ( [id] => 1152697 [title] => Veliku mrlju na hrvatskom pravosuđu ostavili su neriješeni ratni zločini: dubok je mrak u koji se nisu usudili zaroniti i istjerati istinu na svjetlo dana [alias] => veliku-mrlju-na-hrvatskom-pravosudu-ostavili-su-nerijeseni-ratni-zlocini-dubok-je-mrak-u-koji-se-nisu-usudili-zaroniti-i-istjerati-istinu-na-svjetlo-dana [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Negdje oko 11 sati navečer 7. prosinca 1991. godine petero „merčepovaca“ upalo je u dom Mihajla Zeca na zagrebačkoj Trešnjevci.

Zašto baš tamo? Jedna teorija kaže da Zec, inače Srbin po nacionalnosti, u mesnici Križevčanke u Petrinjskoj ulici u kojoj je bio poslovođa nije želio izvjesiti hrvatsku šahovnicu. Što su mu, takva su bila vremena, neki očito zamjerili. Druga teorija stoji na tezi da ga je kao financijera krajinske pobune denuncirao jedan zarobljeni Srbin na kojemu su se iživljavali pripadnici postrojbe Tomislava Merčepa. Treća kaže da je Munib Suljić, jedan od petorke koja je Zecu te večeri banula na vrata, s Mihajlom imao neke neraščišćene račune. Suljić mu je, naime, dugovao novac, pa mu je valjda odgovaralo da i čovjeka i duga nestane.

Da stvar bude zanimljivija, Mihajlo Zec u kući je imao i novaca i zlata. Prvo su ga opljačkali, a potom, nakon što je pokušao pobjeći, i ubili. Kada su čuli hice, njegova supruga Marija, inače po nacionalnosti Hrvatica, i dvanaestogodišnja kći Aleksandra izašle su van. Petorka ih je odvela na Sljeme. Tamo su hladnokrvno ubijene i zakopane na smetlištu kod planinarskog skloništa Adolfovac.

Policija je prilično brzo, već za tjedan dana, privela počinitelje: Muniba Suljića, Sinišu Rimca, Igora Mikolu, Nebojšu Hodaka i Snježanu Živanović. Oni su zločin priznali i istražiteljima na Sljemenu pokazali mjesto na kojemu su zakopali tijela.

No, iskaze su pred sucem istrage dali bez prisustva odvjetnika, pa je eskadron smrti Tomislava Merčepa, tada savjetnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, zbog te proceduralne pogreške u ljeto 1992. godine sudskom odlukom - oslobođen. Za zločin nad obitelji Zec osuđen je samo Merčep, i to tek 2016. godine. Po zapovjednoj odgovornosti - ne zato što je zločin naredio, nego zato što ga nije spriječio – Merčep je dobio sedam godina zatvora.

Dobar policijski posao

No to se još uvijek može promijeniti. Kako je za Slobodnu Dalmaciju ovoga tjedna pojasnio poznati odvjetnik Anto Nobilo – najzaslužniji što u olovnim devedesetim slučaj likvidacije obitelji Zec nije pao u zaborav - proces se može ponovno pokrenuti. I to tako da se u optužnici ubojstvo Mihajla, Marije i Aleksandre definira kao ono što ono u osnovi i jest - ratni zločin.

U zimu 1991. svi dokazi su upućivali da je riječ o ubojstvu iz koristoljublja, pa su se tužitelji time i vodili kada su pokretali postupak. Tek kasnije postalo je jasno da su merčepovci, gdje god da su tijekom rata bili stacionirani, odvodili, mučili i ubijali hrvatske Srbe. I da je, što god o tome govorio aktualni predsjednik Republike, u tome bilo sustava. Što bi moglo biti osnova DORH-u da razmotri pokretanje postupka za ratni zločin u slučaju obitelji Zec.

Nobilo se, kao iskusan odvjetnik, pritom naravno ogradio. Nije vidio u kakvom je stanju danas taj spis, niti je dublje ulazio u pravne finese koje bi mogle ovaj slučaj ponovno dovesti u sudnicu.

Ipak, postoji jedan značajan razlog zbog kojega ponovno suđenje za likvidaciju obitelji Zec – za razliku od većine ostalih ratnih zločina koje su, u ratnoj stihiji nastaloj usred agresije na Hrvatsku počinili pripadnici hrvatskih postrojbi, a za koje do sada nitko nije odgovarao – ipak ne izgleda kao nemoguća misija.

Počinitelji zločina odmah su sve priznali. Policija je korektno i na vrijeme obavila uviđaj, našla tijela ubijenih i oružje kojim je Merčepova petorka počinila likvidaciju. Prikupljeni su svi dokazi, i već tada su tužitelji u rukama imali čvrst slučaj.

Ovdje nije bilo zavjeta šutnje, premještanja tijela bagerima na stotine kilometara udaljenu lokaciju, ni likvidacija neugodnih svjedoka kao u nekim drugim situacijama. Od zločina nad srpskim civilima u Gruborima do Paulin Dvora. Ovdje je puno toga od prvoga dana bilo jasno, crno na bijelo, tko je počinio zločin, čime je zločin počinjen, i gdje se nalaze tijela. I sve je uvedeno u policijski, a potom i sudski spis pa na temelju njega danas, trideset godina od počinjenja zločina, i možemo razgovarati o njegovoj reviziji.

- Krajem 1991. u strukturama policije i tužiteljstva još je uvijek bilo profesionalnih kadrova koji su radili u skladu s pravilima struke. Policija je u slučaju ubojstva obitelji Zec odradila vrhunski profesionalno. Policija je još te večeri dobila dojavu o ubojstvu i oni su odmah shvatili da je to policijski kombi. Dežurni u policiji u Đorđićevoj odmah su poslali obavijest kontrolnim punktovima po gradu da zaustave taj kombi. Međutim, znalo se da su unutra merčepovci, koji su u to doba bili strah i trepet, i policajci na lokalnom punktu prema Sljemenu nisu se usudili zaustavili ih. Da jesu, vjerojatno bi djevojčica i majka ostale žive – otkriva u razgovoru za Spektar Nobilo. No već na jesen klima se mijenja, a politika preuzima sve konce i u policiji, i u pravosuđu.

Provjera vrućih cijevi

- Ja sam tog ljeta otišao na godišnji odmor, a potom i u odvjetnike. Ostavio sam 16 merčepovaca u zatvoru zbog Pakračke Poljane, a samo tjedan ili dva kasnije oni su pušteni na slobodu. Za tužitelja je prvo imenovan Vladimir Šeks, onda i Stjepan Herceg, koji je do tada radio u Uredu predsjednika, te Mirsad Bakšić, čija je jedina kvalifikacija bila što je osnovao Hrvatsko-muslimanski stranku tvrdeći da su Muslimani Hrvati. Oni su preuzeli konce u državnim organima progona i sve se umrtvilo. Više se ništa nije moglo napraviti, a merčepovci godinama nisu procesuirani. Da smo tada '91. na '92. godinu njih pošteno odradili, to bi bilo upozorenje svima drugim dečkima da ne čine zločine protiv civila i ratnih zarobljenika jer će biti kažnjeni – smatra Nobilo.

Takva klima je vladala sve do 2001. i optužnice protiv generala Mirka Norca za ratni zločin nad civilima u Gospiću.

- U tom su slučaju dokazi bili nepobitni. Izvukli su stare ljude iz podruma, Norac je zapovjedio strijeljanje, a potom pipao cijevi da se ne bi dogodilo da netko nije pucao. Jednu je stariju ženu sam ubio – podsjeća Nobilo, koji je zastupao oštećene gospićke Srbe. Na tom je suđenju Norac dobio 12, a Tihomir Orešković 15 godina zatvora. Sudska rasprava nije se referirala na jedan zanimljiv detalj. Sumnjalo se, naime, da je suokrivljenik u tom procesu bio - agent američke tajne službe.

- U to doba Amerika je još podržavala održanje Jugoslavije, i trebali su dokazi o ustaštvu i zločinačkoj Hrvatskoj. Norac je bio klinac potpuno pod njegovim utjecajem, i sam je zapravo na neki način žrtva rata – ocjenjuje Nobilo. Ipak, iako su gospićki zločini nas Srbima dobili svoj sudski epilog, nikada nije otkriveno tko je u kolovozu 2000. netom nakon poraza HDZ-a na izborima ubio Milana Levara, gospićkog branitelja i dragovoljca koji je odlučio haaškim istražiteljima ispričati sve što je znao o počinjenim zločinima nad Srbima toga kraja. Želio je, prema vlastitim riječima, „skinuti ljagu sa svog hrvatskog naroda“ i za zločine optužiti konkretne osobe, kako se idućih 50 godina Hrvati ponovno ne bi nazivali genocidnim narodom. Zauzvrat, dobio je eksploziv pod plinsku bocu. Policija je tada privela Ivana Rožića zvanog Bijeli Vuk, on je upro prst u Norčevog mentora Tihomira Oreškovića, no dokaza nije bilo. Ili ih policija nije uspjela naći. Danas, 21 godinu kasnije, slučaj je i dalje mrtav, a ubojice i njihovi nalogodavci slobodni.

Za Pakračku Poljanu, lokaciju na koju su merčepovci provodili svoj krvavi zulum dovodeći, mučeći i ubijajući Srbe iz Zagreba, Pakraca, Daruvara i Kutine postupak se otezao godinama. Prešavši u jednom trenutku gotovo pa u farsu. Nakon što je u rujnu 1997. pripadnik Merčepove postrojbe Miro Bajramović u intervjuu Feral Tribuneu prilično otvoreno i bez previše krzmanja progovorio o počinjenim zločinima, u prosincu te godine podignuta je optužnica protiv njega, Suljića, Rimca, Mikole i Branka Šarića. Optuženi su se branili šutnjom, Bajramović je dobio amneziju, a svi su 1999. godine - oslobođeni. Vrhovni sud poništio je tu presudu. U novom postupku na kraće zatvorske kazne osuđeni su bili samo Bajramović i Šarić i to zbog - nezakonitog pritvaranja i iznude. Na trećem suđenju 2005. godine Suljić, Mikola, Rimac, Bajramović i Šarić osuđeni su na ukupno 30 godina zatvora zbog ubojstva nepoznatog muškarca. Prije nego što je dobio amneziju, Bajramović je procijenio da je na području Pakračke Poljane likvidirano oko 280 ljudi. Ekshumirana su tijela 15 žrtava. U presudi Tomislavu Merčepu 2016. navedene su 43 osobe, uključujući i obitelj Zec. I taj je slučaj time priveden kraju.

No za brutalno silovanje i ubojstvo hrvatske braniteljice Marine Ine Nuić Zoričić, koja je skončala upravo na Pakračkoj Poljani, nitko nije odgovarao. Početkom devedesetih aktivna u HDS-u Marka Veselice, ona se u Kraljevici priključila rezervnom sastavu MUP-a, a potom i Merčepovoj jedinici. Tu su nastali problemi.

Gurnuto pod tepih

- Josip Perković 23. kolovoza 1991., prije nego je počinje serija ubojstava u studenom i prosincu, detektira da merčepovci pljačkaju i ubijaju i izvještaj o tome šalje ministru unutarnjih poslova, ministru obrane i Uredu za nacionalnu sigurnost. Nitko ne reagira, ali Merčep dobiva informaciju o tome i on ubija Marinu Nuić pod optužbom da je ona špijunka Josipa Perkovića. Nismo imali dokaze da je likvidacije naređivao netko iz vrha vlasti, ali je činjenica da su oni pušteni da rade. Mesić svjedoči da je zbog njih išao Tuđmanu, koji mu je rekao „pusti ih, ti će mi dečki još trebati“ – upozorava Nobilo. Marina Nuić je kod sebe imala pištolj koji joj je navodno dao Perković. Što je bio ključni dokaz da je ona tobože Perkovićeva krtica. Prvo je na Zagrebačkom velesajmu zvjerski mučena, premlaćena i silovana, a potom prebačena na Pakračku Poljanu i ubijena. Tijelo joj je navodno kremirano da se unište dokazi zločina, a do danas nije otkriveno gdje se nalaze njezini posmrtni ostaci. Ina Nuić Zoričić i dalje se u evidenciji hrvatske države vodi kao nestala osoba, a slučajem njezina nestanka, koliko je poznato, više se nitko od istražitelja ne bavi.

Slično kao i u slučaju Pakračke Poljane, pravosuđe je godinama otezalo i s postupkom za zločine u splitskoj Lori. Vojno-istražni centar smješten u pomorskoj bazi Lora u kojoj je 1992. zvjerski mučeno stotine civila i zarobljenih srpskih vojnika na tapet je došao tek 2002. godine. Svi optuženi na čelu sa zapovjednikom Tomislavom Duićem iste su godine brzopotezno oslobođeni, da bi na koncu četiri godine kasnije ipak bili osuđeni, a dio procesa je još uvijek u tijeku. Unatoč svim zataškivanjima, prijetnjama i zastrašivanima, za zločine nad Srbima u Lori se ipak sudi.

No slučaj Vukovara – grada kojega je srpska vojska poharala u jesen 1991.- od početka je bio i ostao mrtvo slovo na papiru.

- U Vukovaru je definitivno nešto bilo, no to su svi stavili pod tepih. Grozni zločini koje su Srbi napravili u Vukovaru su naprosto sve počistili – kaže nam Nobilo, kod kojega su bile predstavnice udovica vukovarskih Srba koje su tražile istinu o svojim muževima. Riječ je sve odreda o civilima koje su tijekom ljeta 1991. odveli pripadnici hrvatskih snaga u Vukovaru. Najčešće im se nakon toga izgubio svaki trag. Neki su, poput Jovana Jakovljevića, ubijeni na kućnom pragu.

Krvavi trag i tu je vodio do Merčepa, tadašnjeg šefa lokalnog Kriznog stožera i predsjednika HDZ-a, na kojega su se Franji Tuđmanu žalili i utjecajni HDZ-ovac sa Mitnice Pilip Karaula, kao i vladin povjerenik za Vukovar Marin Vidić Bili.

- U to doba su postojale naoružane trojke koje su izvlačile i likvidirale viđenije Srbe, profesore, nastavnike, direktore, no nakon zločina koje su počinili Srbi, nitko to nije imao snage otvoriti. A riječ je o više desetaka ljudi. Čak ni sami Srbi u Vukovaru, očito svjesni kakvi su grozni zločini počinjeni nad Hrvatima ne žele o tome previše pričati. Jedino su te žene pokušale, ali državni organi su u ovom slučaju bili prilično indiferentni – zaključuje Nobilo.

Munibu Suljiću, nakon što je priveden zbog ubojstva obitelji Zec, prišla je, tvrde svjedoci, njegova majka, a on joj je kroz suze rekao da to što je napravio nije ništa prema onom što je radio u Vukovaru.

A u taj mrak hrvatsko pravosuđe nikada se nije usudilo zaroniti.