Splitski diplomat o ‘spektaklu‘ oko Pirana: Rekao mi je kako bi bilo časno da Slovencima džentlmenski ustupimo teritorij. Odgovorio sam mu, sala je prasnula u smijeh

stdClass Object ( [id] => 1128472 [title] => Splitski diplomat o ‘spektaklu‘ oko Pirana: Rekao mi je kako bi bilo časno da Slovencima džentlmenski ustupimo teritorij. Odgovorio sam mu, sala je prasnula u smijeh [alias] => splitski-diplomat-o-spektaklu-oko-pirana-predsjednik-mi-je-rekao-da-bi-bilo-casno-da-slovencima-dzentlmenski-ustupimo-teritorij-odgovorio-sam-mu-i-cijela-je-sala-prasnula-u-smijeh [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

DIPLOMATSKI DOAJEN FRANE KRNIĆ OBJAVIO JE KNJIGU O SVOJOJ BOGATOJ KARIJERI – PRILOG 'SPEKTAR' FELJTONIZIRAO JU JE U VIŠE NASTAVAKA.

POSLJEDNJI NASTAVAK:

Televizijskim ekranom, u mojoj praškoj veleposlaničkoj rezidenciji „Villa Bianca”, te se večeri zaorio gromoglasan aplauz češke publike, i to baš u trenutku kad je u jednoj zabavnoj emisiji češke televizije jedan od sudionika – popularni češki glumac – pričajući poznatu legendu o češkom praocu zvanom Čeh, toj divnoj priči dodao i svoj, potpuno neočekivani detalj.

Kao što svi znamo, reče on, naš praotac Čeh, jašući na bijelom konju, predvodeći kolone naših predaka i tražeći im mjesto gdje će se moći zaustaviti, stalno nastaniti i dobro živjeti, napokon dospije do brda Ržip, nedaleko od današnjeg Praga...

„I popevši se na vrh tog brijega, počne se polako okretati i više puta pogledavati prema jugu i sjeveru, zatim na zapad i istok, pa uvjerivši se kako se posvuda uokolo pred njegovim očima prostiru prelijepi blagi brežuljci, divne šume, mirne rijeke, tiha jezera i plodne ravnice, praotac Čeh uzbuđeno se obrati svima koji su ga pratili: "Sjašite sa svojih konja, braćo moja, spustite se iz svojih kola i razmilite što brže možete po ovoj krasnoj zemlji, jer u ovoj ljepoti zauvijek ostajemo. Od sada, ovdje će biti naša domovina..."

I ne bijaše to loša odluka našeg praoca Čeha – reče glumac s osmijehom – ali naš je praotac ipak propustio uraditi jednu još bolju stvar: produžiti i voditi nas još neko vrijeme dalje, dolje prema jugu, i zaustaviti nas tek kad stignemo do one prekrasne jadranske obale, do one predivne hrvatske Dalmacije... i predložiti nam da se tamo naselimo...”

Aplauz je trajao dugo na taj glumčev umetak, koji je još jednom potvrdio i moje dojmove da su simpatije Čeha prema hrvatskoj zemlji i nakon raspada Jugoslavije i dalje prisutne i – istinite. (...)

Od 1. siječnja 2009. godine Češka je preuzela predsjedavanje Europskom unijom, a Hrvatska se još svim silama upinjala da se kao kandidatkinja približi punopravnom članstvu u toj organizaciji. S obzirom na to da smo u pregovorima s Bruxellesom već bili ostavili iza leđa sva značajnija pitanja i probleme koji su proisticali iz odnosa s Haaškim sudom (...), sada nam je kao glavni problem u završnici naših pregovora prijetio granični spor sa Slovenijom u Piranskom/Savudrijskom zaljevu te uporna slovenska blokada zatvaranja jednog broja još otvorenih pregovaračkih poglavlja.

'Nećete ni osjetiti...'

Prema nizu objektivnih procjena u hrvatskome ministarstvu vanjskih poslova taj iščekivani šestomjesečni period češkog predsjedavanja mogao je donijeti značajnije pozitivne pomake na našem pregovaračkom putu, a to je sasvim sigurno pretpostavljalo i obvezivalo nas na našu znatno naglašeniju diplomatsku aktivnost u Pragu.

Sve to uz nadu da bi Česi, povijesno vrlo bliski također i sa Slovencima, mogli naći ili potaći neka prihvatljiva kompromisna rješenja za uklanjanje slovenske blokade. Naše stoljetne međusobne veze i neskrivane slavenske simpatije kao da su tih dana upalile zeleno svjetlo našeg optimizma. I upravo u takvoj atmosferi unutar hrvatskih državnih krugova, ali i u širem javnom i medijskom ambijentu, imenovan sam veleposlanikom Republike Hrvatske u Češkoj Republici. (...)

Protokolarni postupak predaje vjerodajnica u Češkoj Republici, u odnosu na praksu u europskim monarhijama u kojima sam službovao, poprilično je pojednostavnjen. Nakon odsviranih nacionalnih himni i smotre počasnoga gardijskog voda u dvorištu sjedišta Predsjednika republike na južnoj strani spektakularnog staroga grada Hradčani, u pratnji mojih suradnika Zvonimira Svibena, Ivane Mrkonjić i Božene Leš, odveden sam u jednu od elegantnih unutarnjih dvorana tog dvorca, gdje sam predsjedniku Václavu Klausu uručio vjerodajnice.

Naš prvi razgovor mogao bi se obilježiti kao „standardan ili uopćen”, jer se ti prvi susreti, više-manje, u diplomatskoj praksi gotovo uvijek pretežito ukalupljuju u ceremonijalni trenutak, kroz dobrodošlicu domaćina, zahvalu novog veleposlanika, uz površne ocjene nekih političkih pitanja i tome slično.

Međutim, Václav Klaus u jednom je trenutku ipak „iskočio” iz takve šablone iznenadivši me jednim svojim neočekivanim komentarom. U trenutku kad smo u načelnom tonu dotaknuli i pitanje hrvatsko-slovenskoga graničnog spora u Savudrijskoj vali i nakon što sam iznio svoje očekivanje da će Češka tijekom svog aktualnog predsjedanja Europskom unijom pomoći da se taj problem uspješno riješi i time ukloni blokada hrvatskom ulasku u Uniju, češki predsjednik mi je doslovno odgovorio:

„Ambasadore, ja odlično poznajem jadranski prostor, vi, Hrvati, imate u svom posjedu više od tisuću kilometara te prelijepe obale, a Slovenci samo dvadesetak. Ja bih vam sugerirao da napravite plemenitu gestu i tim svojim susjedima jednostavno ustupite taj mali sporni dio.

Vi to nećete ni osjetiti, a njima ćete time učiniti dobro djelo, a i sebi samima jer više nećete imati nikakvih problema s ulaskom u Uniju. Na sofisticiran diplomatski način otklonio sam takvu mogućnost, prezentirajući Klausu sažeto hrvatsku službenu poziciju u tom pitanju. Naš razgovor time je bio završen. (...)

Nekoliko dana prije nego što je istekom lipnja 2009. godine češko predsjedavanje i službeno privedeno kraju, predsjednik je Klaus u palači na Hradčanima organizirao radni ručak za veleposlanike svih članica EU-a i zemalja kandidata, akreditiranih u Pragu. Uz Predsjednika, po sredini stola, sjedio je član njegova Ureda, Jirži Brodsky, zamjenik Ladislava Mraveca, njegova savjetnika za međunarodne odnose i vanjsku politiku.

Za istim stolom do mene sjedio je moj slovenski kolega, veleposlanik Franc But. Ni on ni ja nismo očekivali da će u ovoj prigodi predsjednik Klaus izvesti spektakl koji će i njega i mene staviti ponovo u neočekivanu, neobičnu, situaciju.

Bio je to standardni diplomatski skup, ručak pri čijem je kraju Klaus održao kraći govor, ocijenivši pozitivnim češko predsjedavanje EU-om i informiravši nas o nekim svojim predstojećim putovanjima, uključivši i skori odlazak u Srbiju, na jedan međunarodni regionalni skup u Novom Sadu.

Zatim su uslijedila uobičajena pitanja veleposlanika i predsjednikovi odgovori, da bi on, kada sam mu ja postavio pitanje o pravcima njegova nastupa na skupu u Novom Sadu, (...) usmjerivši se pogledom prema meni, glasno i gestikulirajući rukama rekao:

„Ambasadore, vi Hrvati i dalje inzistirate na problemu koji vam ne dopušta ulazak u članstvo Europske unije. Vaš granični spor sa Slovenijom nema nikakvih rješenja na vidiku i vi biste morali toga biti svjesni. Vaša bi Vlada trebala povući častan potez i Republici Sloveniji džentlmenski ustupiti taj dio spornog teritorija, jer Slovenci to zaslužuju, a vi ionako u odnosu na njih imate neusporedivo dužu jadransku obalu. Učinite to što prije u svom vlastitom interesu.”

Dok je Klaus to izgovarao, slovenski veleposlanik But i ja nijemo smo izmjenjivali začuđene poglede, jer ni njemu nije bio jasan Klausov motiv za takav javni nastup, a nije ga ni sam primio najbolje jer je odmah zatražio riječ i Klausu na ljubazan, ali decidiran način, iznio kako Hrvatska i Slovenija upravo vode u Parizu obećavajuće bilateralne razgovore koji će vjerojatno ubrzo dovesti do odgovarajućeg dogovora.

Iako je Klaus to isto, više-manje na identičan način meni već bio rekao prilikom predaje mojih vjerodajnica, ovakav njegov javni nastup pred tridesetak stranih veleposlanika nisam mogao drugačije protumačiti nego kao definitivno odustajanje predsjednika češke države od proklamirane vladine neutralnosti vezane za hrvatsko-slovenski granični spor i samim time kao dodatno kompliciranje naše, hrvatske, pozicije.

I s obzirom na javnost takvog predsjednikova nastupa i ja sam žurno zatražio riječ, dok sam u glavi brzinom munje stvarao formu svoje reakcije, odlučivši nastalu situaciju i Klausovu očiglednu antihrvatsku poziciju ukalupiti u svojevrstan humoristični okvir, kako bih time neutralizirao njegov neočekivani nastup. Takav moj potez, vjerovao sam, a pokazalo se i da sam bio u pravu, mogao je biti isplativijim od eventualnog klasičnog prosvjeda na samome mjestu, a time i otvorenog sukoba s predsjednikom u čijoj sam se državi trebao boriti za hrvatske interese još najmanje tri i pol godine.

Mravec pred zidom

Širokog osmijeha na licu i šećući pogledom od Klausa do kolega, stranih veleposlanika, koji su također djelovali iznenađeno, rekao sam mu sljedeće: „Poštovani predsjedniče, vjerujte mi, postupit ću po Vašoj sugestiji. Čim se s ovog ručka vratim u svoj ured u veleposlanstvu, poslat ću prijedlog Vladi u Zagreb da taj sporni obalni dio s Republikom Slovenijom ne predaje Sloveniji, već da ga pokloni Češkoj Republici, kako bi vaša divna češka zemlja time postala i pomorska.”

Cijela sala prasnula je u smijeh, mnogi kolege veleposlanici počeli su mi dobacivati prijateljske opaske, a oni do mene tapšati me po leđima i sa simpatijama komentirati moj odgovor. I sam predsjednik Klaus djelovao je pomalo zbunjeno, ali je na lice navukao smiješak kojim kao da je htio reći „šalio sam se”. A kad smo nakon toga i svi ustali i pošli prema izlazu, opet se i sa mnom srdačno pozdravio.

Međutim, na licu njegova pratitelja Brodskoga ocrtavala se vidljiva nelagoda i svojevrsno čuđenje. (...) Već sljedećeg radnog dana, ja sam zatražio najhitniji sastanak s Ladislavom Mravecom, savjetnikom za vanjsku politiku predsjednika Klausa s namjerom da nakon svega ipak uložim klasični diplomatski protest, kako bi češka strana i službeno bila informirana o nezadovoljstvu na hrvatskoj strani i time predsjedniku Klausu bila zatvorena vrata za slične izjave iza kojih nije stajala ni češka Vlada.

I njegovu savjetniku Mravecu, koji me je odmah primio (već je bio od svog zamjenika Brodskog informiran o cijelom slučaju), čitavo vrijeme našeg razgovora bilo je vidljivo neugodno. Iako on, naravno, nije osuđivao svog predsjednika, ni u jednom trenutku mu nije dao ni za pravo.

Ali, nije to ni mogao jer sam ga „doveo pred zid” predajući mu jednu fasciklu u kojoj su bile kopije dokumentacije koju smo mi u hrvatskom veleposlanstvu prethodne noći izvukli iz raznih čeških javnih izvještaja o jednom otvorenom graničnom sporu Češke i Poljske.

Radilo se o sporu koji traje već više od 27 godina (i koji je otvoren još u doba Čehoslovačke) u odnosu na samo 400 hektara površine uz njihovu graničnu crtu, a tijekom kojih godina ni jednom češkom predsjedniku, pa ni Klausu, nije pala na um ideja da taj neznatan prostor džentlmenski ustupi Poljskoj.

KRAJ

Prethodni nastavci:

Otkrivaju se novi detalji oko transkripata koji su osvanuli u Haagu: Mesić ih ipak nije dostavio? Nakon Tuđmanove smrti protuobavještajna agencija je ‘upala‘ na Pantovčak...

Zapisi splitskog diplomata Krnića: o Tuđmanu koji je odbio pričestiti se u katedrali u Santiagu, zahtjevu bolivijskog predsjednika da se prestane progoniti Šerbedžiju, šahovnici na nizozemskoj zastavi...

Zapisi diplomata: Predsjednik Tuđman je imao veliku želju upoznati kralja Juana Carlosa, ali njemu se nikako nije svidjela ta ideja. Evo kako je Franjo reagirao...

Na Općoj skupštini UN-a Fidel Castro za zla na Balkanu okrivio je Hrvatsku, ali onda je Splićanin Krnić uložio protest i Kuba se na kraju ispričala...

Diplomatske tajne: evo što je Sanader morao obećati Carli Del Ponte da bi Hrvatska ušla u EU. ‘Jednom me dočekala u pola noći, u papučama i majici. Nosio sam joj premijerovo pismo‘

Diplomat progovorio o tome zašto Markač nije htio premještaj iz zatvorskog odjela u kojemu su bili Srbi: ‘Želim razgovarati sa šefom srpskih špijuna i saznati tko je u našim redovima radio za njih‘